KOLUMNA
„Molim te nemoj pisati o Yairu Golanu“, preklinjao me je
prijatelj. „Šta god jedan ljevičar poput tebe napiše, samo će mu naškoditi!“
Piše: Uri Avnery, thebosniatimes.ba
„Molim te nemoj pisati o Yairu Holanu“, preklinjao me je
prijatelj. „Šta god jedan ljevičar poput tebe napiše, samo će mu naškoditi!“
Tako da sam se suzdržavao nekoliko sedmica. Ali ne mogu više
šutjeti. General Yair Golan, zamjenik načelnika stožera izraelske vojske, držao
je govor na Dan sjećanja na holokaust. Obučen u svoju uniformu, pročitao je
dobro razrađen i pripremljen govor izazivajući metež koji još nije utihnuo.
Glavna rečenica glasila je: „Ako postoji išta u sjećanjima
na holokaust što me prestravljuje to je saznanje o svim užasavajućim procesima
koji su se desili u Evropi generalno, a u Njemačkoj posebno, prije sedamdeset,
osamdeset, devedeset godina i uviđanje tragova istih u našem okruženju, danas u
2016. godini.“
Nebo se zatreslo. Šta!!! Tragovi nacizma u Izraelu?!
Sličnost između onoga što su nacisti radili nama i onoga što mi sada radimo
Palestincima?!
Osjećam se pozvanim da pišem o generalovom govoru zbog toga
što sam bio tamo. Znam o čemu je Golan govorio. Iako pripadamo različitim
generacijama, dijelimo isto nasljeđe. Naše porodice dolaze iz malih gradova u
Zapadnoj Njemačkoj. Njegov otac i moj sigurno imaju mnogo zajedničkog.
Postoji striktan moralni zakon u Izraelu: ništa se ne smije
porediti s Holokaustom. Holokaust je jedinstven. On se desio nama, Jevrejima,
jer smo jedinstveni. Ja sam prekršio taj zakon.
Malo prije Golanovog rođenja, objavio sam (na hebrejskom)
knjigu „Svastika“ u kojoj sam se prisjećao uspomena iz djetinjstva i iz njih
pokušao izvući zaključke.
Moja knjiga se ne bavi holokaustom, koji se dešavao dok sam
ja bio u Palestini, nego pitanjem koje me je patilo godinama, pa čak i danas:
Kako se moglo desiti da Njemačka, tada vjerovatno kulturno najosvještenija
nacija u svijetu, domovina Goethea, Beethovena i Kanta, demokratski izabere
razjarenog psihopatu Adolfa Hitlera kao svog lidera?
Posljednje poglavlje knjige sam nazvao „To se može desiti i
ovdje!“
U tom poglavlju diskutiram o mogućnosti da neka jevrejska
nacistička stranka dođe na vlast u Izraelu. Moj zaključak je bio da nacistička
stranka može doći na vlast u bilo kojoj zemlji na svijetu ako za to postoje
uslovi. Da, čak i u Izraelu.
Onda dođe general Golan, cijenjeni profesionalni vojnik, i
kaže istu stvar. Oluja je izbila i još nije prestala.
Izraelci imaju samozaštitničku naviku – kada se suoče s
nepovoljnom istinom, izbjegavaju njenu suštinu i bave se sekundarnim, nebitnim
aspektima. Od desetina reakcija u pisanim medijima, na TV-u i političkim
platformama, skoro se nijedna ne dotiče generalovog bolnog komentara.
Stvari koje se dešavaju u Izraelu, posebno nakon posljednjih
izbora, zastrašujuće podsjećaju na te događaje. Istina, proces je dosta
drugačiji.
Zaista su razlike između Izraela danas i tadašnje Njemačke
mnogo veće nego njihove sličnosti. Ali te sličnosti postoje i general je imao
pravo kada ih je istakao.
Diskriminacija Palestinaca u praktično svim sferama života
se mogu porediti s tretmanom jevreja u prvoj fazi nacističke Njemačke.
Kiša rasističkih zakona u Knessetu, kako onih usvojenih,
tako i onih u procesu usvajanja, jako podsjećaju na zakone koje je Reichstag
usvajao u začecima nacističkog režima. Naravno, niko zdrave pameti ne bi
poredio Netanyahua s Hitlerom, ali ovdje postoje stranke koje zaista zaudaraju
na snažan fašistički smrad. Politički ološi koji čine vladu Netanyahua su tu da
„staru elitu“, koja se smatra previše liberalnom, zamijene novom. Jedan od
glavnih nacističkih slogana bio je zamjena sistema („das System“).
General nije spomenuo okupaciju i nastambe koje su pod
nadležnosti vojske. Ali je spomenuo situaciju koja se desila nedugo prije
njegovog govora i koja još uvijek potresa Izrael: u okupiranom Hebronu, pod vojnom
kontrolom, vojnik je ugledao teško ranjenog Palestinca koji bespomoćno leži na
ulici, prišao mu i upucao ga u glavu. Žrtva je pokušala napasti nožem neke
vojnike ali poslije toga nikome nije predstavljao prijetnju. To je bilo očito
kršenje vojnih odredbi i vojnik je doveden pred vojni sud. Državom je prolomio
vapaj: „Taj vojnik je heroj! Treba mu dodijeliti orden!“ Netanyahu je nazvao
njegovog oca u znak podrške, a Avigdor Lieberman je ušao u pretrpanu sudnicu
kako bi izrazio svoju solidarnost s vojnikom. Nekoliko dana kasnije, Netanyahu
je Liebermana postavio na drugu najvažniju funkciju u Izraelu, funkciju
ministra odbrane. Prije toga je general Golan dobivao veliku podršku kako od
ministra odbrane, Moshea Yaalona, tako i od načelnika štaba, Gadi Eisenkota. To
je vjerovatno bio razlog za izbacivanja Yaalona i postavljanje Liebermana na
njegovo mjesto. Jer je sve to ličilo na puč. Uključivanje Liebermanove stranke
u vladinu koaliciju potvrđuje Golanove najcrnje strahove. Ovo je još jedan
smrtonosni udarac za izraelsku demokratiju. Sada se pitam je li mi suđeno da po
drugi put u životu svjedočim istom procesu?
(The Bosnia Times)
