FELJTON
Krv Bosne biće
najslađe piće kamarili u Beogradu i njenim mentalnim blizancima u Zagrebu. Kao
“zakleti neprijatelji”, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman
prijateljski su se dogovarali o komadanju te države i jedan drugoga osnaživali
napitkom smrti. Nesretni Srbi, zapadno od Drine, upregnuti su u jaram zločina
koji su, u dva svjetska rata, naročito u Drugom, činjeni nad njima. Tragedija
se, možda, mogla presjeći i na samom početku ratnog užasa, samo da moćni i
bezdušni našega svijeta i vremena, također, u krvi Bosne nisu vidjeli svoje
strateške interese i prisilili Aliju Izetbegovića da povuče svoj potpis sa
Cutilierovog plana kantonalnog uređenja te države, koji su bili prihvatili svi
Piše: Vuk
Drašković, thebosniatimes.ba
Nema više
Jugoslavije, Slovenija i Hrvatska su međunarodno priznate države, začinje se
krvno kolo i po Herceg-Bosni, a ja, pješice, 12. januara 1992, razgledam
Sarajevo. Idem na razgovor i prvo viđenje sa Alijom Izetbegovićem,
predsjednikom te republike koju bi da otrgnu ili rastrgnu. Na zgradi pošte
grafit: “Ovo je Srbija!” Ispod njega, drugi: “Budalo, ovo je
pošta!” Hoće li, pitam se, humor biti jači od bezumlja. U novinama, izjava
Izetbegovićevog ministra, nekog Čengića, koji se, upravo, vratio iz posjete
Ankari, da je njemu Turska majka. Članu Predsjedništva SPO, advokatu Strahinji
Kastratoviću, koji sa mnom ide na sastanak, kažem da tu Čengićevu ludu izjavu
neću prećutati pred Izetbegovićem.
Izetbegović nas
dočekuje ljubazno i sa osmjehom. Sa njim je i njegova kćerka, koja mu je šef Kabineta.
O njemu znam onoliko koliko i on o meni. On je, za Srbe, simbol islamskog
fundamentalizma, a ja, za muslimane, barjaktar četništva i velikosrpske
hegemonije. Obojica smo bili u zatvoru, on davno, a ja nedavno, ja kratko, a on
dugo. Obojica smo odrasli u državici čiji je on predsjednik. I on i ja, bar na
riječima, volimo istog i jedinog Boga, koji je, po njemu, u Kuranu, a po meni u
Bibliji. I obojica govorimo istim jezikom…
– Je li vam žao
Jugoslavije? – skrenuh razgovor sa običnog ćaskanja koje je potrajalo.
– Duša me boli –
odgovori.
– I mene.
– Nadam se, ipak,
da ona može oživjeti. Sa puno napora, sa puno mudrosti i na novim osnovama.
– Kako to
zamišljate?
– Razmišljam o
novom udruživanju – otpi on, meraklijski, gutljaj kafe i produži da objašnjava.
U saglasju sa
dobrim namjerama lorda Karingtona, osnovati asocijaciju ili tržišno-monetarnu
uniju šest nezavisnih jugoslovenskih država. Između njih, na granicama, ne bi
bilo ni vojske, ni policije, ni carinskih prelaza, kao i za “sretnog zemana”,
kako je rekao. Ljudi bi nosili samo lične karte, a ne pasoše. Ovakva zajednica
bi, veoma brzo, dobila status pridruženog člana Evropske zajednice, kakav imaju
Mađarska, Poljska i Čehoslovačka.
– Šta sa
sadašnjom JNA? – upitah ga. – Karington je svojim planom zaobišao ovo veoma
važno pitanje. Vojska je i dalje velika i zatrpana oružjem. Nijedan general,
nijedan oficir neće pristati da bude portir ili da prodaje sjemenke, sve dok mu
je i posljednja raketa pri ruci.
– To pitanje
bismo riješili tako što bi svaka od šest država imala svoju vojsku, a
najskuplji rodovi, kao što su vazduhoplovstvo i raketne jedinice, bili
zajednički i pod zajedničkom i paritetnom komandom. Dobijamo poruke iz Brisela
da bi nam, u tom slučaju, Evropa dala novac za profesionalno ustrojstvo vojski
i za časno zbrinjavanje viška oficira i građanskih lica u sadašnjoj JNA.
