KOLUMNA
Mnogi nehrvati su
skloni da hrvatsku politiku u BiH sa respektom opisuju kao vrhunac
makijavelizma, jezuitizma ili slično
Piše: Nenad
Kecmanović, thebosniatimes.ba
Varaju se svi
koji misle da Banjaluka i Blajburg nemaju baš nikakve veze! Vidjet ćete, imaju,
i te kakve! Iznenađujuće poistovjećivanje ova dva grada od strane biskupa
Komarice, koliko god je uvrijedilo Srbe zbog poređenje mjesta počinjenog
zločina sa mjestom izvršenja kazne, toliko je i zbunilo i sve ostale. Pitali su
se kakve realne veze, u savremenom ili historijskom, političkom ili simboličkom
smislu, mogu imati prijestolnica Srpske i pogranično austrijsko mjesto okupljanja
hrvatskih fašista u bijegu iz oslobođene Jugoslavije 1945.
Banjaluka i
Blajburg – jedina veza su ustaše
Komaricina izjava
im je izgledala besmislena, a nije postala ništa smislenija time što ju je
potvrdio pretpostavljeni mu nadbiskup Puljić i šef centrale HDZ-a Karamarko.
Jedina veza koja se možda može uspostaviti jesu ustaše, ali im je ipak bilo
nezgodno da to doreknu. Ustaše su u Banjaluci Srbe ili klali na licu mjesta,
ili deportovali u logore smrti, poput Jasenovca, a u Blajburgu je nekolicina od
tih ustaša presudama antifašističkih prijekih sudova, streljana. Istina je da
su pri tome tragično stradali i neki nevini Hrvati, kao što su stradali i
nevini Srbi koji su se čak borili u četničkoj oslobodilačkoj vojsci, ali ih je
Tito kao konkurenciju stavio na suprotnu stranu. Srbi, koje su ustaše pobile u
Banjaluci i široj okolini, bili su svi nevini. Za primjer, vladika Platon je
odmah zaklan, a svi pravoslavni sveštenici, zajedno sa porodicama, odvedeni su
u logor. Ustaše su, dakle, ta zagonetna veza između Banjaluke i Blajburga. A
izjava biskupa Komarice samo je još jedan kamičak koji se uklapa u ponovno
ekstremno desno skretanje u Hrvata, nad kojim se zgražava ujedinjena Evropa.
„Najmlađa članica, koja se zaklinjala u svoje antibalkansko mitl-europejstvo,
pa tako!“
Odložena
beatifikacija i transfer afekta sa RKC na SPC
Ima tu još nešto,
neposrednije i konkretnije, i nije čudo što ispad dolazi baš od jednog biskupa
i uz podršku jednog kardinala rimokatoličke crkve. Radi se o plimi gnjeva
hrvatskih katolika što je, djelotvornom intervencijom patrijaršije SPC prema
Svetoj stolici, na neodređeno vrijeme odložena beatifikacija Alojza Stepinca. U
Zagrebu je bila naveliko pripremana kao neusporediv povijesni vjerski,
nacionalni i državni trijumf, a onda je došao hladan tuš. Naravno, ništa od
toga ne bi bilo da papi Franji nije više stalo da konačno bude ugošćen u
Beogradu, ali Svetom ocu, kao Božijem namjesniku, nema prigovora. Zato je
izvršen tipičan transfer afekta sa Vatikana na Beograd i Banjaluku kao srpsko-pravoslavne
centre. Bizarnoj poruci trija Komarica-Puljić-Karamarko, prethodilo je
zakeranje trija Karamarko-Kolinda-Kovačić u Briselu, povodom otvaranja
evro-poglavlja za Srbiju.
