ESEJŠest stotina
godina ruka jednog Bošnjaka je čekala da otvori Divan Hafiza Širazija i čita ga na bosanskom jeziku
u cijelosti
Piše Nedžad
Latić, thebosniatimes.ba
Stani ruko,
zastani na čas! Da odamo počast prije nego otvorimo „Divan”.
Hvala Allahu koji
je prvo pero stvorio, pa kad je pero prvi harf „ba” od bismile napisalo
beskraj vasione svjetlom obasjao. Hvala Onome koji je šutljivu dušu Hafizovu
stvorio u ezelu/prapočetku kao pupoljak da bi se rascvjetala kao ruža u Širazu.
Najviši lirski
tron
Šest stotina godina ruka jednog Bošnjaka je
čekala da otvori Divan i čita ga na bosanskom jeziku u cijelosti. Dok su
Bošnjaci poznavali jezik jazije, arapski, turski i persijski jezik, samo
rijetko povlašteni tim znanjem mogli su zboriti sa Hafizom Širazijem na njegovu
„Divanu”. Kako je jazija iz škola potisnuta, kapitalna djela islamske znanosti i
civilizacije bila su pohranjena u rafe biblioteka. Tek ove generacije Bošnjaka
mogu zahvaliti Allahu da u svojim domovima mogu imati temeljna djela na bosanskom
jeziku poput prijevoda Kur’ana, kakav je prijevod Besima Korkuta; zbirki
hadisa, kakva je Buharijina; nekoliko prijevoda tefsira, zatim prijevoda
„Mesnevije”, Dželaludina Mevlane Rumija i „Divan” Hafiza Širazija. Mogu se tu
dodati još neka djela islamskih klasika, ali ovo su glavna četiri ćošeta na
kojima počiva zlatna zgrada islamske civilizacije.
Vrlo malo se zna o životu najpopularnijeg
istočnog pjesnika na Zapadu, a na Istoku se ni jedno pjesničko ime ne može ni
primaći njegovom najvišem tornu lirskog pjesništva. On je podigao gazel kao
pjesničku formu na nivo na kojem je Omer Hajam podigao rubaiju. Svi plodovi
pjesničkog uma i srca, kojih su pune raspjevane bašče istočnjačkih
civilizacija, samo su slični po okusu, unutarnjoj i slikama vanjskoj formi savršenih
formi plodova i slika Hafizova „Divana”. Stoga je jednako utjecao na zapadno
kao i na istočno pjesništvo. Zadivljen Hafizovom poezijom Gete piše svoj
„Zapadno-istočni Divan” ( West-ostlieher Divan).
Ko je bio taj
veliki genij?
Ne zna se kad je rođen. Pretpostavlja se da je
rođen u drugoj polovici 14. stoljeća (1325.). Rođeno ime mu je Muhamed,
pjesničko Hafiz, a počasno Šemsudin. Po mjestu rođenja, Širazu, prozvan je
nadimkom Širazi. U ranom djetinjstvu umro mu otac i on ostaje živjeti sa majkom.
Pohađao je širasku medresu i u ranoj mladosti naučio je Kur’an napamet. Očito
je bio veoma obrazovan. Po djelima se vidi da je poznavao arapski jezik,
vjerske znanosti i istočnjačku književnost. Tvrdi se da je poznavao učiti
Kur’an na četrnaest vedžhova, melodijskih varijanti, što govori o njegovom
izvanrednoj muzičkoj nadarenosti. Takva inteligencija i moć pamćenja i takav
dar muzikalnosti ključne su odlike Hafizovog intelekta koji se izrazio kroz
gazele. Još u medresi je počeo krišom
pisati poeziju.
Živio je skroman život, ali je bio i dvorski
pjesnik u vrijeme dinastije Muzaferida. Postoji anegdota kada je zloglasni
Timur Lenk osvojio svu Persiju 1385. godine pa tako osvojio i Širaz. Saznavši
da u njemu živi Hafiz pozvao ga je. „S ovim mačem sam pokorio mnoge države i
gradove u čast slave Samarkanda i Buhare, a ti ih poklanjaš jednoj djevojci za
mladež na njenom licu”, zatim je citirao njegov stih: „Ako ona širaska
Turkinja, vrati srce starome bećaru; za njen mladež ja poklanjam – grad Samarkand
i šeher Buahru.”
„Tako je, veliki
Vladar, zbog svoje takve darežljivosti izgledam ovako”, pokazao je na svoju
odrpanu hrku.
Dženaza Hafizova
Nakon najezde
Mongola, hafiz se povlači u svoju Đulćeštu, koja se nalazi u Musala-galu pokraj
rijeke Ruknubad. Tu će u preseliti na Ahiret 1388. godine. Tu u Đulćeštu se
nalazi njegovo turbe.
Na ulazu u turbe
stoji stih: „Ako prođeš kraj turbeta moga, veledušno pokraj njega stani! Jer će
biti hodočasno mjesto, gdje se kupe svijetleći rindani”.