– Nešto od toga
je moguće, a ponešto i nemoguće – i obradovah ga i rastužih, istovremeno.
– A šta je to
nemoguće?
– Hrvatska i
Slovenija su otišle. Oni slave. Neće prihvatiti bilo koji oblik zajedničke
vojne komande niti ma kakvo udruživanje sa ostatkom Jugoslavije. Prije dva
mjeseca su to htjeli i prihvatili plan lorda Karingtona. Više to neće. Sada je
kasno. Zato se, gospodine predsjedniče, okrenimo ovome što je ostalo i što je
još zajedno.
– Četveročlanoj
federaciji Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore? Na to mislite?
– Da, ako je
federacija sada moguća.
– Nije moguća.
Sve donedavno, bila je moguća takva federacija u labavom državnom savezu sa
Slovenijom i Hrvatskom, i predlagali smo je Kiro Gligorov i ja. Zagreb i
Ljubljana su htjeli, a Milošević je odbio. U ovim okolnostima, moguća je samo
zajednica ove četiri suverene republike. I to u njihovim postojećim granicama.
– Onda tu
zajednicu i učinimo zajednicom – požurih sa svojim prijedlogom.
Neka, kažem mu,
svaka od ove četiri države ima svoju vojsku, ili svoju gardu, a elitni i
najskuplji rodovi armije da budu zajednički. Naravno, pojašnjavam, da mislim na
novu i neideološku armiju. Zašto, pitam ga, da ta zajednica, po ugledu na
Evropski parlament, ne bude imala i svoj parlament i svoj Savjet ministara,
koji bi, po godinu dana, zasjedao u Beogradu, Sarajevu, Skoplju i Podgorici?
Otvorene granice, zajednička moneta i jedinstveno tržište. Ovako uređena,
četvorna zajednica bi stupila u carinsku i ekonomsku uniju sa Hrvatskom i
Slovenijom. I trebalo bi, naglasih to, potpisati lanac novih historijskih
sporazuma. Najprije, između Srba i Hrvata, jer je tu epicentar svih lomova.
Zatim, između Srba i muslimana, Srba i Albanaca, Makedonaca i Albanaca…
Piše, zelenim
mastilom. Ime: Alija. Prezime: Izetbegović. Vjeroispovijest: musliman.
Nacionalnost: Srbin. Ćutim. Samo ćutim. On, vidim, čeka da nešto kažem, a ja ne
mogu da se sjetim nijedne prikladne riječi. Da mu kažem da sam iznenađen? Ili,
da me je obradovao? Ili…
– Veseli me što
isto želimo i što slično mislimo – spusti on ruku na moje rame. – Selameta i
merhameta, samo toga da bude. Nadam se da ste razumjeli?
– Poznajem
turcizme kao i vi – nasmeših se. – Odrastao sam sa muslimanima.
Iskreno mi
recite može li se ovo sve postići i da li nas dvojica samo sanjamo? – na licu
mu zaigra sjenka zebnje.
– Od vas zavisi,
gospodine predsjedniče.
– Od mene? A ja
mislio od Miloševića.
– Neka Bosna bude
mirna i Srbija će njega da se odrekne. A Bosna neće biti mirna, ako ne
prekinete ovu opasnu partiju preferansa.
– Pa, to je
kartaška igra – iznenadi se on.
– Tačno tako,
igra u kojoj se dvojica udružuju protiv trećega… Kao prije pet decenija, kad
su se muslimani u Bosni i Hercegovini, neprirodno, sa Pavelićem uortačili
protiv Srba, a trebalo je, po historiji i svemu, da bude obrnuto. I sada se…
– Dosta je
Bošnjaka bilo i u partizanima – prekide me on u pola misli, ali nimalo osorno
ili uvrijeđeno.
