RATNI ZLOČIN
Dom kulture u Čelopeku i zločini počinjeni
nad muškarcima Diviča, jedno su od takvih mjesta, gdje su muškarci sistematski
seksualno zlostavljani
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Sastavni dio genocida počinjenog u Bosni i
Hercegovini bilo je masovno silovanje kako žena tako i muškaraca. Akti
silovanja nisu predstavljali izolirane i sporadične slučajeve pojedinaca, nego
sastavni dio ratne strategije agresora. Tako je, uslijed rasprostranjenosti i
organizovanosti činjenja ovih djela, po prvi put u historiji a na temeljima
zločina počinjenih u BiH, silovanje kvalificirano kao zločin protiv čovječnosti
i sam čin silovanja proglašen instrumentom mučenja (Presuda MKSJ, predmet
Kunarac i drugi). Čin silovanja u BiH, koliko god da predstavljao stanje izopačenosti
uma počinitelja, ne može se posmatrati na jednodimenzionalan način; to su
radnje koje su unaprijed određene i sistematski provođene i ni u kom slučaju
nisu predstavljale posljedicu ratnog stanja, nego njegov cilj i jedan od
modaliteta činjenja zločina genocida. Silovanje nad bošnjačkim ženama i
muškarcima provođeno je organizovano i sistematski. Vodilo je potpunoj
degradaciji i dehumanizaciji žrtve, kao treće faze počinjenja krivičnog djela
genocida.
Iako je kada je riječ o silovanju osoba
ženskog spola do određenog zaokreta, silovanje muškaraca tema je o kojoj
bosanskohercegovačko društvo šuti i posmatra se kao svojevrsni tabu. Ipak,
činjenica je da je veliki broj i osoba muškog spola koji su seksualno
zlostavljani prevashodno u logorima i zatočeničkim objektima na teritoriju
Bosne i Hercegovine. Dom kulture u Čelopeku i zločini počinjeni nad muškarcima
Diviča, jedno su od takvih mjesta, gdje su muškarci sistematski seksualno
zlostavljani.
Danas skoro ništa ne upućuje na ratne
strahote malog zvorničkog mjesta usidrenog na obalama rijeke Drine. Na obalama
umjetno stvorenog Zvorničkog jezera, prirodnoj granici naše zemlje i Srbije,
danas vladaju idilična tišina i mir koje povremeno prekida samo graja djece,
zvuk čamaca lokalnih ribara i ezan sa obližnje džamije. Divič je i danas
naseljen većinom muslimanskim življem, kao što je to bio slučaj i 1992. godine.
Međutim, drugačiji su bili planovi za ovo naselje koje potiče iz davnog 19.
stoljeća. Nakon što je muslimansko stanovništvo sistematski likvidirano,
zatvoreno u formirane logore i protjerano, različite su aktivnosti poduzete u
cilju trajnog uklanjanja i istrebljenja Bošnjaka sa ovih prostora i pravljenja
Diviča srpskim. Mjesto je naseljavano Srbima, džamija je srušena i na njenom
mjestu podignuta crkva, a ime sela promijeno u Sveti Stefan.
Nelegalno preuzimanje vlasti u opštini
Zvornik
Osamdesetih godina 20. stoljeća kada je
krojena sudbina Bosne i Hercegovine, napravljeni su planovi i za sudbinu
Zvornika i njegovih mjesnih zajednica. Onda kada je pristupljeno realizaciji
ovih planova, posebno u drugoj polovini 1991. godine, i zvornički izvršioci
kreatora iz Beograda pristupili su realizaciji unaprijed zacrtanih ciljeva.
Nakon preuzimanja vlasti u opštini Bijeljina i osnivanja prvih logora na tlu Bosne
i Hercegovine, zacrtan na mapi stvaranja Velike Srbije na red je došao Zvornik.
