KOLUMNA
Poslije
spajanja sa španskom komunističkom partijom, Podemos ima dobre šanse da bude druga politička snaga u
Španiji, što će
primorati španske socijaliste da razmisle o koaliciji sa ovom novom, dinamičnom i jakom
partijom ljevice
Piše: Paul
Mason, thebosniatimes.ba
Tri dana
poslije referenduma o Brexitu održavaju se opšti izbori u Španiji, čiji ishod može biti još
presudniji za budućnost Evropske unije. Radikalno leva partija Podemos je po
posljednjim anketama na drugom mjestu sa 25,6% podrške. To je posebno značajno jer, za
razliku od grčke,
španska socijalistička partija PSOE nije doživjela potpuni kolaps, već je spala na
20% podrške, uz prelivanje pristalica ka Podemosu. Tako bi Podemos i
socijalisti mogli da formiraju zajedničku lijevu koalicionu vladu sa liderom
Podemosa Pablom Iglesiasom kao premijerom. Za partiju nastalu iz uličnih protesta
2011. ovo bi bili odlični rezultati, a za Evropu – putovanje u zemlju zmajeva.
Odgovor na
pitanje kako smo došli dovde je donekle sadržan u nedostacima ugrađenim u samu
strukturu EU. U Britaniji ljevica s pravom tvrdi da je “štednja politička odluka”,
ali u evrozoni ona je predviđena Lisabonskim sporazumom i pravilima Pakta za stabilnost i rast –
koji kažnjavaju zemlje
sa deficitima većim od zacrtanih.
Kada je 2010.
u Španiji pukao balon tržišta nekretnina, ispostavilo se da su političari cijelog
spektra ogrezli u korupciji. Sa nezaposlenošću od 20%, padom realnog dohotka i mladima
primoranima da napuste zemlju ili da prihvate nesigurne poslove, nezadovoljstvo
je konačno
eksplodiralo – prvo na ulicama. Organizatori protesta u maju 2011. dali su
svoje “horizontalističko” rješenje zamjene korumpirane parlamentarne demokratije lokalnim
skupštinama i glasanjem zasnovanom na konsenzusu. Oni su kritikovali čitav sistem, a
ne samo njegove predstavnike, svjesno izbjegavajući podjelu na lijeve i desne snage.
Gumeni meci,
progon indignadosa i nove mere štednje gurnuli su pokret iz 2011. u politiku.
Prvi pokušaj – Partija X 2012 – završio se neuspjehom i na izborima za Evropski
parlament u maju 2014. ova partija je osvojila samo 0,64% glasova. Drugi
pokušaj iz 2014. je bio bolji: Podemos je privukao mlade, ali i starije
intelektualce, umjetnike i lokalne aktiviste koji su već bili odustali
od bavljenja politikom. Podemos je osvojio skoro 8% glasova na izborima za
Evropski parlament u maju 2014, a krajem prošle godine je preuzeo vlast u tri
velika grada: Madridu, Barceloni i Valenciji, formirajući široke
lokalne koalicije sa aktivistima za ljudska prava i borbu protiv korupcije.
Sada, poslije spajanja sa španskom komunističkom partijom, Podemos ima dobre šanse da
bude druga politička snaga u Španiji, što će primorati španske socijaliste da
razmisle o koaliciji sa ovom novom, dinamičnom i jakom partijom ljevice.
Izborni slom
socijaldemokrata, od Škotske do Poljske, posljedica je njihove podrške
ekonomiji slobodnog tržišta, za koju su povjerovali da će donijeti ekonomski rast i blagostanje za
šire slojeve stanovništva. U godinama poslije 2008. smo vidjeli da to nije moguće. Od Matteo
Renzija u Italiji do Kezia Dugdale u Škotskoj, tehno-centristi širom Evrope
otkrili su da lični šarm i moderni pristup ne mogu da ublaže štete
ideologije koja proizvodi nejednakost i stagnaciju. Paraliza lijevog centra se
ispostavila kao najveći izazov za radikalnu ljevicu.
Na taj izazov
u Grčkoj je
odgovoreno pretvaranjem lijeve partije u “prirodnu partiju na vlasti”, barem za
internet generaciju koja je najviše izgubila poslije 2008. Tu se javlja problem
kako očuvati
radikalne ideje dok ste upleteni u mrežu vlasti. “U gradovima koje kontroliše
ljevica”, rekao mi je poslanik Podemosa Pablo Bustinduy, “najveću frustraciju
izaziva vrijeme koje je potrebno da se neka odluka gradonačelnika zaista
primjerni”. Dobro došao u realni svijet, rekao bi mu sa olakšanjem neki
tehno-centrista.
Podemos je,
kao i Siriza, zamrzao svoj zahtjev o izlasku zemlje iz NATO saveza, tako da kao
najveći problem
ostaje ovlaštenje Brisela da pokrene kazneni postupak protiv vlade koja ukine
programe štednje i pokrene ekonomski rast. “Neću da otkrivam našu strategiju”, objašnjava
Bustinduy, ali je jasno da je osnova lijeve koalicije u Španiji oštro
suprotstavljanje evropskoj politici štednje. Na pitanje zašto bi Španija u tome
bolje prošla od Grčke, Bustinduy ukazuje na “sistemski rizik”. On smatra da je Španija
prevelika da bi se iko usudio da je otjera u bankrot. Pitanje je da li njegove
radikalne ideje mogu da prežive pregovore o formiranju koalicije sa lijevim centrom. Tu je i
ključno pitanje da
li nosioci promjena na lijevom centru imaju dovoljno hrabrosti za to.
Lider PSOE
Pedro Sánchez ima istu dilemu kao Yvette Cooper pred fenomenom Corbina.
Socijalizam lijevog centra je još uvijek u fazi tvrdoglavog poricanja, jer se
nije suočio sa
vlastitom nesposobnošću i pružio ozbiljan odgovor zašto je otuđio veliki deo svojih birača, progresivne
intelektualce i radničku klasu. Iskušenje za španske socijaliste će biti
formiranje vlade sa desnicom, u posljednjem pokušaju da odbace stvarnost. Ovo
bi bilo loše za evropsku ljevicu, tačka. Evropski socijaldemokrati treba da
poruče svojim
španskim kolegama: formirajte koaliciju protiv štednje i redefinišite lijevi
centar oko nečeg
boljeg od čekanja
u redu za socijalnu pomoć ili policijski pendrek.
(The Bosnia
Times, The Guardian)