Čitava priča ima
i svoju „beiha“ dimenziju: lokalni katolički korpus se evidentno ponovo okreće
ka muslimanima kao nužnom zlu. Nekoliko godina Čovićeve borbe za hrvatsku
jednakopravnost u Federaciji, koju je unutar BiH strateški podržavao i Dodik,
te diskretnog lobiranja Hrvatske i Njemačke po kuloarima sjedišta EU, dalo je
mršav rezultat. Sve se svelo na to da se Željko Komšić više neće kandidovati
kao hrvatski predstavnik i biti biran bošnjačkim glasovima, te da će zapadni
Hercegovci zadržati pola Mostara kao svoju nacionalnu prijestolnicu. Naprosto,
State department nije dao da se dira u Vašingtonski sporazum kojim su se
„beiha“ Hrvati na prevaru odrekli „Herceg-Bosne“ kao svog entiteta. Ipak, još
mnogo veću prepreku predstavlja neprikosnoveni autoritet Vatikana. Rimska
kurija jednostavno neće da se spuštanjem granica hrvatskog entiteta na obod
zapadne Hercegovine katolici povuku iz srednje Bosne. „Bosna Srebrena“ je
viševijekovna tekovina franjevačkog misionarenja ka Istoku i, prema vrhu RKC,
nema odstupanja. Crkve i samostani u centralnoj Bosni su sačuvani i popunjeni svećenicima
i redovnicima i čekaće bolja vremena da se vrate vjernici koji su u međuvremenu
otišli da popune ispražnjene srpske kuće u Lici ili su se koncentrasali u
izbjeglička naselja Šuškovo i Bobanovo nadomak Čapljine. „Koja bolja vremena i
kada će doći“? upitaće se čitalac, ali Crkva ima druga mjerila vremena i
drugačije shvatanje budućnosti.
Još jedno
odustajanje od „Herceg-Bosne“
U svakom slučaju,
vašingtonsko-vatikanski konsenzus o Hrvatima u BiH skratio je perspektivu
Herceg-Bosanaca bar za jedan ovozemaljski ljudski vijek, a to podrazumijeva i
prestrojavanje unutar bošnjačko-hrvatske federacije i ponovno vezivanje barjaka
šahovnice i polumjeseca. Kako to izgleda u praksi, moglo se vidjeti na nedavnoj
proslavi „Stogodišnjice priznanja islama u Hrvatskoj“. Bila je zaista
spektakularno obilježena brojnim i višednevnim manifestacijama
hrvatsko-muslimanskog „bratstva i jedinstva“, uz prisustvo neoosmaniste i
panislamiste Tajipa Erdogana. Na prigodnom vanrednom zasjedanju sabora najviši
hrvatski zvaničnici govorili su kako su hrvatski muslimani uvijek bili lojalni
državi Hrvatskoj i dosljedno branili njene interese. A pošto nije bilo ograde,
ispada da to uključuje i period NDH kada su muslimani bili „hrvatsko cvijeće“ i
sjedili u Pavelićevoj kvislinškoj vladi, popunjavali ustaške postrojbe i
participirali u zločinima nad srpskim komšijama. Jedan baš takav muslimanski
ustaša zaklao je 41. već pomenutog banjalučkog vladiku. U jesen 1993. kada je
otvoren bošnjačko-hrvatski front u srednjoj Bosni, najviđeniji zagrebački
kroatofilni muslimani na čelu sa poznatim ginekolom prof. dr Asimom Kurjakom
išli su u Banski dvor na poklonjenje vrhovniku koji je slao topove na njihove u
zavičaju.
Nije više lako
protiv Bošnjaka, sa njima još teže
Ipak, aktuelno
najindikativnija bila je izjava hrvatskog premijera da „Hrvati i muslimani
imaju iste poglede na Bosnu i Hercegovinu“. Takve hrvatsko-muslimanske
harmonije gledišta o BiH na samom terenu sigurno nema, ali hercegovački Hrvati
su uvijek disciplinovano slijedili političke zaokrete Zagreba. To će reći da je
u toku prestrojavanje na Mesićevu probosansku političku liniju, i to ko zna već
po koji put i do koje prilike. Nastavlja se poznato Tuđmanovo vozanje po BiH na
dva kolosijeka. Boban, Prlić, Jelavić i dr. bili su glavna herceg-bosanska
linija sa sjedištem u Ljubuškom, a Kljujić, Brkić, Zubak i dr. paralelna
probosanska u Sarajevu. General Franjo je, prema situaciji, prebacivao težište
sa jednih na druge. A njegovo nipodaštavanje muslimana dijelile u obje linije,
jedni u smislu „lako ćemo protiv njih“, drugi u smislu „lako ćemo sa njima“.
