KOLUMNA
Sestre Mardini i
još jedna mlada žena skočile su u vodu i tokom naredna tri i po sata
naizmjenično gurale i vukle čamac do obale. “Mislila sam da bi bilo sramota da
se udavimo jer smo plivačice”, rekla je Yusra Mardini. “Poslije toga sam danima
mrzila more.”
Piše: Marie
Doezema, thebosniatimes.ba
Početkom marta
Međunarodni olimpijski komitet najavio je da će na igrama u Rio de Janeiru
učestvovati i izbjeglički tim – 5 do 10 sportista čiji su izbjeglički status
potvrdile Ujedinjene nacije, koji će se takmičiti pod olimpijskom zastavom.
Svenu Spannekrebsu, plivačkom treneru iz Berlina, odmah je bilo jasno da će
jedna od plivačica koje trenira – Yusra Mardini, 18-ogodišnja Sirijka privući
veliku pažnju. Kada je vest objavljena novinari su ga zvali bar 20 puta:
“Zatvorio sam telefon u frižider”. U sali lokalnog sportskog kluba je
organizovana press konferencija na kojoj su se okupili novinari iz cijele
Evrope, čak i iz Japana, da se sretnu sa plivačicom.
Yusra Mardini je
došla u crnom duksu sa kapuljačom, uskim farmerkama i bijelim Adidas patikama.
Činilo se da je sve to zabavlja. Za trenera i plivačicu to je bio redak dan bez
treninga. Oboje su naglasili da žele da se što prije vrate svom poslu.
“Fokusiraćemo se na plivanje i učenje njemačkog”, rekao je Spannekrebs. Yusra
Mardini je ispričala kako je prošlog leta pobjegla iz Damaska sa starijom
sestrom Sarahom. Putovale su mjesec dana sa jednim očevim rođakom, u grupi sa
30 drugih izbjeglica. Sa njima je bila i tromjesečna beba. “Bili smo kao
porodica”, rekla je plivačica. Sestre su putovale do Bejruta, zatim do Izmira u
Turskoj, gdje su se ukrcale u gumeni čamac i krenula ka Lezbosu u Grčkoj. Motor
se pokvario, a neki putnici nisu znali da plivaju. Sestre Mardini i još jedna
mlada žena skočile su u vodu i tokom naredna tri i po sata naizmjenično gurale
i vukle čamac do obale. “Mislila sam da bi bilo sramota da se udavimo jer smo
plivačice”, rekla je Yusra Mardini. “Poslije toga sam danima mrzila more.”
Dolazak u Grčku
bio je tek početak. Odatle su sestre prošle kroz Makedoniju, Srbiju, Mađarsku i
Austriju, pješice i vozom, prije nego što su stigle tamo gdje su željele: u Njemačku.
“Znale smo da Njemačka ima stvarno dobre plivače”, kaže Yusra. U Siriji je
trenirala sa ocem, plivačkim trenerom, od svoje treće godine. Kako su uslovi u
zemlji postajali sve gori, plivanje je bivalo sve teže. Krov bazena u kojem je
plivala probila je bomba. Na kraju su ona i njena sestra shvatile da moraju da
odu. “Kuća nam je bila uništena i odlučile smo da krenemo”. U Mađarskoj su
doživjele jedan od najtežih trenutaka. Satima su se krile u kukuruznom polju na
srpsko-mađarskoj granici, a kada su konačno pješice prešle u Mađarsku, zadržali
su ih na željezničkoj stanici. Mađarski policajci su se naljutili zato što su
se sestre smijale. “Mogle smo da umremo u moru, a sad ćemo vas da se plašimo?”,
pomislila je plivačica. “Odveli su nas u izbjeglički kamp u Mađarskoj i rekli
nam da ćemo tu morati da ostanemo dva-tri dana. Pobjegle smo, naravno”. U
Austriji su stvari konačno pošle nabolje. “Neki ljudi su nas zagrlili, dali nam
plišanog medu i sve što nam je bilo potrebno, čak i šampon”. U Berlinu su im se
za nekoliko mjeseci pridružili roditelji i mlađa sestra. U toku je proces
dobijanja izbjegličkog statusa za cijelu porodicu.
Kada su stigle u
Berlin, sestre Mardini su smještene u izbjeglički kamp. Jedno od prvih njihovih
pitanja bilo je gdje se nalazi plivački klub. Egipatski prevodilac iz kampa ih
je povezao sa klubom u Wasserfreunde Spandau 04 i tu su srele Spannekrebsa.
Yusra Mardini se sprijateljila sa plivačicama u ovoj školi i nedavno je sa
njima proslavila rođendan, ali je naravno muči nostalgija. Na pitanje šta joj
posebno nedostaje odgovorila je: “Stvarno mi nedostaju moji prijatelji u
Siriji, moja kuća i naročito moj krevet. Sve mi mnogo nedostaje – i sve
‘posebno’.”
Yusra Mardini se
nada da će jednoga dana postati pilot, ali za sada je fokusirana na plivanje.
Ona i njena sestra su prvo htjele da odu na Olimpijske igre u Tokiju 2020, ali
stvari su se kretale brže od toga. “U posljednjih 5 mjeseci njen napredak je
bio bolji nego što sam očekivao”, kaže Spannekrebs. Ako bi njeno vrijeme na 200
metara slobodnim stilom skratili za još nekoliko sekundi, odlazak na ovu
Olimpijadu bi bio sasvim izvjestan. Spannekrebs procjenjuje da će vrijeme
potrebno za kvalifikaciju biti 2 minuta i 15 sekundi, a njeno sadašnje najbolje
vrijeme je već 2 minuta i 11 sekundi.
MOK je u uži
izbor za izbjeglički tim uvrstio 43 potencijalna takmičara, među njima i
kongoansku džudistkinju koji živi u Brazilu (Yolande Mabika) i iransku
tekvondoistkinju koja živi u Belgiji (Rahelah Assemani). Predsjednik MOK-a
Thomas Bach rekao je da članovi Komiteta “žele da pošalju poruku nade svim
izbjeglicama svijeta”. Ako Yusra Mardini uđe u tim, vjerovatno će se sresti sa
svojim starim prijateljima koji će se u Riju takmičiti u sirijskom timu. Po
Guardianu, sirijski zvaničnici prate njeno napredovanje, vjerovatno sa idejom
da je ubijede da pliva za Siriju ako se kvalifikuje. Ali njoj nije najvažnije
za koga pliva: “Nije mi važno da li ću plivati pod olimpijskom ili mojom
zastavom, jer su mi obje drage”. Od stilova joj je najdraži delfin: “Stvarno je
težak i zato mi se dopada.”
(The Bosnia
Times, The Guardian)