– Bilo ih je u
partizanima, a bilo ih je i u… – htjedoh da kažem “i u četnicima”,
ali se zaustavih. – I sada se, nažalost, muslimanima nudi preferans protiv
Srba. Učinite, molim vas, sve da svi dvojni savezi protiv trećeg u Bosni
prestanu… Ako je to, ikako, moguće – dodadoh. – Ako nije moguće, onda
muslimani i Srbi, ovoga puta, moraju igrati zajedno!
– Belaj, belaj
veliki može da bude – huknu on. – Jedna država, a tri naroda, od kojih svaki za
sebe traži Bosnu cijelu. Više ne znam ko sve muti i na koju stranu.
– Kantonizacija
Bosne, slično Švicarskoj. To je rješenje koje predlažem već dvije godine –
sačekah pravi trenutak da to pojasnim.
Bilo bi, pričam,
a on sluša napregnuto, najbolje omeđiti nekoliko kantona ili okruga ili
regiona, naziv je manje važan. Istočnohercegovački, Istočnobosanski i
Banjalučki kanton, sa srpskom većinom. Centralnobosanski i Zapadnobosanski, sa
muslimanskom većinom. I Zapadnohercegovački, sa hrvatskom većinom. Svaki kanton
imao bi svoju vladu i parlament, čak i kantonalnu policiju, podređene
centralnoj kantonalnoj skupštini i vladi…
– I ušutkajte,
molim vas, onog ministra Čengića i njemu slične! – ne izdržah da to ne
spomenem.
– Na šta mislite?
– Kaže, sinoć, na
sarajevskoj televiziji da je njemu Turska majka… Mogu, vjerujte, da razumijem
da on tako osjeća, i zašto osjeća, ali i on mora da zna da Srbima, nikako,
Turska ne može biti majka, a Čengić u Bosni živi sa Srbima.
– Da, u pravu ste
– reče tiho.
– Mogu se neki u
Bosni osjećati i kao Eskimi, ali ne mogu tražiti i polarne uslove za ta svoja
polarna osjećanja – poslužih se dalekom aluzijom, da ga, slučajno, ne
povrijedim. Izetbegović se, međutim, trgnu u stolici i naglo ustade. Ode, bez
riječi, na drugi kraj prostranog kabineta i, čini mi se, iz fioke svog radnog
stola, izvuče nekakav papir i vrati se.
– Nisam ja, Vuče,
od onih koji kriju ko su i od koga su – pruža mi požutjeli papir, ali ga ne
ispušta iz ruke. – Ovo je moj robijaški poslijeratni karton iz zatvora u Foči,
gdje sam robijao kao mladomusliman. Ispunio sam ga svojeručno, bez ičijeg
nagovora i po svojoj slobodnoj volji. Izvolite, pročitajte.
I ja čitam. Piše,
zelenim mastilom. Ime: Alija. Prezime: Izetbegović. Vjeroispovijest: musliman.
Nacionalnost: Srbin.
Ćutim. Samo
ćutim. On, vidim, čeka da nešto kažem, a ja ne mogu da se sjetim nijedne
prikladne riječi. Da mu kažem da sam iznenađen? Ili, da me je obradovao? Ili…
– Nisam – spasi
me on – htio da se pišem kao “neopredijeljen”. Znam svoje korijene i
po njima sam se pisao sve dok nije priznata muslimanska nacija. Sada se pišem
kao Bošnjak, jer je “musliman” vjerska, a ne nacionalna, odrednica…
– Mogu li vas
nešto posebno zamoliti? – rekoh pri samom kraju razgovora koji je potrajao duže
od dva sata.
– Naravno.
– Otiđite u
Moskvu, kod ruskog predsjednika, i otuda, u ime slovenskih korijena svih u
Bosni i Hercegovini, zajedno pozovite i Srbe, i Bošnjake, i Hrvate na pamet i
mirni dogovor. Za Srbe vam garantujem da će taj poziv primiti punim srcem.