Plan je bio unaprijed pripremljen i istovjetan kao i u ostalim opštinama BiH:
pristupljeno je tajnom naoružavanju srpskog stanovništva dok se istovremeno od
nesrpskih građana tražila predaja naoružanja, izvršena je podjela policije po
nacionalnoj osnovi, širena je propaganda o navodnom genocidu čije se počinjenje
sprema nad Srbima, pristupljeno je nelegalnom preuzimanju vlasti od strane
legalno izabranih predstavnika drugih naroda, formiraju se Krizni štabovi i
insistira se na potpisivanju izjave o lojalnosti novoj srpskoj vlasti od strane
nesrpskog stanovništva, nakon čega su uslijedili napadi na sela i grad. Koliko
daleko su srpske vlasti u išle kada je riječ o opštini Zvornik, pokazuje
činjenica da je u Zvorniku još u martu mjesecu obustavljena isplata penzija i
plata pripadnicima nesprske nacionalnosti, te zabranjena prodaja nekretnina
svim građanima „osim Srbima“. Srpske vlasti su svim raspoloživim sredstvima i
metodama nastojale muslimansko stanovništvo ostaviti potpuno nepripremeljeno za
rat i ono što je slijedilo.
Početkom mjeseca aprila, po pozivu Branka
Grujića, načelnika srpske opštine Zvornik u tom periodu, u Zvornik dolaze
različite jedinice porijeklom iz susjedne Republike Srbije; među njima: “Beli
orlovi”, “Žute ose” i “Crvene beretke”. 6. aprila 1992. proglašeno je ratno
stanje u uspostavljenoj Srpskoj opštini Zvornik., da bi 8. aprila 1992. godine
pripadnici srpskih snaga, sačinjeni od pripadnika policije, TO-a, JNA i
jedinica iz Srbije izvele napad na Zvornik. Ovaj napad je, prema slovu presude
donesene u predmetu Krajišnik, „barem djelimično, počeo sa teritorije Srbije“.
Ovaj podatak koji se ne ističe u dosadašnjim istraživanjima agresije na opštinu
Zvornik i BiH još jedan je od dokaza koji govori u prilog umiješanosti
Republike Srbije u agresiji na tada nezavisnu Republiku BiH.
Zvornik je zauzet u roku od jednog dana,
što dovoljno ukazuje na stepen „pripreme obje zaraćene strane za rat, termin na
koji u cilju amnestiranja Srbije upućuju neke od presuda MKSJ.
Nakon akta nasilnog preuzimanja vlasti
preuzimanja vlasti pristupljeno je realizaciji drugog dijela plana: dio civila
predodređen je za likvidaciju, dio za zatvaranje i dio za progon. O ovome, kada
je riječ o opštini Zvornik postoje i pisani tragovi, a jedan od njih vidljiv je
i iz dokumenta koji datira od 28. maja 1992. godine gdje se jasno i
nedvosmisleno govori o protjerivanju žena i djece, te zatvaranju muškaraca u
formirane logore.
„Iseljavanje muslimanskog stanovništva mora
biti organizovano i uvezano sa opštinama preko kojih se vrši iseljavanje.
Iseljavati se mogu samo žene i djeca, a muškarce sposobne za borbu ostavljati u
logorima radi razmjene.“
Temeljni cilj i svrha postojanja logora bio
je fizičko uništenje dijela grupe zaštićene međunarodnim pravom (pripadnika
bošnjačkog, odnosno nesrpskog naroda) i na taj način njihovo trajno
istrebljenje sa ovog područja. U ovom cilju vršene su i likvidacije povezane sa
preuzimanjem vlasti u opštini, progon nesprskog življa sa teritorija opštine,
te zatvaranje civila. U logorima su logoraši sistematski ubijani (I tačka
genocida: ubijanje članova grupe); nanošene su im teške tjelesne ozljede od
kojih su mnogi i podlegli u logoru, odnosno preminuli nakon izlaska iz logora
ili od kojih i danas osjećaju trajne posljedice (II tačka genocida: teška
povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe), te su im nametani
uslovi unaprijed sračunati za njihov biološki nestanak, gdje su boraveći u
nehumanim i nečovječnim uslovima, sa hranom jedva dostatnom za biološki
opstanak, bez nehumanih uslova, brojni i obolili i podlegli ili osjećaju
posljedice boravka u logoru još i danas (III tačka genocida: namjerno
podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog
potpunog ili djelomičnog uništenja).
Logori u opštini Zvornik nisu, dakle,
formirani i nisu korišteni za čuvanje logoraša za razmjenu, kako to navode
presude Okružnog suda u Republici Srbiji, nego su korišteni u cilju fizičkog
istrebljanja, zajedno sa ubijanjem pripadnika zaštićene grupe (Bošnjaka), te
njihovim progonom.
