KOLUMNA
Skoro pet
decenija, Izrael vodi zlčinačku politiku protiv Palestinaca bez ikakve osude
ili značajne akcije od strane međunarodne zajednice
Piše: Ramzy
Baroud, thebosniatimes.ba
Čitavim naseljima
na Zapadnoj Obali ukinut je dotok vode ili su im zalihe vode smanjene za skoro
polovinu. Ovo uznemirujuće stanje odvija se već sedmicama, otkako je izraelski
nacionalni vodovod, „Mekorot“, odlučio ukinuti – ili značajno smanjiti – dotok
vode u Jeninu, Salfitu i mnogim drugim selima u okruženju Nablusa.
Izrael vodi „rat
vodom“ protiv Palestinaca, izjavio je palestinski premijer Rami Hamdallah.
Ironično je to što voda koju koristi „Mekorot“ je ustvari palestinska voda,
uzeta sa izvora na Zapadnoj Obali. Dok Izraelci, uključujući i one nastanjene u
ilegalnim naseljima na Zapadnoj Obali, koriste većinu te vode, Palestincima se
njihova voda prodaje za velike pare.
Zabranjujući
dotok vode u periodu kada izraelska vlada planira izvoz izvorno palestinske
vode, Izrael još jednom koristi vodu kao oblik kolektivne kazne. I to nije
ništa novo. I danas se sjećam preplašenih glasova svojih roditelja u strahu od
toga da su zalihe vode spale na prijeteće nizak nivo. To je bila skoro
svakodnevna diskusija u porodici.
Kad god bi izbili
neredi između djece koja su bacala kamenje i izraelskih okupacionih snaga na
periferiji izbjegličkog kampa, mi bismo, instinktivno, pojurili da napunimo par
kanti za vodu i flaša koje bismo našli u kući. To se desilo tokom Prve
palestinske Intifade, pobune koja je na okupiranim teritorijama izbila 1987.
Kada bi izbili
neredi, jedna od početnih akcija od strane izraelske civilne uprave – uljepšan
naziv za izraelsku okupacionu vojsku – bila je kolektivna kazna za cijelu
populaciju izbjegličkog kampa koji je pokrenuo tu pobunu. Ono šta je ta vojska
radila prelazilo je svaku granicu i vremenom je postajalo sve više
osvetoljubivo: strogi policijski sat, ukidanje struje i dotoka pitke vode.
Naravno, ovakve
stvari su se dešavale samo u prvoj fazi kolektivne kazne, koja je trajala
danima ili sedmicama, ponekad i mjesecima, dovodeći neke izbjegličke kampove do
tačke gladovanja. Odatle ta opsjednutost vodom, jer jednom kada se ukine dotok,
ništa se više ne može uraditi. Osim, naravno, obavljanja Salatul-istiska,
molitve za kišu, koju su za vrijeme suše upućivali pobožni muslimani.
Sigurno da od
1967. nije bilo perioda kada je više Palestinaca molilo za kišu. Te godine,
prije skoro 49 godina, Izrael je okupirao dva preostala teritorija Palestine:
Zapadnu Obalu, uključujući Istočni Jeruzalem, i Pojas Gaze. I tokom svih tih
godina, Izrael je pribjegavao strategiji kolektivne kazne: ograničavanje svih
oblika slobode i korištenje ukidanja vode kao oružja.
Voda je korištena
kao oružje protiv revolucionarnih Palestinaca tokom brojnih faza njihove borbe.
Ustvari, ova tradicija datira još od rata 1948., kada su Cionisti ukinuli dotok
pitke vode palestinskim selima u okolici Jeruzalema kako bi ubrzali etničko
čišćenje tog područja.
Tokom Nakbe (Katastrofe) 1948., kad god bi
selo ili grad bio osvojen, milicija bi odmah uništila njihove bunare kako bi
spriječila povratak raseljenika. Nezakoniti jevrejski naseljenici koriste tu
taktiku i dan danas. Izraelska vojska, također, nastavila je koristiti ovu
strategiju, posebno tokom prvog i drugog ustanka. U Drugoj Intifadi, izraelski
avioni grantirali su vodovode svakog sela i izbjegličkog kampa koje su
planirali napasti i okupirati.
