KOLUMNA
Niko nije vidio ni uzrok, niti pobjednika
Iransko-iračkog rata koji je trajao osam godina. Iračka invazija Kuvajta nije
bila ništa drugo do manifestacija te potrebe za ratovanjem. Saddam Hussein je
sigurno znao da mu taj pothvat neće donijeti nikakvu korist. Mnogi su mislili
da će se od 2000. stvari promijeniti
Piše: Harun Yahya, thebosniatimes.ba
Početak dvadesetog stoljeća obilježilo je
nepoznato, strašno i zbunjujuće pomračenje razuma. Nakon što je jedna varnica
pokrenula svjetski rat pomirenje nikome nije bilo na umu. Osmansko carstvo se
raspalo, zemljina površina se rasparčala, a zemlje su pronalazile načina da
jedna drugu iskoriste.
Drugi svjetski rat je neosporno nanio
ogromnu štetu kako zemljama tako i njihovim narodima. Sredinom dvadesetog
stoljeća, stvari se nisu pretjerano mijenjale. Opet je jedna iskra bila
dovoljna da se te zemlje, u težnji da dobiju svoje parče svijeta, počnu
nemilosrdno boriti. Nakon niza pokolja, pale su i atomske bombe. Ne samo da su
fašističke i komunističke vođe uništavale svijet nego su ubijale i svoje ljude.
Dva rata su odnijela milione života. U godinama koje su slijedile, odveli su
narod u propast i za sobom ostavile korumpirane ideologije koje su pokrenule
nove ratove.
Svijet nije prežalio ta dva svjetska rata.
Lideri koji su svjedočili tim ratovima uzeli su stvari u svoje ruke zarekavši
se da do takvih razaranja više nikada neće doći. Pokušali su držati pod
kontrolom sve što bi moglo dovesti do rata. Osnovali su Ligu naroda koja se
kasnije proširila i postala Ujedinjene Nacije. Otada se zaraćene strane mogu
dovesti za jedan sto s ciljem postizanja mira. Diplomatijom su pokušali
spriječiti da male iskre dovedu do velikih ratova. S ciljem kontrolisanja uglja
i željela kao sirovih materijala za izradu oružja, osnovana je Evropska
zajednica za ugalj i čelik. Ova institucija će kasnije postati EU. NATO,
osnovan nakon Drugog svjetskog rata i osnažen nakon izbijanja Korejskog rata,
postao je međunarodni vojni saveznik. Ali cilj ovog saveza nije bio rat već
mir.
Međutim, taj žal je trajao vrlo kratko.
Ubrzo su svi zaboravili na mir. Imperijalističke ideje, borba za kolonizaciju,
ambicije, ego, vojna industrija, lobiranje i finansijski sistemi koji su uvijek
profitirali u ratovima prouzrokovali su nove ratove. Održavanje mira postalo je
jako teško jer je želja za ratom bila dosta jednostavnija i zasigurno
isplativija za određene krugove.
Zbog toga su osamdesetih ponovo planuli
ratovi. Ovaj put na sceni nije bila Evropa nego Bliski istok. Niko nije vidio
ni uzrok, niti pobjednika Iransko-iračkog rata koji je trajao osam godina.
Iračka invazija Kuvajta nije bila ništa drugo do manifestacija te potrebe za
ratovanjem. Saddam Hussein je sigurno znao da mu taj pothvat neće donijeti
nikakvu korist. Mnogi su mislili da će se od 2000. stvari promijeniti. Međutim
21. stoljeće izrodilo je nove potrebe za ratovanjem i još veće potrebe za
zadovoljavanjem ega, interesa i sebičnosti. Materijalistički mentalitet se
počeo pojavljivati ne samo u politici nego i u društvu. Društvo je okrenulo
leđa religijskim, duhovnim i moralnim vrijednostima. Prestali su poštovati
tradiciju i njegovati ljudske vrijednosti.
Kako bismo shvatili zašto su ratovi toliko
priželjkivani, pogotovo u posljednjih 5-6 godina, moramo razumijeti radikalne
promjene u društvu. Elementi koji su doveli do ljudske sebičnosti se ne vide
samo u društvenom nego i u političkom i porodičnom životu, u odnosima između
zemalja, odnosno u svemu onome što imamo. Materijalistički pristup gurnuo je
društvo u još veću provaliju. To su također uzroci rata. Niko ne žrtvuje svoje interese
i ne obraća pažnju na one koji se pate. Ravnodušnost je postala općeprihvaćena;
ljudi osjećaju zadovoljstvo samo kada žive ugodnim životom. Mali je broj ljudi
koji obraćaju pažnju na uništene kuće i naselja u drugim dijelovima svijeta.
Ne smijemo zaboraviti da je upravo ovakav
mentalitet započeo svjetske ratove početkom 20. stoljeća. Iako su svi vidjeli i
doživjeli strahote, za njihove uzroke niko nije okrivio materijalističke
svjetonazore. Čak i kada je Hladni rat okončan i kada su zemlje uspjele
uspostaviti neku mirnu suradnju, razlog zbog kojeg niko nije intervenisao, što
se posebno izrazilo nakon 2011., je upravo taj sebični mentalitet.
Trenutno UN ne može da donese ujedinjenu
odluku, NATO ne može da interveniše u ovim katastrofama, a EU je na granici
raspada. Muslimanski svijet je ponajviše osjetio taj nesklad.
Sigurno da trgovina oružjem profitira od
ovih ratova kao i, u velikoj mjeri, neki svjetski lideri koji rade u interesu
tog biznisa. Međutim, glavni razlog nisu trgovci oružjem već materijalistički
mentalitet koji nam nameće ideju sebičnosti kao jedinu koja nas može izvući iz
propasti. I kako ovaj mentalitet bude dobivao na snazi, tako će i želja za
ratovanjem postati sve izraženija.
Mjesec ramazana je mjesec jedinstva i solidarnosti.
To je mjesec u kojem svaki gnjev jenjava, zavađeni se mire, a rastavljeni
spajaju. Dok je svijet u ovakvom stanju, muslimani moraju popločati put do
jedinstva, posebno za vrijeme ramazana. Dok ratnički nagoni u svijetu jačaju i
ljudima postaje lakše da mrze nego da vole, mi moramo pronalaziti rješenja, a
ne čekati ih od drugih. U tom smislu, prvi korak koji trebamo napraviti je
korak ka jedinstvu.
Svijet je možda u stanju nesloge i sebičnosti ali mi
kao muslimanska zajednica imamo snagu da uspostavimo upravo suprotno. Nadamo se
da je ramazan 2016. godine vrijeme za ujedinjenje i da mi, kao jedno, možemo iz
ljudskih umova.
(The Bosnia Times)
