KOLUMNA
Ovoga mjeseca obilježava se stogodišnjica Sporazuma Sykes-Picot, tajnog britansko-francuskog dogovora koji je pokrenuo decenije prilagođavanja granica Bliskog Istoka nakon pada Osmanskog carstva
Piše: Richard N. Haass, thebosniatimes.ba
Ovoga mjeseca obilježava se stogodišnjica Sporazuma Sykes-Picot, tajnog britansko-francuskog dogovora koji je pokrenuo decenije prilagođavanja granica Bliskog Istoka nakon pada Osmanskog carstva. Reakcije na obilježavanje su većinom negativne pokazujući da se ovaj sporazum djelimično smatra odgovornim za učestalost i dugotrajnost sukoba na Bliskom Istoku.
Međutim takva interpretacija je pomalo smiješna. Mark Sykes i Francois Georges-Picot imali su namjeru da osmisle plan koji bi omogućio da Velika Britanija i Francuska izbjegnu pogubno rivalstvo na Bliskom Istoku. I oni su u tome uveliko uspjeli jer je njihova zamisao da zadrže region daleko od konflikta ove dvije evropske sile uspješno preživjela cijelo stoljeće.
Da budemo jasni, većina granica određena ovim sporazumom odražava dogovore u Evropi, a ne lokalne demografske ili historijske činjenice tog područja. Ali to ne čini Bliski Istok posebnim u odnosu na ostatak svijeta čije su granice uglavnom rezultat mješavine nasilja, ambicija, geografije i sreće, a ne dobro promišljene ideje ili zajednički donesene odluke.
Današnja neugodna realnost Bliskog Istoka je takva kakva jeste zbog ljudi koji su je pogrešno kreirali. Sykes i Picot se ne mogu kriviti za probleme tog područja. Ostatak svijeta (uključujući i onaj dio sa ogromnim zalihama nafte i prirodnog gasa) su iz kolonijalizma izašli u mnogo boljem stanju. Faktori koji su doveli do propasti Bliskog Istoka – historija, kultura, religija i ljudi – vrijedni su ozbiljnog razmatranja. Međutim, pitanje koje je dosta važnije raspravljati na ovaj datum se ne tiče toliko historijske analize koliko i trenutne politike.
U većini zemalja Bliskog Istoka nasilna borba za nadmoć postala je svakodnevnica. U četiri, a možda i pet, zemalja regije, vlast nema kontrolu nad značajnim dijelom teritorija. Liban je u takvom stanju već decenijama, Irak i duže od toga, a Sirija, Libija i Jemen već pet godina. Narodne vojske, terorističke organizacije, strani borci i ostale naoružane skupine prisvojile su svoj dio vladavine.
Tu su i neispunjene nacionalne težnje Kurda (od kojih većina živi u Turskoj, Iraku, Siriji i Iranu) kao i neriješen problem pomirenja izraelskih i palestinskih političkih ciljeva. Ne postoji smisao i svrha granice između Sirije i Iraka. Milioni muškaraca, žena i djece žive u zemljama koje nisu njihove. Šta je onda činiti? Jedna mogućnost bila bi očuvanje – ili, bolje rečeno, povraćanje – Bliskog Istoka kojeg su formirali Sykes i Picot. Ali pokušaj ponovnog ujedinjenja zemalja na mapi – a da granice između njih imaju značaj – bio bi promašaj. Ove zemlje se neće vratiti na staro. Vezanost za regiju, religiju, pleme, naciju i/ili ideologiju uglavnom prevazilazi važnost nacionalnih identiteta.
Druga mogućnost je pokušaj pregovaranja o stvaranju novog Bliskog Istoka po uzoru na onaj definisan Sykes-Picot sporazumom. Ovo bi također bila skupa greška. Ponovno crtanje karte će možda biti moguće jednog dana, najmanje za nekoliko decenija. Naprosto ne postoji dogovor o tome kako bi ta karta trebala izgledati i nema stranke ili saveza koji bi je mogao nametnuti ili podržati. Možemo pretpostaviti da će diplomatija nastaviti raditi s trenutnim stanjem, umjesto da kreira novo, a to stanje je prepreka do mira na ovom području.
Sve ovo nas vodi do treće mogućnosti: prihvatanje činjenice da budućnost Bliskog Istoka koju možemo predvidjeti neće izgledati kako danas izgleda na karti i globusu. Ovime ne govorim da se ne treba ništa poduzeti. Koliko god su stvari loše, one mogu postati još gore.
Međutim ne postoji taj napor koji će promijeniti realnost Bliskog Istoka s granicama koje nose jako malo značaja i vlastima koje nose još manje. Sirija, Irak i Libija će vjerovatno ostati države samo po imenu. Njihovi bitni dijelovi će ostati autonomni, bilo to dobro ili ne. Na neki način, vrijeme prije Sporazuma Sykes-Picot se vraća na Bliski Istok – samo što ovaj put nema Osmanskog carstva da ga dovede u red. Kao rezultat, Bliski Istok će da pati mnogo više u narednom stoljeću nego u prošlom – realnost koja bi u nama mogla probuditi nostalgiju za Sporazumom Sykes-Picot.
(The Bosnia Times, ©Project Syndicate)
