ISLAMISTIKA (X)
Upravo zato što ne može biti potpunog
islamskog života bez islamske države, ni država ne može biti nazvana islamskom
u punom smislu te riječi ukoliko njezinu administraciju ne predvode oni za koje
se može pretpostaviti da su dragovoljno potčinjeni Božanskom zakonodavstvu
islama
Piše: Muhamed Asad, thebosniatimes.ba
Poglavar države
Pošto svrha islamske države nije
«samoodređena» rasnom, nacionalnom ili kulturalnom bitnošću nego islamskim
zakonodavstvom kao praktičnim predloškom svih ljudskih djela, onda je
samorazumljivo da samo osobi koja vjeruje u Božansko porijeklo ovog
zakonodavstva – tj. Muslimanu – može biti povjerena funkcija šefa države.
Upravo zato što ne može biti potpunog islamskog života bez islamske države, ni
država ne može biti nazvana islamskom u punom smislu te riječi ukoliko njezinu
administraciju ne predvode oni za koje se može pretpostaviti da su dragovoljno
potčinjeni Božanskom zakonodavstvu islama.
Po prirodi stvari, ovaj princip ne izaziva
nikakvu poteškoću u zemljama nastanjenim isključivo ili bar u većini
Muslimanima (kakve su npr. Saudijska Arabija i Afganistan), ali u onim
muslimanskim zemljama u kojima živi značajan dio nemuslimanskih manjina – a
većina muslimanskih zemalja spada u ovu kategoriju – gornji zahtjev bi mogao da
odvede do nekih strahovanja po kojima to podrazumijeva diskriminaciju
nemuslimanskih građana u takvoj muslimanskoj sredini. Ali treba biti siguran da
je takav strah od diskriminacije samo teoretski i da on nema pokriće u stvarnoj
vlasti: jer u zemljama u kojima Muslimani čine izrazitu većinu (a samo takve se
ispravno mogu nazvati muslimanskim zemljama) upravljanje državom automatski
pripada njima. Ipak, u kontekstu savremenog političkog mišljenja, koje je pod
snažnim utjecajem zapadnjačkih koncepata i predrasuda, čak i teoretska
diskriminacija u oblasti religije mogla bi biti neugodna mnogim Muslimanima, a
da ne govorimo o tome koliko bi ona bila mučna za nemuslimanske manjine koje
žive u muslimanskoj sredini. Međutim, čovjek mora, sasvim iskreno, odmah na
početku da prizna da je nemoguće organizirati državu bez određene doze
diferencijacije između Muslimana i nemuslimana čak i ako je to islamska država
ili bilo koja verzija države izvedena na principima Kur'ana i sunneta. Na
koncu, bilo kakvo izvrdavanje ovog pitanja bilo bi sasvim nepošteno i prema
nemuslimanskom svijetu koji nas okružuje i prema našoj muslimanskoj zajednici.
Zahtjev da šef islamske države mora biti
Musliman ne znači – i ne može da znači – da mi trebamo voditi diskriminacijsku
politiku prema nemuslimanskim građanima u svakodnevnom životu. Upravo obrnuto,
oni moraju biti izjednačeni u svim slobodama i zaštiti na koju i Muslimani
polažu pravo; nemuslimanima se ne može povjeriti samo ključna pozicija u
upravljanju državom. Ne može se pobjeći od činjenice da nemusliman – ma koliki
bio njegov lični integritet i ma koliko on bio lojalan državi – ne može dokraja
srčano raditi za ideološke ciljeve islama, niti bi, na koncu, bilo korektno to
od njega tražiti. S druge strane, ne postoji ideološka organizacija (utemeljena
na religiji ili na nekoj drugoj doktrini, svejedno) koja bi sebi dozvolila da
upravljanje njezinim poslovima povjeri osobi koja se ne bi borila za njezinu
ideologiju. Na primjer, može li se zamisliti da neko ko nije komunist dobije
ključnu poziciju – a da ne govorimo o najvišem nivou rukovođenja državom – u
Sovjetskoj Rusiji? Očito da ne može, jer je za nas sasvim logično, pošto je
komunizam ideološki temelj te države, da samo osoba koja je samu sebe
bezrezervno identificirala sa ciljevima te države te ciljeve može provoditi
kroz administrativnu politiku.