– Razmisliću…
Ozbiljno ću razmisliti o tome – odgovori nakon kraćeg premišljanja. – A ja vas
molim da sve ovo što ste pričali sa mnom prenesete, večeras, i Radovanu
Karadžiću… I pozdravite ga. Zamolite ga da sutra dođe na Okrugli sto i recite
mu da ću ja, na tom skupu, ponoviti sve što sam danas vama kazao…
Odlazeći, ni
slutio nisam da će nam to biti i prvo i posljednje viđenje. I da će, te iste
godine, taj isti čovjek nepromijenjenih i nepromjenljivih korijena iz svog
robijaškog kartona, vršiti smotre mudžahedina koji će, iz daleke tuđine,
dolaziti u Herceg-Bosnu, da odsijecaju glave nevjernika i dušmana, uglavnom
Srba, arlaučući na jeziku nerazumljivom onima koje su ti tuđinci branili. Majka
Arabija, majka Iran, majka Turska, uredovaće po zemlji sa čijim ljudima te
majke nisu bile ni u kakvom srodstvu…
Tog sarajevskog
januara, uoči pravoslavne Nove godine, nisam mogao zamisliti ni da ću se
posljednji put sresti sa Radovanom Karadžićem. Idući na večeru sa njim,
odmotavao sam sjećanje.
Sreo sam ga, prvi
put, u svečanoj sali Udruženja književnika u Beogradu, negdje u ranu jesen
1990, na sastanku sa velikom i propalom namjerom dogovora srpske intelektualne
i političke elite oko nacionalnog programa. Ja sam bio taj koji je tražio i
takav sastanak i takvu temu. Rukovao sam se sa Karadžićem, ali nismo razmijenili
nijednu riječ. Sjedio je u dnu stola i šutao. Ništa nije rekao ni kada su
predstavnici Demokratske stranke, a najgrublji je bio Miodrag Perišić, osporili
svrhu takvog razgovora i Srpski pokret obnove i mene označili kao “snage
povampirene ideologije noža”! Uoči devetog marta i u danima demonstracija,
Karadžić nije šutao. Tada, već kao nesporni vođa Srba u BiH, čiji je autoritet
potvrđen i na izborima, oglasio se javnom prijetnjom da će on, bude li trebalo,
u Beograd dovesti milion Srba, da privedu pameti izdajnike i bandu predvođene
Vukom Draškovićem. Iste, plaćeničke, usluge Miloševiću će, tih dana, ponuditi i
starješine Srba u Hrvatskoj, Goran Hadžić i Milan Babić…
O Karadžiću, tada,
dok idem na večeru sa njim, znam i to da je psihijatar i pjesnik za koga se,
kao pjesnika, čulo tek kad je postao predvodnik Srpske demokratske stranke u
Sarajevu i kad su narasle slutnje rata i u Bosni i Hercegovini. Iz jedne zbirke
njegovih pjesama, izvučen je stih: “Idemo na gradove, da bijemo
gadove”. Taj stih će mu, prije bosanskog rata, mnogi spominjati kao
optužnicu da se on priprema da granatira gradove, a kad je, koji mjesec poslije
razgovora nas dvojice, njegova vojska i počela sa granatiranjem Sarajeva,
pjesma je postala kao “neoborivi dokaz” planiranja zločina.
Sa nelagodom zbog
oživljenog sjećanja na moj i Karadžićev deveti mart, dolazim kod njega. Dosta
ih je još sa njim, ali prepoznajem samo Aleksu Buhu i Momčila Krajišnika.
Večera je posna – pastrmka, krompir salata i vino…
– Evo, Radovane,
čuo si – kažem poslije prepričavanja mog razgovora sa Izetbegovićem. – Šta
misliš, šta mislite svi vi o njegovim prijedlozima?
– Ništa mu ne
vjerujem! – spremno će on.
– Prepreden je,
ne poznaješ ga dobro – reče Momčilo Krajišnik. – Na ustima med, a otrov u srcu.
Sve on hoće i sve će potpisati, jer je u većini. Hoće da Bosna bude njegova
džamahirija. Mi, Srbi, po jedno dijete, ili nijedno, a muslimani po troje ili
petoro. Za deset godina, biće ih više nego Srba i Hrvata zajedno – namrska one
svoje guste obrve, slične Mesićevim.
– Tako je, Momo –
podrža ga Aleksa Buha. – Mi smo sada većinski narod na više od šezdeset i pet
procenata teritorije Bosne i Hercegovine. Srbi su prorijeđeni, ali su, i
prorijeđeni, većina na svom historijskom prostoru. I to ne damo nikome.
