ISLAMISTIKA (XII)
Potpuno očuvanje
duha šeri'ata moguće je samo ukoliko se u ustavu islamske države jasno navede
da samokandidiranje bilo koje osobe koja žudi da bude imenovana na
administrativnu funkciju (uključujući tu i funkciju šefa države) ili žudnju te
osobe da bude izabrana u predstavničko vijeće ili skupštinu automatski
diskvalificira takvu osobu od mogućnosti da bude izabrana ili imenovana
Piše: Muhamed
Asad, thebosniatimes.ba
Izborno vijeće
Iz ovog konteksta je evidentno da se formulacija
«među njima» u razmatranom kur'anskom nalogu odnosi na cijelu zajednicu. Prema
tome, legislativno vijeće – ili, da upotrijebimo termin koji je dobro poznat
tokom cjelokupne muslimanske povijesti, majlis ash- shura (medžlis-i šura) –
mora biti istinski predstavnik cijele zajednice, muškaraca i žena. Tako
reprezentativan karakter može biti postignut samo putem slobodnih i općih
izbora. Dakle, članovi medžlisa moraju biti izabrani putem najšireg mogućeg prava
glasa, uključujući pravo glasa i muškaraca i žena. Obim ovog prava glasa i
kvalifikacije koje se traže od glasača – jednako kao i od kandidata – to su
detalji o kojima ni Kur'an ni sunnet nisu donijeli nikakav kategorički propis
pa su, prema tome, oni ostavljeni kao diskreciono pravo zajednice u svjetlu
zahtjeva vremena u kome ona živi.
Ovdje se, naravno, može ustvrditi da, umjesto da bude
direktno ili indirektno izabran od strane cijele zajednice, medžlis može biti
dovoljno reprezentativan i ukoliko njegove članove jednostavno imenuje emir –
budući da on ima poziciju i mandat koje mu je povjerio narod, i onda se, na
temelju toga, može smatrati da je on otjelotvorenje narodne volje. Ali ma šta u
odbranu ovakvog gledišta izricala muslimanska povijest, njegova slabost odmah
izlazi na vidjelo čim nam naumpadne da se način na koji se uspostavlja
legislativno tijelo ubraja među najvažnija državna pitanja, pa ukoliko
prihvatimo Božanski diktum da svi naši javni poslovi moraju biti izvršavani na
temelju dogovaranja s narodom, mi nećemo moći pobjeći od zaključka da proces
konstituiranja medžlisa mora, po prirodi stvari, proisteći iz «konsultiranja» u
najširem i najdirektnijem smislu ove riječi. U kompleksu društava kakva su
naša, takvo konsultiranje ne može uzeti drugu formu osim takvih izbora tokom
kojih će se o zaslugama uglednih kandidata javno raspravljati i na temelju čega
će glasači procjenjivati kome će dati svoj glas. Način izbora – direktnog ili
indirektnog, prenošenog ili neprenošenog glasanja, regionalnog ili
proporcionalnog predstavljanja itd. – nije reguliran šeri'atom i to je, dakle,
pitanje o kome svoju odluku donosi sama zajednica.
Jednu jako važnu stvar koja se tiče ove naše rasprave
pojasnio je poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi we selleme, a ona se tiče
svih javnih imenovanja pa, dakle, i onih izbornih. Riječ je o zabrani
agitiranja za samog sebe. Muhammed, sallallahu ‘alejhi we selleme, kaže:
«Ne traži sam za sebe mjesto predvodnika (imarah),
jer ako ga dobiješ na takav način bit ćeš prepušten samo svojoj sposobnosti, a
ako ti to bude dato bez moljakanja, bit ćeš pomognut (s Božije strane)!»[
Al-Bukhari i Muslim, preko Abd ar-Rahmana ibn Samuraa.]
U svjetlu učenja islama, očito je da je Poslanik,
sallallahu ‘alejhi we selleme, mislio na to da, u skladu sa svojom
odgovornošću, čovjek može biti potpomognut samo sa Božije strane; s druge
strane, nedostatak Božije pomoći neminovno rezultira propašću ma kolike bile
čovjekove sposobnosti. Da bi ovu stvar učinio jasnom, Poslanik, sallallahu
‘alejhi we selleme, je konzistentno odbijao da izvrši bilo koje administrativno
imenovanje kad god je neko moljakao da bude postavljen na određenu funkciju. Na
primjer, kada mu je prišao jedan ashab i zatražio od njega da bude postavljen
na neko mjesto u vladi, on mu je uzbuđeno odgovorio:
«Tako mi Allaha, mi na takve funkcije ne imenujemo
onoga ko ih traži niti onoga ko žudi za njima!» [ Ibid., preko Abu Musaa.]
Prema tome, potpuno očuvanje duha šeri'ata moguće je
samo ukoliko se u ustavu islamske države jasno navede da samokandidiranje bilo
koje osobe koja žudi da bude imenovana na administrativnu funkciju (uključujući
tu i funkciju šefa države) ili žudnju te osobe da bude izabrana u predstavničko
vijeće ili skupštinu automatski diskvalificira takvu osobu od mogućnosti da
bude izabrana ili imenovana. Takav bi ustavni zakon neposredno odstranio
prigovor mnogih Muslimana toga doba koji bi mogao biti upućen «vladavini
skupštine.» Svako ko ima lokalni utjecaj ili bogatstvo – bez obzira na njegov
stvarni ugled – može sebi osigurati izbor u legislativno vijeće pomoću određene
doze «nagovaranja» svojih birača, ali sa naprijed spomenutim zakonom svaki
takav pokušaj direktne samoagitacije vodio bi neposrednoj diskvalifikaciji
takvog kandidata. Tada bi, sa tim zakonom, naravno, postojala mogućnost da
utjecajni ali nedostojni kandidat odustane od javnog samokandidiranja, ali bi
se on mogao poslužiti nekom organizacijom ili svojim posrednicima koji za njega
prave kampanju u javnosti. Međutim, činjenica da bi kandidat bio onemogućen da
vodi vlastitu predizbornu kampanju ili da se, pak, sam obraća izbornome tijelu
učinila bi takav zadatak krajnje teškim; rezultat bi, po pravilu, bio da bi
samo osoba koja uživa zasluženo i neizmoljeno poštovanje među biračima imala
istinsku šansu da bude izabrana.
/“Principi islamske države i
vlasti”,
Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM,
Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
(The Bosnia Times)
