KOLUMNA
Ne mogu da završim
ovaj članak a da ne postavim čitaocima pitanje koje mi, otkako sam ga spoznao,
bubnja u ušima: kako je moguće da je prvu Nobelovu nagradu dobio Sili Pridom, a
ne drugi kandidat, Tolstoj?
Piše: Mario
Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Prvi put sam čitao
roman Rat i mir prije pola vijeka, Plejadino izdanje u jednom tomu, u
ljetovalištu Peroz-Girek, tokom prvog godišnjeg odmora koji mi je platila
agencija Frans pres. Tada sam pisao svoj prvi roman i bio opsjednut idejom da
je za roman kao proznu vrstu, za razliku od drugih, kvantitet osnovni preduvjet
kvaliteta, i da su veliki romani doslovno veliki – dugački – jer obuhvataju
toliko planova stvarnosti da odaju utisak da je u njima izraženo cjelokupno
ljudsko iskustvo.
Tolstojev roman
je po svoj prilici do tančina potvrđivao tu teoriju. Od površnog početka koji
oslikava tadašnje društvo, u otmjenim salonima Sankt Peterburga i Moskve, među
plemstvom koje je između sebe više razgovaralo na francuskom nego na ruskom,
pripovijest je oslikavala pad i raskol složenog ruskog društva uzduž i
poprijeko, prikazujući beskonačnu raznovrsnost njegovih klasa i vrsta, od
knezova i generala do sluga i seljaka, preko trgovaca i djevojaka za udaju,
poročnih ljudi i masona, vjernika i probisvjetova, vojnika, umjetnika, karijerista
i mističara, dok se čitaocu na zavrti u glavi od priče u kojoj mu u očima
defiliraju sve moguće vrste ljudi.
Kada pomislim na
taj kolosalni roman, najsnažnije pamtim bitke, čudesnu odiseju vremešnog
generala Kuzova koji, od poraza do poraza, malo pomalo iscrpljuje Napoleonovu
osvajačku vojsku sve dok, uz pomoć oštre zime, snijega i gladi, ne uspije da je
pokori.
Imao sam lažnu
predstavu da bi se, kad bi trebalo sažeti Rat i mir u jednu rečenicu, moglo
reči da je to veliki epski mural o načinu na koji je ruski narod odbacio
imperijalističke napore Napoleona Bonaparte, “neprijatelja čovječanstva”, i
odbranio svoj suverenitet; tada sam mislio da je posrijedi veliki
nacionalistički i vojni roman, koji veliča rat, tradiciju i tobožnje strateške
vrline ruskog naroda.
Sada kad ga drugi
put čitam, uviđam da sam bio u zabludi. Rat i mir ne samo što ne pokazuje rat
kao čestito iskustvo koje oličava hrabrost , osobenost i veličinu jedne zemlje,
već ga predočava u svom njegovom užasu, pokazujući u svakoj od bitaka – a možda
nadasve u zadivljujućem opisu Napoleonove pobjede kod Austerlica – monstruozno
krvoproliće čija je posljedica beskrajna neimaština i nepravda koje pogađaju
običnog čovjeka i struje koje zahvataju ogromnu većinu njegovih žrtava; i
jezive, zločinačke gluposti onih koji potiču takvu kataklizmu, govoreći o
časti, rodoljublju i građanskim i ratničkim vrijednostima, riječima čija
ispraznost i trivijalnost postaju očigledne istog trenutka kada zagrme plotuni.
Tolstojev roman
se mnogo više dotiče mira nego rata, a ljubav prema ruskoj historiji i kulturi
koja ga nesumnjivo prožima nipošto ne veliča buku i bijes ubijanja, već
intenzitet unutrašnjeg života ispunjenog razmišljanjima, sumnjama, traganjem za
istinom i nastojanjem da se drugima čini dobro, oličenog u pasivnom i
dobroćudnom Pjeru Bezuhovu, istinskom junaku romana. Premda španski prijevod
Rata i mira kojeg trenutno čitma nije izvrstan, Tolstojeva genijalnost je
prisutna na svakom koraku u svemu što pripovijeda, i to više u prikrivenim nego
u eksplicitnim slojevima teksta. Njegov tišine su uvijek rječite,
komunikativne, pobuđuju kod čitatelja znatiželju koja mu ne dozvoljava da se
odvoji od štiva, jer željno iščekuje da sazna da li će knez Andrija izjaviti
ljubav Nataši, da li će se dogovoreni brak ostvariti ili će knežev zlonamjerni
otac Nikolaj Andrejević uspjeti osujetiti ga. Takoreći ne postoji nijedna
epizoda u romanu koja nije dopola ispričana, koja nije prekinuta uskrativši
čitaocu neki ključni podatak ili informaciju, kako njegova pažnja ne bi opala,
kako bi sve vrijeme bila požudna i budna.