Pogotovu to ne damo onima koji su, u prošlom ratu, nad nama počinili genocid! –
reče uzbuđeno, a tihim glasom. – Kako ti je otac? – upita me. – I, molim te, pozdravi
ga.
Naša sela, u
Hercegovini, jedno su do drugog. Moje, Slivlje, i njegovo, Ribari. Nas dvojica
smo i daljnji rođaci.
– Nisam ja,
Aleksa, u razgovoru sa Izetbegovićem preskočio genocid i muslimansko,
antiistorijsko, svrstavanje na Pavelićevu i Hitlerovu stranu. Interes i
mudrost, a i zajednički narodni izvor, nalažu nam danas dogovor, a ne rat, sa
muslimanima.
– Ko priča o
ratu? – povika Karadžić. – Srbi neće rat, a jači su. Da su oni jači, već bi
napali. Slabi su i prijete praznom puškom. Tvrde pazar, blefiraju.
– Blefirali ili
ne – povika Buha – ne smijemo pristati na nezavisnu Bosnu. Istopićemo se u
njoj.
– Možda i nećemo,
ako se podijelimo – ispravi ga Karadžić. – Ako svak uzme teritoriju na kojoj je
u većini i da se zapiše da je to zauvijek njegovo. Srbima šezdeset do šezdeset
i pet posto teritorije, a ostalo neka Alija dijeli sa Hrvatima.
– Odbiće to i
jedni i drugi, Radovane. A i svijet će da odbije.
– Vojska je u
Bosni, a Srbija uz Bosnu – odgovori on. – Nikud oni ne mogu iz Jugoslavije.
– Zaboravljaš –
odgovorih mu – da je to vojska već mrtve države i da je u Srbiji Slobodan
Milošević. Gurnuće te u zlo, a poslije ti poslati katul-ferman i svileni
gajtan, kao nedavno i Milanu Babiću!
– Ne damo im ni
stopu srpske teritorije, ne damo, i kvit! – uzvrati on. – Podijeliti i iglu u
plastu sijena.
– Muslimani su
sada većina u Sarajevu, a Srbi imaju predsjednike svih gradskih opština, jer su
se muslimani, na izborima, pocijepali u dvije-tri kolone, pa je tvoja stranka,
pojedinačno, osvojila najviše odborničkih mandata. Gdje je korist od podjele
Sarajeva, kojim cijelim vladaš, i kako, uopšte, podijeliti Sarajevo?
– Lijepo. Srpska
čaršija, turska čaršija. Do Kozje ćuprije naše, od Kozje ćuprije njihovo…
Moramo se podijeliti. Znaš li ti da je Mićo Kovačević dobio otkaz na benzinskoj
pumpi?! – začudi me tim pitanjem o gubitku posla nekog čovjeka koga nisam ni
poznavao.
– Žao mi je zbog
toga Mića, ali on i pumpa nemaju veze sa ovim o čemu pričamo. U pitanju je,
ljudi, biti ili ne biti. Mir ili rat u Bosni!
– Ako hoće rat,
neka izvole – reče Krajišnik. – Neka pobijede na bojnom polju, a ne prijetnjama
i prevarama… Prihvatiće Alija i te tvoje kantone, jer si mu rekao da će
sastav kantonalnih vlasti zavisiti od nacionalnog sastava stanovnika.
– Jesam, pa šta?
– Za deset do
petnaest godina, muslimani će zadobiti većinu i u Istočnoj Hercegovini i u
Istočnoj Bosni. Srbima bi, znači, ostala jedino bosanska Krajina.
– Kakav je to,
zaboga, argument da su muslimani plodniji od Srba?! – zasmejah mnoge za stolom.
– Pričate da su Srbi u većini na šezdeset i pet procenata teritorije, a nećete
kantonalnu podjelu Bosne koja nam osigurava većinsku srpsku vlast na toj
teritoriji. Šta, uopšte, hoćete? – upitah dosta grubo.
– Hoćemo ono što
neće Izetbegović, jer nije iskren i ništa mu ne vjerujemo – odgovori Karadžić.