Napad na Divič i zatvaranje divičkih
muslimana u logore
Nakon preuzimanja vlasti u opštini Zvornik,
aktivnosti teku ubrzano kada su u pitanju i zvornička sela. Selo Divič jedno je
od mjesta koje je također predviđeno za „čišćenje“ od većinskog muslimanskog
življa. Nakon zauzimanja Kule iznad Zvornika, 26. aprila 1992. godine,
započinje napad na selo Divič i traje sve do 26. maja kada je svo muslimansko
stanovništvo sistematski iseljeno. Prije samog pada pod srpsku vlast, selo je
opkoljeno i granatirano, Bošnjacima je ograničeno kretanje, te oduzeto
malobrojno naoružanje koje su imali u svom posjedu.
Ovim unaprijed isplaniranim radnjama, 26.
maja 1992. godine srpske snage ulaze među potpuno ogoljene divičke muslimane.
Svo civilno stanovništvo Diviča, muškarci, žene i djeca, pod izgovorom da idu u
razmjenu, biva prisilno ukrcano u 10 autobusa „Drinatransa“. Autobusi su
krenuli prema Sarajevu da bi naredni dan bili vraćeni prema Zvorniku, prošli
Zvornik i krenuli put Tuzle, te potom ponovno vraćeni na autobusku stanicu
Zvornik gdje je izvršeno razdvajanje muškaraca od žena i djece. Muškarce
istjeruju na perone dok žene i djecu autobusima prevoze do Crnog vrha odakle su
pješice bili prisiljeni da idu do slobodne teritorije.
Muškarcima naređuju da se postroje u vrstu
od po četiri odakle ih sprovode do stadiona, te potom do SUP-a u čijoj su se
neposrednoj blizini nalazile kancelarije Novog Izvora gdje ih zatvaraju.
U logor Novi izvor, u kancelariju veličine
20 kvadratnih metara, bivaju zatvorena 174 logoraša iz Diviča. Zbog
prenatrpanosti logoraši su bili jedan na drugom, ležeći, kako je jedan od
preživjelih logoraša opisao, „k'o sardine“. Odmah po dolasku logoraša, logor
Novi izvor posjećuje Brano Grujić, tražeći od logoraša da izjave lojalnost
novim srpskim vlastima i novoformiranoj Srpskoj Republici, te da se priključe u
srpsku vojsku.
„Nećemo, mi na to ne pristajemo“, jednoglasno su logoraši odbili prijedlog i zapečatili svoju sudbinu u jednom od
najzloglasnijih mučilišta na području Bosne i Hercegovine gdje bivaju prebačeni
već naredni dan.
Orgijanja u Domu kulture u Čelopeku
„Tu smo doživjeli.. strahovite golgote, što
nijedan zdrav razum..ni.. u jednoj zemlji ne bi takvo nešto uradio. Sprovođene
su nad nama neviđene ljudske patnje, iživljavanja, ubistva,klanja, odsijecanja
eksremiteta, premlaćivanja, seksualna zlostavljanja..sve ono što ne bi mogao
ljudski um zamisliti, oni su to radili s nama.“
Dana 28. maja 1992. godine 162 logoraša bivaju,
pod pratnjom redovnog sastava policije SJB Zvornik, prebačena u Dom kulture u
Čelopeku, smješten na desnoj strani saobraćajnice Zvornik – Bijeljina. Jedan
maloljetni logoraš je iz logora Novi Izvor pušten, dok ih je 11 pod izgovorom
da idu na rad odvedeno iz logora; pronađeni su u masovnoj grobnici Ramin grob.
Koračajući polako logoraši su uvedeni u
prostoriju koja je nekada služila za održavanje kulturnih manifestacija i
priredbi, a čija će bina u narednim danima poslužiti za najopscenije moguće čini.
Bila je to veća sala, sa binom, dimenzija
otprilike 20 sa 10, u kojoj se nalazilo nekoliko vojničkih kreveta. Vrata su
bila željezna, većih dimenzija, dupla, sa dva velika krila, zaključavana lancima i katancima. Prozori, preko kojih su
bile deke, bili su manjih dimenzija, postavljeni u potkrovlju, otprilike 3
metra od zemlje. Na podu su bile pločice od kamena. Od ulaza na desnoj strani
bila je postavljena bina, uzdignuta otprilike 60-70 centimetara od poda, sa
stepenicama putem kojih se penjalo na istu. Sijalica je gorjela a logoraši u
narednim danima svog zatočeništva neće moći raspoznati da li je noć ili dan.