Tokom invazije na
izbjeglički kamp Jenin i masakra u apilu 2002., raznesen je vodovod tog kampa
prije nego su u njega sa svih strana upali izraelski vojnici, ranjavajući i
ubijajući stotine ljudi. Do dan danas, Gaza je najekstremniji primjer
kolektivne kazne vodom. Nisu samo vodovodi bili meta tokom rata, raznošeni su i
električni generatori korišteni za pročišćavanje vode. I sve dok se ova,
decenijama duga okupacija nastavi, ostaje malo nade da će se nešto od toga
zastalno obnoviti.
Svima je sada
jasno da je Sporazum u Oslu bio politička katastrofa za Palestince. Međutim,
manje je poznato kako je taj sporazum osnažio nejednakost na Zapadnoj Obali.
Takozvani Oslo II, odnosno Izraelsko-palestinski privremeni sporazum iz 1995.,
odvojio je Gazu posebnim sektorom za vodu od Zapadne Obale, prepuštajući tako
da Pojas izgradi svoje vodovode unutar svojih granica. Tokom okupacije i trenutnih
ratova, izvori u Gazi daju između 5 i 10 posto pitke vode. Prema izvještajima
Američke humanitarne organizacije za pomoć bliskoistočnim izbjeglicama (ANERA),
90 posto vode u Gazi nije za piće.
Stoga, većina
stanovnika Gaze opstaje na kanalizacijom zagađenoj ili nepročišćenoj vodi. Ali
Zapadna Obala bi trebala – barem teoretski – da ima veći pristup vodi od Gaze.
Međutim to nije tako. Najveći vodovod na Zapadnoj Obali uključuje nekoliko
vrela kojima je pristup ograničen od strane Izraelaca.
Oslo II, koji je
trebao biti privremeni dogovor dok se ne zaključe konačni pregovori, potvrdio
je postojeću nejednakost time što je Palestincima dato manje od pet posto od
cjelokupne količine vode koju ima Izrael. Ali čak se ne poštuje ni ovaj
nepravedni sporazum, dijelom zato što je zajednički komitet za riješavanje
pitanja vode dao Izraelu pravo veta na palestinske zahtjeve. Praktično, to
znači da se svi izraelski projekti za vodu, uključujući i one u ilegalnim
naseljima, prihvataju, dok se skoro polovina palestinskih zahtijeva odbija.
Trenutno, prema
podacima iz Oxfam-a, Izrael kontroliše 80 posto palestinskih zaliha vode.
„520,000 izraelskih naseljenika koristi otprilike šest puta više vode od 2.6
miliona Palestinaca na Zapadnoj Obali.“
Logika iza ovoga
je vrlo jednostavna, prema navođenjima Stephani Westbrook, novinarke izraelskog
+972 časopisa. „Vodovod koji pušta vodu je ‘Mekorot’, izraelski nacionalni
vodovod. ‘Mekorot’ ne samo da rukovodi s više od 40 izvora vode na Zapadnoj
Obali, nego Izrael učinkovito kontroliše i ventile, odlučujući ko dobiva vodu,
a ko ne.“
„Nije ni čudno
onda što se prioritet daje izraelskim naseljima dok se dotok u palestinskim
gradovima rutinski smanjuje ili potpuno ukida,“ kao što je to trenutno slučaj.
Nepravda ove
situacije je očita. A opet, skoro pet decenija, Izrael koristi istu politiku
protiv Palestinaca bez ikakve osude ili značajne akcije od strane međunarodne
zajednice.
Trenutne ljetne
temperature na Zapadnoj Obali dosežu 38 stepeni celzijusa, a porodice žive
dnevno na samo 2-3 litra vode po osobi. Problem doseže katastrofalne razmjere
i, ovoga puta, tragedija se ne smije zanemariti, jer se u pitanje dovode
dobrobit i životi tih ljudi.
(The Bosnia
Times)