Pošto je svojom poezijom kritizirao farizeje
kako među šejhovima tako i među muftijama, ortodoksna ulema „koja je bila
brižna za opstanak islama” dvoumila se o njegovom šerijatskom statusu. Poznato je da je nekolicina, posebno sufijskih
pjesnika i mislilaca ubijena zbog mišljenja i stavova, navodno, oprečnih
šerijatu. Hafizovo pjevanje o vinu, krčmi, lijepim djevojkama bio je formalno
dovoljan povod i izgovor za takvu raspravu.
Stoga je, kad je
Hafiz umro, ortodoksna ulema zasjedala kako bi donijeli stav da li da mu klanjaju
dženazu. Kako se nisu mogli složiti donijeli su odluku da daju jednom dječaku
da nasumce otvori „Divan”, to se kaže baciti fal, i postupe po značenju
posljednjeg stiha u gazelu. Njegov „lisanul gajib” tajni, mistični jezik, u
gazelima je posebna, možda i najveća, odlika Hafizova „Divana”. Knjiga se
otvorila na 78 gazelu koji svršava stihom: ”Nemoj žalit truda niti nogu da odeš
Hafizu na dženazu, premda je u grijehu ogrezao, odšeta se kroz džennetsku
stazu!” Ovaj stih je presudio u sporu među ulemom te su mu klanjali dženazu.
Slavuj iz Širaza
Hafizov prijatelj i učenik Muhamed Gulendam,
koji je nakon učiteljeve smrti sakupio njegovu poeziju, naziva ga sa nekoliko
titula, Učitelj majstora poezije, Ponos učenjaka itd, ali općeprihvaćeni
pseudonim za njega je Širaski slavuj. Tvrdi se da je Širaz u ono vrijeme bio
najljepši grad u Persiji. Hafiz je svom svojom dušom volio svoj zavičaj i tvrdi
se da ga je samo jedan put bio napustio. Širaz je bio sav zasađen perivojima
ruža od kojih se pravio najslađi đuljag. Uokolo grada su bili vinogradi kakvi
se nisu mogli vidjeti nigdje na Istoku. Svake vrste voća i povrća tu su
uspijevale. Sva ta ljepota je inspirirala Hafiza i on ju je sa puno ljubavi
naslikao u svojoj poeziji.
Stoga on, obdaren vanserijskim darom za ukus
i izbor krasnih izraza, pjeva o prirodi, ljubavi, vinu, mirisu ruža, pjesmi
slavuja, vitkim čempresima, crnokim gazelama, o sreći života. I tek koliko
upozorava na trn ružice, pjeva i bolu i patnji. Divan je čist o primisli na zlo
i prljavštinu. Tek se spominje urokljivo oko, zvijezda zloslutnica, brige i
sekrecija, a na dušmanluk prokletnika ni kap tinte potrošio nije.
Svu tu impresiju
ljepote koja pršti i zrcali srećom, zanjišu vjetrovi Sabe i Nesima, i u
kovitlacu zanosa te ljepote oduzmu pamet čovjeku koju Hafiz smiruje, tješi i
liječi savjetima i umotvorinama mistične filozofije uz blagu, veoma blagu dozu
sarkazma zbog ljudskog mudrovanja. Nije poznato da je Hafiz pripadao tarikatu,
nekom derviškom redu, niti ko je bio njegov duhovni učitelj, iako on u pjesmi
priznaje da je imao šejha, cjelokupno njegovo djelo pokazuje da je on veoma
dobro bio upućen u sufizam. Njegovi gazeli su kao saće, a Divan, onda,
košnica, meda najprobranije sufijske poezije od Mensura Haladža, Muhameda
Šebestarija, Feriduddina Attara, Muhjidina Arebija i Mevlane Rumija. Hafiz je,
nedvosmisleno to pokazuje njegov „Divan”, bio izvrstan poznavalac književnosti,
šerijatskih i sufijskih znanosti.
Hafizov „Divan”
započinje gazelom pisanim na arapskom jeziku, a svih ostalih 491. pisani su na
persijskom. Dodatak „Divanu”, u prijevodu na bosanski jezik su pjesme „Divlja
gazela”, „Sakinama” i „Pjesma o sviraču”.
„Saki name”,
„Pjesma krčmarici”, prepjevao je Savfet-beg Bašagić, kao i još nekoliko
stihova.
Bašagić je poznatiji po svojim nenadmašnim
prepjevima rubaija Omera Hajama. Inače se smatra da je Divan” neprevodiv na
druge jezike. Neki u tome vide zakašnjenje prijevoda od čest stoljeća na
bosanski jezik. Bosanska inteligencija je pokazivala interesovanje za
“Divanom”, što govore brojni prepisi rukopisa koji se čuvaju u Gazi
Husref-begovoj biblioteci, odnosno komentari.