„Nisam se mogao orijentisati, jer ja nisam
imao ni sata, ni kalendara, nisam znao više kad je dan, kad je mrak, znalo je
se i kad me udari da budem po dva, tri sata u nesvijest, pa dođem k sebi pa
više ne znaš.., znači, nismo imali ništa s čime bi se moglo orijentisati.“
Sve svoje fiziološke potrebe logoraši su
obavljali u dvije kante smještene u uglu prostorije. U prostorijama je bilo
sparno i zagušljivo, te je uslijed isparavanja amonijaka iz fekalija u kantama
strašno zaudralo. Logoraši su se gušili u smrdu, te su se ubrzo i zaušili. Nisu
se mogli umiti, okupati niti na bilo koji drugi način održavati ličnu higijenu.
„Nismo imali vode ni da pijemo, a kamoli da
se umijemo ili okupamo. Zaušili smo se, nismo znali više šta da radimo sa
sobom. Toliko smo vaški imali u glavi i po odjeći da smo u momentima kad nas
niko nije tukao uspijevali jedan drugog malo da proberemo.“
I pored kreveta, logoraši su morali spavati
na podu.
„Poslije izlaska iz logora sam imao na
obadva kuka i na oba koljena toliko zadebljalo da sam jednostavno mogao gasiti
cigaru na to, znači od ležanja na betonu.“
U prva 72 sata logoraši nisu dobili niti
vode niti hrane. Nakon otpočinjanja dobijanja obroka, i voda i hrana dijeljeni
su u nedovoljnim količinama.
U prvim danima zatočeništva logoraši nisu
fizički zlostavljani. 8. maja 1992. godine u logorsku prostoriju dolaze
pripadnici Žutih osa, među njima izvjesni Repić, Zoks, Toro i Pufta. Divičani
su svoje zlostavljače u logoru u Domu kulture u Čelopeku znali samo po
nadimcima kojima su se dozivali, dok će njihova imena saznat će tek pokretanjem
sudskih postupaka protiv ovih lica.
„Nisu to bili ljudi, jer ljudska bića ovo
ne bi mogla činiti.“
Od ovog dana počinju maltretiranja,
izvođenja i tuče logoraša. Isti zločinci se vraćaju i dan prije Kurban Bajrama.
„Znate li vi šta je sutra? Sutra je Bajram,
biće vam krvav Bajram.“
Krvavi Bajram – predstave u Domu kulture
„Tjerali su nas unutra na različite
seksualne radnje, tjerali su, teško je to, nas na taj seks oralni. Tako da su
izvodili binu parove koje su morali vršiti te radnje.To je najveće ljudsko
poniženje, i onaj koji je to doživio i onaj koji je to gled'o. Svima nam je to
teško bilo. To nam je najteže od svega bilo.“
Na dan Bajrama logoraši su sjedili u jednom
dijelu sale, skupljeni, iznureni, iščekujući svoju sudbinu. Međutim, niti
najgore slutnje nisu ih mogla pripremiti za ono što će uslijediti. U jeku borbe
za Veliku Srbiju, „srpski junaci“ organizuju predstavu na čelopanskoj
pozornici. U režiji se pojavljuju „dobrovljci“ iz Srbije, u ulozi glumaca
izmrcvareni logoraši Diviča.
„E sada ćete malo da gledate kino. Hajmo,
ima li ovdje očeva i sinova?“, upitao je logoraše Pufta.
Drhatovom rukom jedan otac je podigao ruku
i pokazao na sebe i svog sina koji je skupljen sjedio do njega. Gurnuli su ih
prema bini. Među logorašima razabiru još tri para očeva i sinova. Naredili su
očevima da skinu pantalone a sinovima da vrše felatio nad očevima. Nakon
izvjesnog vremena naređuju im da se zamijene; sada očevi vrše felatio nad
sinovima. Odabiru još parova, ovaj put i one logoraše koji nisu u rodbinskim
odnosima, koje također prisiljavaju na međusobni oralni seks.