– I nećemo ono što on hoće. Nećemo nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, i kvit!
– Nezavisnu i
kantonalnu, a u zajednici sa Srbijom, Makedonijom i Crnom Gorom. Glavni rodovi
vojske zajednički, moneta zajednička, zajednički parlament unije… Ljudi moji,
olovku u ruke i sračunajte ko će da dominira u toj zajednici – iznervirah se i
na bijeli stolnjak prevrnuh čašu sa crnim vinom. Ovaj detalj pamtim i zbog toga
što ću, u vremenima koja će doći, često gledati snimak tog razgovora zabilježen
kamerom nekog snimatelja iz Leskovca, a zašto iz Leskovca i otkud, te večeri,
on tamo, nikada neću saznati.
– Otkuda ti
utisak da smo mi ekstremni i protiv dogovora – začudih se Karadžićevom pitanju.
– Nije utisak,
nego strah. Danas moramo podnositi sve što ne možemo primjeniti, biti snažni u
zahtjevima koje možemo postići, a mudri da to dvoje razlikujemo. Plašim se da
tu razliku ne uočavate.
– Jeste olujno,
ali sve gledaš isuviše crno – reče Karadžić. – Volio bih ja i svi mi da nije
ovako kako je. Šta god ko mislio o Miloševiću, on nije započeo rat i on nije
bio za rušenje Jugoslavije. Sve su započele i pokrenule ustaše. Evo, i sad,
poslije svega, Srbi bi pristali na obnovu Jugoslavije. Zašto? Zato što nećemo
da budemo ni stranci ni manjina bilo gdje u toj državi koja je bila naša i svih
ostalih, i za koju smo prolili toliko srpske krvi. Ali, Vuče, drugi neće to što
mi hoćemo. I šta da radimo? Da, na koljenima, ispunjavamo njihove želje?! Ne
može. Ne može, i kvit! – govorio je u zanosu nakvašenom sumnjama i strahovima
koje je krio.
– Muke i dileme
su velike. Odvežite se od Miloševića, opet vas i opominjem i molim. Ne dozvoli
mu, Radovane, da budeš novi Milan Babić, a Srbi u Bosni i Hercegovini dožive
udes Srba u Hrvatskoj.
– Kakav udes? O
čemu pričaš – dobaci neko. – Tamo stižu trupe Ujedinjenih nacija.
– Te trupe će,
prijatelju, jednoga dana otići, a Srpska Krajina će morati da bude u Hrvatskoj.
Moraće da priznaju šahovnicu ili će biti protjerani!
– Nikada više! –
razdera se taj meni nepoznat čovjek. – Srpske zapadne granice vojvode Šešelja
su vječite!
– Taj gdje zaore,
tu Srbi više ne rastu! – ne mogoh da se uzdržim. – I bude li, zapamtite, on
nastavio da ore po Krajini, tamošnji Srbi završiće kao izbjeglice!
– Ti ujutru ideš
na taj Okrugli sto? – provjerava Karadžić.
– Idem, zato sam
i došao u Sarajevo.
– Ne znam da li
ću ja moći, ali neko će od nas doći sigurno… Ima u tom Alijinom prijedlogu
dobrih mjesta, ali je mnogo i podvala… I ne vjerujem da će prihvatiti podjelu
na kantone… A Moskva? Taj ti ni Moskvu ni Jeljcina neće vidjeti. Neće, vidjećeš.
On će u Arabiju, u Stambol, u Teheran…
Ako je, uvjeren
sam, bilo nade za preokret u korist razuma, ona je tada postojala. I ubrzo se
raspršila od torpeda ideoloških jednoumaca i namćora u Beogradu i njihovog
združenog projekta da samo Srbija i Crna Gora budu proglašene za staru-novu
Jugoslaviju i pod zastavom i himnom raskomadane i mrtve bivše države. Umijesit će
i ispeći tu svoju pogaču tako što će, prije dizanja na jarbol stare-nove
zastave dvonoge Jugoslavije, Herceg-Bosna biti gurnuta u smrt do koljena i
ostavljena u rovovima samosatiranja tri njena naroda istog porijekla i jezika.
(The Bosnia
Times, Nedeljnik)