Istinski je
impresivno kako je u jednom tako obimnom i raznolikom romanu sa toliko likova
narativna potka tako savršeno vođena sve prisutnim pripovjedačem koji nikada ne
gubi kontrolu, koji beskrajnom mudrošću i mjerom posvećuje vrijeme svakom od
njih, koji tokom romana nikog ne zanemaruje niti ističe, svima daje primjereno
vrijeme i prostor kako bi sve teklo kao što teče život, ponekad presporo,
ponekad u mahnitim skokovima na dnevnim dozama radosti, nedaća,snova, ljubavi,
mašte.
Prilikom ponovnog
čitanja Rata i mira primjećujem nešto što pri prvom nisam uvidio: da je duhovna
dimenzija historije mnogo značajnija od one koja se odvija u salonima ili na
bojnim poljima. Filozofija, religija, traganje za istinom koja bi omogućila da
se jasno razluči dobro od zla i da se postupa u skladu s tim, osnovna je
preokupacija glavnih likova, čak i vojnih glavešina poput generala Kutuzova,
zadivljujućeg lika koji ja, uprkos tome što je proveo život u borbi – još
uvijek mu se vidi ožiljak od turskog metka koji mu je okrznuo lice – izuzetno
moralan čovjek kome je mržnja nepoznanica, čak bi se reklo da ratuje jer mu
ništa drugo ne preostaje i jer neko mora i to raditi, premda bi radije provodio
vrijeme u intelektualnim i duhovnim pregnućima.
Iako su, istini
za volju, događaji koji se odvijaju u romanu Rat i mir užasni, sumnjam da iko
osjeća tugu i pesimizam kada završi njegovo čitanje. Naprotiv, roman ostavlja
utisak da su, uprkos svemu lošem što nam život donosi i obilju nitkova i
zlobnika koji žele da ostvare svoj cilj, kada se sve sabere i oduzme, dobri
brojniji od zlih, prilike za radost i vedrinu češće od onih za ogorčenost i
mržnju, te da čovječanstvo, mada to nije uvijek očigledno, malo-pomalo,
ostavlja iza sebe nagore terete koje vuče, neprimjetno postajući sve bolje i
rasterećenije.
Riječ je
vjerovatno o najvećem Tolstojevom dostignuću, poput Cervantesovog kad je
napisao Don Kihota, Balzaka i njegove Ljudske komedije, Dickensa sa njegovim
Oliverom Tvistom, Viktora Igoa sa Jadnicima, ili Faulknera sa njegovom
južnjačkom sagom: uprkos tome što u njihovim romanima uranjamo u podzemlje
čovječanstva, ubrizgavamo uvjerenje da je, i pored svega, ljudska pustolovina
neizmjerno bogatija i uzvišenija od patnji i tričarija koje također u njoj
obitavaju; da, gledana u cjelini, sa vedrije perspektive, zavrjeđuje da je
poživimo, makar jedino zbog toga što na ovom svijetu ne možemo živjeti samo od
istine, već i od laži, zahvaljujući velikim romanima.
Ne mogu da
završim ovaj članak a da ne postavim čitaocima pitanje koje mi, otkako sam ga
spoznao, bubnja u ušima: kako je moguće da je prvu Nobelovu nagradu dobio Sili
Pridom, a ne drugi kandidat, Tolstoj? Zar već tada nije bilo jasno, kao što je
danas, da Rat i mir spada u rijetka čuda koja se, jednom u sto godina, dešavaju
u književnom univerzumu?
(The Bosnia
Times, Nedeljnik)