„Natjerali su ih da vrše te radnje u
njihovom prisustvu i prisustvu sviju nas.“
„Za vrijeme tih radnji, osjećali smo se
skamenjeno. Nismo uopšte znali da li smo živi. Osjetio si da imaš samo dušu u
sebi, ali izgubio si svaki oblik i pamćenja, mišljenja, ponašanja, bilo čega.“
Atmosfera u Domu kulture je mučna, tegobna.
Vojnici stoje iza bine podrugljivo se cereći i uživajući u predstavi, dok
logoraši sjede na drugoj strani bine zbijeni, prisiljeni da gledaju, iako bi
najradije pobjegli iz vlastite kože.
„Sve su nas tjerali manje-više da to
radimo. Gledaš rođake, srodnike, sve kako to rade.“
„Kada se to radi, oni su se ponašali tada
kao veličine, kao heroji. Kada bi kraj nas prolazili osjetili smo vonj
alkohola. Ne znam kako da nazoveš te ljude, takvo ponašanje, životinje ne bi
pomislile te neke stvari a kamo li ljudsko biće.“
Nakon izvjesnog vremena Repić, hodajući
između zbijenih logoraša, započinje luđački pir ubijanja. Unosio se u
prestravljena lica logoraša, polako odabirući jednu po jednu žrtvu. Kada bi
izvršio odabir, pucao bi žrtvi u čelo nakon čega bi se tijelo logoraša
strompštavalo na avete koji su i dalje nepomično sjedili. Došao je do mladića
od 17 godina, Damira Bikića i upitao ga ima li oca. „Tu je u sali“, odgovorio
je pokazavši na starca koji je prestravljeno gledao u prizor ispred sebe –
Damir je stojao na prstima, sa cijevi puške u ustima.
„Je li ovo tvoj sin?“
„Jeste.“
„Imaš li još kojeg?“
„Nemam, to mi je jedan jedini.“
Ispalivši mu metak u usta, reče: „Šteta
lepog momka, ali nemaš više ni njega.“
U jednom u narednih divljanja
„dobrovoljaca“, i Damirov otac, Nurija Bikić, je ubijen i pronađen u masovnoj
grobnici Ramin grob.
Za vrijeme ovih likvidacija, logoraši i
dalje vrše felatio jedni nad drugima, dok ih istovremeno tuku, psuju i upućuju
im podrugljive povike. Pufta jednog od logoraša udara palicom po glavi, nakon
čega ovaj odgriza spolni organ logorašu nad kojim je vršio felatio, a na šta je
logoraš od bola vrisnuo, da bi ih potom Repić obojicu upucao. Još uvijek su
bili živi pa ih svlače na beton među logoraše; jednog od njih kolju sinu na
rukama, dok drugom zabadaju više puta nož u srce nakon čega su i njega zaklali.
Orgijanje nad Bošnjacima za Bajram trajalo
je satima. Kada su završili sa mučenjima i ubijanjima, naređuju logorašima da
očiste salu.
„Ajmo da se to očisti, složite ovdje leševe
na kamaru, skidajte majice, vindjakne, nemojte da slučajno vidim ovdje krv, ako
nemate s čim vi to ližite.“
Za Bajram je ubijeno oko 10 logoraša. Nakon
što su tijela ubijenih logoraša stavili na jednu gomilu, došao je kamion i
leševi su odvezeni u nepoznatom pravcu. I u danima koji će uslijediti logoraši
su zlostavljani, a na slabašnim tijelima logoraša zločinci su ispoljavali
najrazličitije bolesne i sadističke porive.
Mučeni su i tučeni bejzbol palicama,
buzdovanima, željeznim palicama, drvenim kolcima. Tjerani su da se međusobno
tuku; logoraši su redani u dva reda u svojevrsni špalir gdje bi tjerani i po
sat vremena da jedan drugog šamaraju. „Ajmo da vidimo ko je jači“, podvikivali
bi za to vrijeme njihovi krvnici.
„Primjetili su da se nedovoljno tučemo, pa
nam je jedan prišao jedan, moju glavu uhvatio i njome udarao od zid. Potom me
ponovo okrenuo i udarali su me nekom cijevi.“
Odsijecani su im dijelovi tijela, prsti,
uši, spolni organi.. Vršeno je i tzv. pokrštavanje tako što bi im ucrtavali
krstove na čelo, ruke, prsa, leđa..