Kada je pod pritiskom SAD i Njemačke potpisao bošnjačko-hrvatsku federaciju,
Tuđman je govorio da „Hrvati imaju europsku zadaću da civiliziraju i
kultiviraju Muslimane“, a od takvih poniženja starom Izetbegoviću skakao je
pritisak. Bio je svojevrstan nastavak tretiranja muslimana kao „hrvatskog
cvijeća“ radi njihovog uključivanja u ustašku politiku genocida nad Srbima. A
tako je bilo i tokom Prvog svjetskog rata, počev od Principovog atentata, kada
su Hrvati i muslimani, spontano izveli pogrom nad Srbima širom BiH.
Otvaranje
muslimansko-hrvatskog fronta u jesen 93. pokazalo je da Hrvatima ipak nije
„lako protiv muslimana“ , a poslijeratni suživot u zajedničkom entitetu da nije
„lako ni sa njima“. Od tada, pa do onomad „Herceg-Bosanci“ su govorili „nikad
više sa muslimanima, nikad više protiv Srba“ ali, sudeći po izjavama u Zagrebu
i Banjaluci, izgleda da će ponovo biti baš obratno.
Komaricin ili
žongleraj hrvatske politike
Biskup Komarica
je samo glasnik novih nacionalnih prestrojavanja, a i sam je bio akter varljive
hrvatske politike u BiH. Kako govore brojni svjedoci, on je tokom rata
učestvovao u organizaciji zamjene kuća i stanova između Hrvata i Srba i
ispraćaju katolika iz Banjaluke u Zagreb i hrvatsko primorje. A poslije rata
sve do danas piše proteste što se ne vraćaju u RS. Pri tome se i ne pita u šta
bi se vratili kada su svoje prodali ili zamijenili. A i zašto bi kada su se
ratnom razmjenom domogli mnogo vrednijih nekretnina u zagrebačkim Žitnicama i u
jadranskim turističkim gradovima Zadru i Šibeniku. Sam Komarica je čitav rat
proveo u Banjaluci, bio pod zaštitom lokalne policije i nesmetano djelovao,
često odlazio u inostranstvo i primao međunarodne misije kojima se žalio na
vlast, a poslije rata je primio visoko državno odlikovanje RS. Uzgred rečeno,
Hrvati koji danas žive u Srpskoj, u strukturama vlasti imaju garantovana tri
ministra i potpredsjednika vlade, te potpredsjednike Republike i Narodne
Skupštine. Među njima su bili i Komaricini bliski rođaci. Slično njemu,
kardinal Puljić je u Sarajevu slavio jedinstvenu BiH, što su oduševljeno
pozdravljali bošnjački mediji, a onda odlazio u SAD i pred američkim kongresom
se žalio na bošnjačku dominaciju, pa je u istim medijima razapinjan. Da ne bi
bilo sumnje u opisani raspored snaga i odnosa, Rijaset IZ u Sarajevu je 24.5.
podržao ispad biskupa Komarice, a lider „Herceg-Bosne“ Dragan Čović – osudio.
Ocjena Mirjane
Kasapović
Mnogi nehrvati su
skloni da hrvatsku politiku u BiH sa respektom opisuju kao vrhunac
makijavelizma, jezuitizma ili slično. Meritorna prof. Mirjana Kasapović, sa
zagrebačkog sveučilišta a rodom iz Bosne, ocjenjuje je, međutim, sasvim
drugačije. „Dvostruka politika hrvatske političke elite u BiH, koja je, što
latentno, što manifestno, obilježila cijelo razdoblje od 1990, nije hotimično
licemjerje usmjereno na zavaravanje protivnika, na običnu političku laž. To je
politika koja zbog vanjskih pritisaka i ograničenja, kao i zbog vlastite
nesposobnosti i nedoumica, nije jasno i dosljedno artkulirala temeljne
političke ciljeve Hrvata prije rata, u toku rata i nakon rata.“
(The Bosnia
Times, Fond strateške kulture)
