KOLUMNA
Tokom prvih osam godina na vlasti AKP je sprovodio liberalne reforme i usvojio liberalnu retoriku. Stranka pravde i razvoja postala je ljubimica zapadnih prijestolnica i turskih liberala. No, kad je AKP ostvario velike pobjede na ustavnom referendumu 2010. i sljedeće godine na izborima liberalna retorika je nestala, a pojavio se socijalni konzervativizam
Piše: Mustafa Akyol, thebosniatimes.ba
Prije oko pet godina svi su govorili o “turskom modelu”. Zapad i muslimanski svijet smatrali su Tursku blistavim primerom spoja islama i demokratije. R. T, Erdogana, tadašnjeg premijera, a sadašnjeg predsjednika republike, hvalili su kao reformistu koji stvara slobodniju, bogatiju i mirniju Tursku.
Sa žaljenjem se prisjećam tih dana. Retorika liberalnog otvaranja ustupila je mesto autoritarijanizmu, mirovni proces s kurdskim nacionalistima se raspao, sloboda štampe se smanjuje a teroristički napadi su sve češći.
Šta je krenulo naopako? Erdoganove pristalice imaju jednostavan odgovor: zavjera. Pošto je s Erdoganom na čelu Turska postala suviše moćna i nezavisna, opaki spletkaroši sa Zapada i njihovi izdajnički “agenti” u zemlji otpočeli su kampanju kaljanja turske demokratije. Predsjednikovi sljedbenici i ne shvataju da su upravo ta zavjerama opsjednuta propaganda, samozadovoljstvo koje odražava i mržnja koju potiče deo problema.
Da bismo shvatili zašto nas je turski model iznevjerio, moramo se vratiti u 2001. godinu kada je osnovana Erdoganova Stranka pravde i razvoja – AKP. U to vrijeme Turska je bila pod vlašću sekularističkih generala koji su rušili svaku vladu koju nisu kontrolisali. Godine 1997. istisnuli su islamističke prethodnike AKP-a, pa su osnivači nove partije istakli svoju postislamsku viziju i izjavili da napuštaju staru ideologiju. Jedini cilj bio im je uvođenje Turske u Evropsku uniju i ostvarenje liberalne demokratije.
Tokom prvih osam godina na vlasti AKP je sprovodio liberalne reforme i usvojio liberalnu retoriku. Temeljni problem Turske, tvrdila je ta stranka, jeste prejaka država koja gazi građanska prava. Opozicija državi, na primjer kurdski nacionalistički pokret, mora da se shvati kao reakcija na autoritarijanizam, ne kao zavjera izdajnika. Stabilnost će se roditi iz više sloboda. Stranka pravde i razvoja postala je ljubimica zapadnih prijestolnica i turskih liberala.
No, kad je AKP ostvario velike pobjede na ustavnom referendumu 2010. i sljedeće godine na izborima – pošto je pokorio vojsku – liberalna retorika je nestala, a pojavio se socijalni konzervativizam. Kad je stranka 2013. osjetila da joj je vlast poljuljana, najprije masovnim demonstracijama, a zatim istragama o korupciji, preuzela je autoritarijanske navike kojima se nekada protivila. Protivnici su pretvoreni u neprijatelje koje treba zgaziti. Pokazalo se da je vizija demokratije stranke samo tiranija većine.
Turski sekularisti iza ovoga vide islamističku zavjeru: AKP je skrivao svoje “pravo lice” do pogodnog trenutka. Ali ja mislim da promjene u stranci nisu planirane – ni principijelne. Stranka je usvojila liberalni koncept iz nužde i bez previše razmišljanja. Vlast koju je stranka osvojila mamila je, opijala i kvarila njene pripadnike. Pojedinci i staleži okupljeni danas iza Erdogana prvi put u životu stekli su bogatstvo, ugled i slavu i odlučni su da sve to zadrže.
Međutim, to što je model liberalnog islama AKP-a propao, ne znači da svi islamisti ugrožavaju liberalnu demokratiju. Dokaz za to je Tunis. Tamošnja islamistička stranka Ennahda nije samo omiljena i pobjednička nego je i stranka pomirenja. Zbog toga su Tunižani uspeli da usvoje zadivljujuće liberalan ustav širokim svenarodnim konsenzusom. Tajna je možda i u tome što je Rašid Ganuši, osnivač Enahde, manje makijavelistički političar, a više principijelni naučnik.
Ovo ne znači da Tursku Zapad treba da odgurne, kao što ni bes prema Erdoganu ne znači da Turska uvijek griješi i da su njeni protivnici uvijek u pravu. Pod Erdoganovom vlašću Turska je pomogla sirijskim izbjeglicama više nego bilo koja druga zemlja. Zapad to treba da prizna i da ponudi pomoć. Osim toga, turska zabrinutost zbog kurdskih separatista nije neosnovana, što dokazuju dva napada bombaša-samoubica u Ankari.
Štaviše, temeljni turski problem nije samo odnedavni autoritarijanizam AKP-a, nego i borbena, razdijeljena i cinička politička kultura zemlje. Mi smo “pocijepana zemlja” koja još nije našla mir. Erdogan je možda najnoviji manipulator u ovoj drami, ali odgovorni su i svi ostali glumci.
Da bismo postali istinski “model” i osigurali mir svojoj zemlji, mi Turci moramo se okupiti oko liberalnih vrijednosti koje je AKP nekada zastupao: u našoj zemlji nema neprijatelja, nego samo građana s različitim stavovima, a svi oni zaslužuju jednaka prava i slobode i skroman državni aparat kome je posao da služi, a ne da diktira.
/*Mustafa Akyol je autor knjige Islam bez krajnosti: Muslimanska težnja ka slobodi/
(The Bosnia Times, The New York Times)
