INTERVJU
O filmu “Sonita” koji je pobjedio na festivalu
dokumentarnog filma u Beogradu 2016. godine, ali i o zemlji gdje se žene
tretiraju kao poluljudi a čine čak 65 odsto univerzitetskih studenata,
razgovarali smo sa autorkom filma Rokšarom Ghem Maghami
FOTO: Maghama (Beldocs promo)
Željno iščekivani film “Sonita” osvojio je na
festivalu BELDOCS 2016. godine nagradu za najbolji strani dokumentarni
film. Međunarodni žiri u sastavu Ulrih
Zimons sa njemačkog Instituta za film i video, Mira Vocinkić, urednica na
HRT-u, Valentina Delić, filmski autor i Jovica Tojagić sa RTV-a, donio je 18.
maja odluku da prvu nagradu podele film “Velika sreća” (reditelji Kirsten
Burger, Miko Gestel, Johan Miller) i film “Sonita” rediteljke Rokšare Gaem
Maghami.
Ovaj kompleksni prikaz 16-godišnje djevojčice i umjetnice
Sonite, koja za sebe bira drugačiji put, osvaja sve žirije svijeta – u
selekciju prestižne beogradske manifestacije uvršten je čak i prije nego što je
dobio slavnu filmsku nagradu: titulu najboljeg dokumentarca proizvedenog van
granica SAD, na Sandensu u Juti.
Sa mladom iranskom režiserkom Rokšarom Ghem Maghami koja je
autor ovog “iznenađujućeg spoja hip-hopa, tinejdžerskog bunta i borbe za
prava žena pod okriljem ortodoksnog islama” razgovarali smo ne samo o filmu
“Sonita”, već i o dječjim
brakovima, nejednakosti žena i muškaraca u Iranu i uslovima pod kojima ona
danas stvara.
Rokšara Ghem Maghami je iranska režiserka rođena u Teheranu.
Studirala je režiju i animaciju pri teheranskom Umjetničkom univerzitetu. Njeni
eseji i istraživanja obuhvataju i knjigu “Animirani dokumentarni film: Novi
način izražavanja” koja je objavljena 2009.
Do sada je snimila kratke dokumentarne fimove u koje
spadaju: „Pigeon Fanciers“; „A Loud Solitude; „Born 20 Minutes Late“ (2010); „Going
Up the Stairs“, kao i animirani dokumentarac „Cyanosis“ iz 2007. godine.
Kako biste se ukratko predstavili ženama na Balkanu? Ko je
Rokšara Ghem Maghami?
Rođena sam u Iranu u vrijeme rata i Islamske revolucije.
Odgajana sam u liberalnoj, obrazovanoj, ljevičarskoj porodici koja je pripadala
srednjoj klasi. Moji roditelji su izuzetno podržavali odluku da postanem
rediteljka dokumentarnih filmova. Bavim se dokumentarnim filmom u zemlji u
kojoj je na djelu jedna od najstrožijih cenzura na svijetu, u kojoj postoji
mnogo neispričanih priča, i u kojoj je budžet za stvaranje filmova veoma
ograničen i ideološki kontrolisan.
Studirali ste režiju i animaciju u Teheranu. Koje studije djevojke
u Iranu uglavnom izaberu? Kako ste odlučili da studirate film?
Vjerovali ili ne, 65 odsto univerzitetskih studenata u Iranu
su žene. Većina djevojaka s kojima sam išla u srednju školu su studirale
inženjerstvo. Iransko društvo je kompleksno, mješavina je modernog i
tradicionalnog. Možda će vašoj publici biti interesantno da je prva žena –
filmska stvarateljka u Iranu snimila svoj fantastični dokumentarac šezdesetih
godina, i za njega dobila nagradu u Lokarnu.
U Iranu postoji veliki broj žena koje prave filmove, među
njima je i Rakšareh Bani Etemad koja me je veoma inspirisala. Stvarati
dokumentarne filmove u Iranu je veoma teško, ali biti žena ne čini stvar mnogo
težom, posebno ako imate porodicu koja vas podržava. Čak imate i više šanse da
prodrete u konzervativne kuće, gdje muškarci ne bi bili u potpunosti dobrodošli
zbog svih religijskih i tradicionalnih ograničenja u vezi s prisustvom stranca
u kući u muslimanskoj porodici.
Zaljubila sam se u neke intelektualne iranske filmove kada
sam imala 16 godina, a onda sam postala zavisna od Tarkovskog, Kišlovskog i
takve vrste „intelektualnog” filma. Stekla sam naviku da odlazim sama u bioskop
i gledam dosadne filmove po nekoliko puta. Kada je moja mama saznala za ovo,
klimnula je je glavom i posavjetovala me da nikome ne pričam o tome, jer će
ljudi misliti da sam luda. Kada sam upisala studije filma imala sam 21 godinu,
i od početka sam znala da bih voljela da snimam dokumentarce.
FOTO: Sonita (Beldocs promo)
Na festivalu Beldocs u Beogradu predstavljate se filmom
„Sonita”. Kojim temama ste se bavili u svojim prethodnim filmovima? Da li
postoji zajednička crta koja ih povezuje sa „Sonitom”?
Od šest dokumentaraca koje sam producirala, tri su bila u
nezavisnoj produkciji i mogu ih nazvati „svojim filmovima”. To su „Cyanosis”,
„Going up the Stairs” i „Sonita”. Sva tri dokumentarna filma su o
„autsajderima” i „samosvesnim umetnicima” koji su bez umjetničkog obrazovanja.