„Gledao sam svojim očima kada sjeku uši,
polne, organe, prsti.“
„Odsjekao je prst Adnanu Efendiću. Odsjekao
je isto Izetu Hačiću prst, odsjekao je Enesu Čihariću uho. Odsjekao je Efendić
Zulkarneinu spolni organ. Kada je odsjekao prst Adnanu Efendiću prišao mu je i
rekao „Stavi ruku na binu“. On je stavio ruku na binu i onda je on njemu rekao:
„E sad ću da ti odsečem jedan prst, ajde ti reci koji hoćeš, koji ti najmanje
treba.“, i Adnan je njemu rekao mali prst i on je njemu odsjekao mali prst, i
Izetu je isto mali prst odsječen.“
Logoraše kojima bi odsjekli spolni organ
tjerali bi da isti pojedu ili bi tjerali druge logoraše da to čine. Lomili su
im prste, ruke i noge.
„Udarao je (Pufta) Ibru Okanovića, rekao mu
je „Stavi ruke na binu“ i stavio je ruke na binu, onda je on njemu rekao, ja
mislim da je bila drvena neka letva i tako mu je tu, udarao ga je dok mu nije
polomio prste, momak i dan danas ne može ruke ispružiti.“
Tjerani su da, satima stojeći uz zid,
pjevaju četničke pjesme.
„Prvo su oni nama govorili tekst, mi onda
za njima dok ga nismo naučili.“
Seksualno zlostavljanje muškaraca nije
vršeno isključivo na bini; vršeno je i u samoj sali. Dvije grupe bivaju postavljene
u dva reda, paralelno, sa jedne i sa druge strane, koje potom uz šutanje ,
tjeranju i podvike, prisiljavaju na činjenje seksualnih radnji koje im budu
naređene.
„Ako neko ne uradi ono što su oni
zamislili, onda su tukli čizmama, kandukom. Nisu samo djecu i roditelje tjerali
na te radnje, nego i druge logoraše međusobno.“
„Kao logoraš, preživio sam razne oblike
torture, kao što su mučenje, pljačka, masovna ubistva, razne vrste
premlaćivanja, razni oblici seksualnog zlostavljanja koje je ostavilo koje je i
ostavilo najviše traga na duševno stanje. Čest slučaj toga su bila polna
opštenja između roditelja i djece, kao i između braće. Biti sa bratom u logoru
Čelopek kao i ja što sam bio je težak teret koji moram nositi dok god živim.
Dok su se naši tamničari naslađivali u tim odnosima, konstantno su vršili
ponižavanje svih prisutnih logoraša. Nikakva tuča nas nije mogla više poniziti
kao navedene činjenice o seksualnom zlostavljanju. Mnogi od nas i danas imaju
noćne more.“
Logoraši su u različitim okolnostima
tjerani da se skidaju goli; skoro svi logoraši su skidani nakon čega bi bili
natjerani da tako stoje na bini naočigled svih drugih logoraša gdje su
zlostavljani i mučeni.
Kada bi oni koji su ih tukli i zlostavljali
odlazili nakon cjelodnevnog iživljavanja, logoraši su jedan drugom pregledali i
vidali rane, iščekujući sutrašnje orgijanje. Specifična okolnost koju gotovo
svi preživjeli navode jeste da su im rane izuzetno brzo zarastale, te bi nakon
i višesatnih mučenja, lomljenja i odsijecanja dijelova tijela, rane koje bi u
normalnim okolnostima i uz adekvatnu medicinsku njegu zarastale mjesecima,
ovdje zacijelile za par dana.
Logoraši su ubrzo svedeni na nivo niži od
ljudskog bića. Živjeli su u neprekidnoj agoniji i strahu da su oni ili njihovi
bližnji sljedeći, mnogi priželjkujući smrt.