Ovo o čemu govorimo, dato zajedno sa
zapoviješću u nassu:
«Budite poslušni Allahu i budite poslušni
Poslaniku i onima između vas kojima je povjerena vlast… »[ Qur'an, 4:59.]
dovodi nas do jednog neizbježnog zaključka:
da oni koji su nosioci najviših pozicija u islamskoj državi kao i oni koji su
odgovorni za oblikovanje njezine politike uvijek trebaju biti Muslimani, i to
ne samo de facto – zato što su oni većina u muslimanskim zemljama, nego i de
jure – na temelju ustavnih propisa. Ukoliko smo odlučni da islam učinimo
dominantnim faktorom u našem životu, mi moramo imati moralne hrabrosti pa
otvoreno izjaviti da nismo spremni da ugrozimo našu budućnost zapadajući u
lažni «liberalizam» koji odbija da prida bilo kakvu važnost vjerskom uvjerenju;
obrnuto, čovjekovo vjerovanje za nas je mnogo važnije od pukog slučaja što je
on rođen ili naturaliziran u našoj zemlji.
Na taj način je, onda, očito da poglavar
islamske države mora biti Musliman. To je u suglasju sa objavljenim kur'anskim
principom:
«Uistinu, najplemenitiji od vas u Allahovim
očima je onaj koji Ga je najdublje svjestan!»[ Qur'an, 49:13.]
što će reći da on mora biti izabran samo na
osnovu vlastite vrijednosti; isključuje se svaki obzir prema njegovoj
nacionalnosti, porodičnom porijeklu i ranijem društvenom statusu. Poslanik,
sallallahu ‘alejhi we selleme, je rekao:
«Slušajte i pokoravajte se, čak i ako je
vaš emir (prvak) neki abesinijski rob sa kovrdžama na glavi!» [ Al-Bukhari,
preko Anasa.]
Neovisno od ove odredbe da budući amir[ Ja
ovdje upotrebljavam designaciju amir (što bi se moglo prevesti kao “komandir”,
“lider” ili “nosilac funkcije”) samo radi prikladne olakšice. Iako je to jedna
od dvije designacije koje su najčešće davane samom Poslaniku, sallallahu
‘alejhi we selleme, kada se ona odnosi na njegovo predvođenje zajednicom (druga
designacija je imam), Muslimani nemaju šeri’atsku obavezu da usvoje ovu titulu
ukoliko preferiraju neku drugu.] bude Musliman i «najpobožniji među vama», –
što, sasvim jasno, podrazumijeva da on mora biti punoljetan, mudar i superioran
po svome karakteru – šeri'at nije specificirao nijedan novi uvjet koji bi se
tražio za ovu funkciju, niti je postavio neki posebni način njegova izbora,
niti je ograničio obim ovih izbora. Prema tome, o takvim detaljima odlučuje
Ummet u skladu sa svojim najvažnijim interesima i zahtjevima svoga doba. Isto
to važi i kad je riječ o tome koliko dugo će izabrani emir obnašati tu svoju
funkciju. Sasvim je razumljivo da će ograničeni broj godina njegove vladavine
biti fiksiran shodno interesima Ummeta (sa mogućnošću ponovnog izbora);
alternativno, emirov rok obnašanja najviše funkcije može biti predmet rasprave
o njenom prestanku kada on dosegne određenu starosnu dob čak i ako svoje
dužnosti obavlja lojalno i djelotvorno; a postoji i treća alternativa: da se
taj rok ograniči zbog starosne dobi u onom slučaju kada postane evidentno da on
ne obavlja lojalno svoje dužnosti ili da nije u stanju da ih vrši efikasno zbog
svoga zdravstvenog stanja ili zbog senilnosti. U ovom širokom opsegu koji se
tiče roka emirova obnašanja najviše državne funkcije mi vidimo još jednu
ilustraciju velike fleksibilnosti koja je svojstvena političkom poretku što ga
zagovaraju Kur'an i sunnet.
/“Principi islamske države i vlasti”,
Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM,
Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
(The Bosnia Times)