Koliko je poznato
negdje tridesetih godina prošloga stoljeća Hadži Mujaga Mehremić, mesnvihan iz
Sarajeva, prevodio je usmeno “Divan” i kazivao ga pred grupom ljudi. Njegov
prijevod je stenografski zapisivao Hamdija Ćemo. Tako se smatra da bi se taj
prijevod mogao naći negdje u familijarnoj zaostavštini porodice Mehremić.
Prevodilac dr
Bećir Džaka, nažalost, nije doživio izdanje “Divana” u svom prijevodu na bosanski
jezik. Troje mladih sarajevskih
prevodilaca i pisaca, Amina Šiljak Jasenković, Muhamed Kodrić i Asmir Kujević,
prepjevali su, odnosno stilizirali prijevod.
Kako čitati
Hafiza?
O Hafizu su
pisali najveći kritičari svjetske književnosti kao i sami književnici. Duga je
kalvakada slavnih pera koji su u zanosu pisali o njemu. Ali isto tako, njegovu
poeziju su čitale šire narodne mase i pamtile je tako da se ona tretirala kao
narodno blago.
Prvi gazel u „Divanu” počinje sa vinom: ”O
krčmaru, u krug čašu, pa nazdravi piće svima; s prva ljubav bješe lahka, al’
okruni s’ teškoćama.” Posljednji stih posljednjeg gazela završava: ”O Hafize,
ukor Drage zato nek ti padne teže; možda si se ispružio više neg’ ti ćilim
seže!”
Između prvog i
posljednjeg stiha kao ladice raznobojnog cvijeća; ruža, ljubičica, jasmina,
lala i zumbula, osiplju se riječi, na kovitlacu vjetrova Sabe i Nesima, kad
zapušu iz daljina; i uz muziku harfe, lire, laute, defa i naja niz rime se
nižu, te sliju u čaše i pehare, gdje se u odsliku vina bjelasa lice, ben,
obrva, jamica na bradi, zuluf i kovrđe… A ponekad opet, pjesnik iz ćoška
harbata i krpama svoje hrke, pokapane vinom, iz grudi ispusti oštre uzdahe aška
da zasijeku draperije nebeske, dok mu strijela, odapeta iz luka obrva Drage,
probada srce koje krvari.
Cijeli „Divan” je zaliven duhovnim pićem,
svuda po njem pjevaju slavuji, sve miriše miskom i amberom k’o kad Draga raspe
svoju kosu i češlja uvojke. Hafiz kao i drugi veliki mistični istočni klasici
koristili su terminologiju ljubavi prema ženi i za duhovnu ljubav prema
Bogu.
Zbog Hafizova mističnog jezika, „lisanul
gajib”, punog alegorije i aluzija, gdje alegorija i realnost naizmjenično
prelaze jedna iz druge, u njegovim gazelima jednako mogu uživati i sladiti se
laik kao i pobožni mistik.
Kako će se u ovoj
jezičkoj pomutnji alegorije, gdje se vino pije u mejhani, a obrve Drage su
mihrab za ašika, osjećati jedan obični bosanski muslimanski čitalac, nenaviknut
da hodi skupocjenim ćilimima drevne persijske civilizacije, već po rutavoj
ponjavi svoje kulturne tradicije?
Radi laščine čitanja „Divana” jednom takvom
čitaocu, evo jednog stiha iz „Mesnevije”:
”O srce, poslušaj, da te opijanje
svako ne bi prevarilo: Isaa je opio Allah, a magarca je opio ječam.”
Sa ovakvim razumijevanjem Hafizovog
pjesništva, blago kući u koju se unese ovaj kitab. Eto sreće, nek domaćica
halvu ispeče!
GAZEL 180.
Sinoć vidjeh gdje
meleki mejhanu su pohodili,
pa prah ljudski
zam’jesili, u kalupe ga razlili!
Oni što su iza
perde, što se nisu ogr’ješili,
sa mnom b’jedinm
su zasjeli, pa po vinu udarili.
Bogu hvala na
sastanku, i što smo se pomirili!
Svi derviši uz
igru su i uz čašu zahvalili!
Nebo nije kadro
bilo teret aška natkriliti,
pa su kocku od
ljubavi meni ludom dobacili.
Nije vatra gdje
no sv’jeća rasiplje svoj osm’jeh mili,
već je vatra
vršilište leptirovo gdje se spali.
Spor uvaži i
ispričaj kad zablude su dopali,
sedamdeset dva
naroda, što Istinu nisu znali.
Sto nas kušnji
vuče, mami – kak’ ne bismo zalutali,
kad su Adem –
pejgambera jednim plodom tek zaveli.
Od kako su
Persijanci prve pjesme ispjevali,
niko kao Hafiz ne
zna poezijom da razgali!
/Prikaz knjige
“Divan”, Hafiz Širazi, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo 2009.
Godine/
(The Bosnia
Times)