Oni žive u teškim uslovima koji nisu podsticajni za umjetnike, ali se uprkos
tome bore da stvaraju. Moglo bi se reći da sam se fokusirala na oslobodilačku
moć umjetnosti.
Kako ste ostvarili prvi kontakt sa djevojkom Sonitom i koji
trenutak je bio presudan da odlučite da snimite ovaj film? Da li je to
prvenstveno interesantna filmska priča koju ste zamislili, ili ste osjetili
potrebu da se angažujute i istaknete veliki društveni problem prodaje mladih nevjesta?
Upoznala sam Sonitu preko svojih rođaka, socijalnih radnika,
koji rade za organizaciju koja joj pomaže. Rođaka me je pozvala da upoznam
talentovanu djevojku koja piše tekstove i koju bi trebalo povezati sa muzičkim
producentima.
Nakon prvog susreta nastavile smo da se sastajemo da bih
smislila kako joj mogu pomoći, i tada su me iznenadile dvije stvari: njena
užasna finansijska situacija i neriješeni zakonski problemi, uprkos kojima se
nije odrekla svojih snova.
Odlučila sam da snimim film kojim ću predstaviti situaciju
tinejdžera – ilegalnih emigranata iz Afganistana u Iranu. Razmišljala sam o
mračnom filmu o bezizlaznoj situaciji afganistanske djevojke koja ne može da
dobije papire, i želi da bude reper. Prisilni brak nije bio glavna tema kada
sam počela da snimam film. Bila sam fokusirana više na prisilni rad djece i
tinejdžera emigranata, ali kada je majka došla da je proda, moj fokus se promijenio.
Do koje mjere biste rekli da je problem dječjih brakova
prepoznat u svijetu i da li planirate da i dalje budete angažovani na ovom
polju?
Stvaranje dokumentarnih filmova je moj život, a ne samo
posao. Za mene je fluidno koliko i život. Idem za svakom pričom ili karakterom
koji me prizove. Ne mislim da treba da se držim određene teme, ili da treba da
spasavam svijet.
U svakom slučaju, moj prethodni dokumentarac, „Going up the
Stairs”, bavio se nepismenom starom ženom koju su udali kada je imala 9 godina,
koja nije nikada imala prilike da se školuje, i koja je počela da se bavi
slikarstvom u pedesetoj godini. Ne znam zašto me takve priče i ljudi privuku.
To je magija. Nikada ne pokušavam da ih nađem, već oni pronađu mene. Tako
ispadne da sam snimila već dva dokumentarna filma o dječjim brakovima.
Koji su glavni problemi jednakosti polova u Iranu?
Od cijelog Bliskog Istoka, žene u Iranu imaju najvišu stopu
obrazovanosti i zaposlenosti. One su vrijedne i ambiciozne, ali ih zakon
tretira kao poluljude. U slučaju razvoda otac automatski dobija starateljstvo
nad djecom. On je taj koji može da se razvede od žene, dok žena može samo da
„pita” muža da se razvede od nje. Žensko nasljedstvo je polovina muškog, kao i
njihovo životno osiguranje. Tako da, ukoliko vam majka strada u saobraćajnoj
nesreći, dobićete polovinu novca koju biste dobili da vam je ubijen otac.
Mislim da iranski zakoni moraju da se mijenjaju.
Sa kakvim izazovima kao rediteljka se susrećete van Irana?
Mediji su objavili da niste dobili vizu za Novi Zeland gde je trebalo da
učestvujete na festivalu “Documentary Edge”. Kako ovo komentarišete?
Kao iranski reditelj koji je internacionalno prisutan, niste
nigdje dobrodošli. Vaša zemlja sa sumnjom posmatra vaše filmove i kontakte, a
druge države vas ne primaju lako zbog svih sumnji kako iranski građanin može
prekoračiti vizu ili biti terorista. Često imam teškoće u dobijanju viza.
Kakvi su utisci sa
festivala “Sandens” na kojem ste osvojili nagradu za „Sonitu”?
To je najprestižnija nagrada koju sam mogla da dobijem,
slavan trenutak u životu. Nagrade vam pomažu u karijeri i finansiranju budućih
projekata, ali ako ih shvatite suviše ozbiljno mogu da utiču destruktivno na
kreativne tokove. Uvijek se zapitam da li su ti prelijepi trofeji sve čemu
težim. Šta ako moj naredni film nikada ne dobije nikakvu nagradu? Da li treba
da prestanem da radim? Da li život treba da se svede na jurenje za nagradama?
Na kom projektu sada radite? „Sonita” je, prema medijskim izvještajima,
dobila finansijsku podršku iz brojnih zemalja. Da li će nagrade koje dobijate
pomoći u prikupljanju novca za naredni film? Koji je vaš najveći san kada je
film u pitanju?
Nadam se da će ove nagrade učiniti moj naredni projekat
lakšim. Pokušavam da ostanem povezana sa svojom dušom, da se iz srca bavim onim
što me se najviše tiče u životu, i da to stavim ispred očekivanja tržišta, iako
na kraju znam da treba da pronađem ravnotežu. Moj projekat iz snova je animirani
dokumentarac o Iranu osamdesetih.
(The Bosnia Times, Newsweek.rs)