„Kad čujemo da se otvara lanac, kad počne
da se otvara, mi svi bježimo, odmah svi skroz odmah u jedan ćošak pobjegnemo.“
„Čovjek ne zna je li čovjek ili životinja u
šta se sve pretvori.“
Ponekad bi mještani Čelopeka i drugi
građani Zvornika dolazili i gledali predstavu koja je tih dana bila na
repertoaru čelopanskog Doma kulture. Popeli bi se na mjesta predviđena za kino
projektor gdje su bili prozorčići, sjedili i gledali šta se događa sa njihovim
nekadašnjim komšijama. Neki bi psovali, neki navijali, neki dobacivali da
smrde, dolazili su i pojedinci koji su provocirali i zazivali logoraše koje su
poznavali, a bilo je i onih koji bi im bacali pokoju cigaru ili tabletu.
Likvidacije za Vidovan
I u drugim okolnostima logoraši su
likvidirani – neki pojedinačno neki u grupama, neki naočigled drugih logoraša,
dok su drugi odvođeni u nepoznatom pravcu. Ipak, i pored velikih iživljavanja
nad logorašima i ubijanja, drugi veliki pokolj dogodio se za Vidovdan, 28. juna
1992. godine. Na ovaj pravoslavni praznik Repić dolazi sam u prostorije logora,
držeći za pojasom pištolj i u ruci automatsku pušku. Postrojio je logoraše i
počeo da ih ubija. Ubijao je iz pištolja sve dok je imao metaka, pa je potom
prešao da ubija iz puške.
„U jednom momentu nam je rekao ajmo svi
pređite u ćošak i mi smo onako svi „grknuli“ na ćošak i on je udario rafalom,
više nije imao najvjerovatnije municije, okrenuo se prema napolje i onda je
rekao odoh da popijem špricer, kad se vratim pobiću vas sve i izašao je
napolje, vrata su se zatvorila. Nakon možda, da još nam je naredio i pjesma i
nakon možda nekih 10 do 15 minuta, eventualno pola sata čuo se auto. Mi
previjamo ono što imamo malo ranjenika, sklanjamo mrtve na jednu stranu,
ranjenika što ima malo pokušavamo makar da im krv zaustavimo.“
Odmah poslije odlaska Repića dolazi
policija SJB Zvornika, a potom i kamion Robne Kuće Zvornik koji odvozi leševe,
te cisterna „Komunalnog Zvornik“ da opere šljunak ispred Doma kulture, dok su
salu prema ustaljenom rasporedu očistili logoraši. Oko 17 logoraša je ubijeno
za Vidovdan, a troje ih je naredni dan preminulo uslijed zadobijenih povreda.
Ove likvidacije označile su i kraj patnji divičkih muslimana, barem kada je u
pitanju logor Dom kulture u Čelopeku. Sutradan ih prebacuju u zgradu
Prekršajnog suda u Zvorniku, a polovinom jula mjeseca 1992. godine u logor
Batković kod Bijeljine.
Od njih 162, 111 logoraša je preživjelo
mučilište u Domu kulture i prebačeno u Sud za prekrašaje. U ovoj brojci bio je
i 21 ranjenik, koje su prilikom prebacivanja logoraša u Batkoviće izdvojili i
ostavili u Sudu. Pronađeni su u zvorničkim masovnim grobnicama. U logor
Batković stiže tek 90-tak divičkih logoraša, koji na svojoj koži u narednih
godinu dana preživljavaju i unaprijed smišljenje metode iznurivanja ovog
semberijskog logora. U julu 1993. godine Bošnjaci iz Diviča su razmijenjeni.
Suđenja u Beogradu
Suđenja nekim od odgovornih za zlodjela u
Domu kulture u Čelopeku upriličena su u Beogradu kako se u pravilu radilo o
srbijanskim državljanima. Osuđeni su na mizerne zatvorske kazne: VUČKOVIĆ
DUŠAN, zv. „Repić“ osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 10 godina. Pušten
je na slobodu nakon odsluženja kazne, da bi ponovo bio optužen kada su se
pojavile činjenice o novim zločinima o Zvorniku, međutim sudski postupak je
obustavljen uslijed smrti. Pronađen je mrtav u zatvorskoj ćeliji. JANKOVIĆ
DARKO, zv. „Pufta“ osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 20 godina. SLAVKOVIĆ
DRAGAN, zv. Toro osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 12 godina. KORAĆ
IVAN, zv. „Zoks“ osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 9 godina. FILIPOVIĆ
SINIŠA zv. „Lopov“ osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 3 godine. BRANKO
GRUJIĆ osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 6 godina. U ulozi stražara
nalazili su se, između ostalih: Jović Cvijetko, Jovanović Miloš; Vasiljević
Anđelko; Lazić Milenko; Pantić Milorad; Bajić Aco. Ova lica nisu učestvovala u
mučenju i zlostavljanja logoraša, međutim izvjesno je da su, puštanjem
pripadnika „Žutih osa“ u prostorije Doma kulture, pristajali na nastupanje
štetnih i zakonom zabranjenih posljedica.
Ipak, niti presude srbijanskim državljanima
nisu dovoljan dokaz koji bi ukazivao na ulogu i naredbodavnu poziciju susjedne
Srbije tokom rata koji se odvijao na tlu Bosne i Hercegovine. Uporno se iz
Beograda plasira priča o pravojnim formacijama koje su djelovale po vlastitom
nahođenju, a u ovom pravcu je nažalost krenula i međunarodna zajednica. Tako je
objašnjenje prisustva srbijanskih državljana na teritoriji BiH i konkretno
teritoriju Zvornika i u nakaradnoj oslobađajućoj presudi Vojislavu Šešelju
opisano kao prisustvo različitih dobrovoljačkih grupa čije slanje ni na koji
način „ne ukazuje na zločinački cilj, te da postoji razumna mogućnost da je
svrha slanja tih dobrovoljaca bila zaštita Srba“ (Obrazloženje presude u
predmetu Vojislav Šešelj).
Međutim, cilj zatvaranja i zlostavljanja
divičkih muslimana u ovim razmjerama nije bio slučajan niti je produkt
proizvoljnog djelovanja „poludjelih dobrovoljačkih grupacija“. Sve što su
Divičani preživjeli bilo je unaprijed smišljeno sa ciljem njihovog trajnog
uklanjanja sa ovih prostora i osiguranja da se više nikada ne vrate. Radilo se
o međusobnoj sprezi civilnih i vojnih vlasti opštine Zvornik, formirane
Republike Srpske i Republike Srbije. Isticanja civilnih vlasti Zvornika ili pak
pripadnika rezervnog sastava policije SJB Zvornik pod čijom je kontrolom bio
logor Dom kulture u Čelopeku kako nisu mogli upravljati „dobrovoljačkim“
grupama, su bez osnova. Pripadnici „Žutih osa“ jesu izvršioci ovih zlodjela,
međutim naredbodavci i planeri su, objedinjeni u udruženom zločinačkom
poduhvatu, rukovodstvo formirane Srpske Republike Bosne i Hercegovine, SDS i
njeno rukovodstvo, Vojska i TO Republike Srpske, politički vrh Republike
Srbije, JNA i različite formacije nazivane paravojnim a u stvarnosti
finansirane od strane Republike Srbije.
Zatiranje tragova zločina
Vlasti Republike Srpske postupile se sa
prostorom Doma kulture u Čelopeku jednako kako to čine i na brojnim drugim
lokacijama gdje su u ime srpstva i projekta „svi Srbi u jednoj državi“ činjeni
najmonstruozniji mogući zločini. Dom kulture su, sa ciljem brisanja mjesta ovog
stravičnog zločina kojim je građena Republika Srpska, srušili dok o počinjenim
zločinima i dalje šute. Svjesni činjenice da su „Veliku Srbiju“ dobili u malom,
te da na strani Bošnjaka ne postoje oni koji će glasno progovoriti o ovom i drugim
zločinima, na implementaciji posljednje faze genocida, njegovom negiranju,
nastojat će zatrti sve tragove zločina koji su na teritoriji nezavisne,
multietnične i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine omogućili formiranje
paradržavne tvorevine samo jednog naroda. Na ovim osnovama, u postojećem
inhibirajućem stanju struke i nauke koja bi trebala da se bavi istraživanjem
uzroka i posljedica i agresije na Bosnu i Hercegovinu, sa postojećim stepenom
inertnosti političke i akademske zajednice Bošnjaka, perfidnosti različitih
udruženja koja okupljaju žrtve, odnosu međunarodne zajednice prema BiH, te s
druge strane promišljenim i aktivnim djelovanjem i Republike Srpske i Srbije,
izvjesno je da se odredbe II Memoranduma SANU iz 2012. godine itekako sprovode u
praksi.
(The Bosnia Times)
