ISLAMISTIKA (IX)
Pod utjecajem zapadnjačkih političkih
teorija, sve više obrazovanih Muslimana počinje da brani izvorni suverenitet
koji pripada «narodu», čija isključiva volja mora biti odlučujuća u formiranju
svake državne institucije kao i djelokruga aktualne državne legislative
Piše: Muhamed Asad, thebosniatimes.ba
Ova rasprava neminovno pred nas postavlja
pitanje koje se tiče izvora iz kojih islamska država izvodi svoj suverenitet.
To pitanje, iako je interesantno sa stanovišta političke filozofije, nije samo
teoretsko, kako se na prvi pogled čini.
U pravilu, običnoga građanina se, ma kako
to bilo neopravdano, ne tiču spekulacije o «izvorima državnoga suvereniteta»
sve dotle dok institucije i administrativna procedura države imaju ili se čini
da imaju pozitivan efekat na njegov lični način života i na mogućnosti njegovog
ekonomskog napretka. Pa ipak, nema historičara koji može poreći da su moralne
vrijednosti koje građani pripisuju svojoj državi, u konačnici, presudne za
opstanak njezina duhovnoga autoriteta pa, dakle, i za opstanak socijalne
discipline u najširem smislu te riječi. Ne postoje izvanjske političke forme,
čak ni najbolje među njima, koje, same po sebi, mogu postići svoje ciljeve. Njihova
upotrebljivost, na koncu, ovisi od njihovih duhovnih sadržaja; ukoliko su ti
sadržaji defektni, posljedice mogu biti kobne za zajednicu. Prema tome, vrlo je
vjerovatno da je stoljetni nedostatak socijalne discipline i građanskoga duha u
muslimanskoj zajednici ponajviše pridonio konfuziji (u njezinoj promjeni
smjera, promjeni koja je prouzrokovana nizom nesretnog povijesnog razvoja) u
pogledu konceptualnih osnova autoriteta inherentnog državi kao takvoj. Ova
konfuzija ponekad, možda, može objasniti onu poniznost s kojom se Muslimani
stoljećima potčinjavaju svakoj vrsti opresije i eksploatacije koje nad njima
vrše beskrupulozni vladari.
Očito, politička klima našeg doba neće dugo
biti blagonaklona prema takvoj poniznoj potčinjenosti nepravdi. Pod utjecajem
zapadnjačkih političkih teorija, sve više obrazovanih Muslimana počinje da
brani izvorni suverenitet koji pripada «narodu», čija isključiva volja mora
biti odlučujuća u formiranju svake državne institucije kao i djelokruga
aktualne državne legislative. Ali i među savremenim Muslimanima koji načelno
prihvataju ideju o islamskoj državi postoji respektabilan broj njih koji tvrdi
da apsolutni suverenitet pripada «jedinstvenoj volji naroda» (idžma’) na
temelju Poslanikovih riječi:
«Nikada Allah neće učiniti da se moj ummet
složi u dalaletu (tj. na pogrešnom putu)».[ At-Tirmidhi, preko Abdullaha ibn
‘Umara.]
Iz ovog hadisa mnogi Muslimani izvode
zaključak da, o čemu god se muslimanska zajednica – ili bar njezin veći dio –
složi, i to u svim okolnostima, to mora biti ispravan odabir.[ Ovaj zaključak
je analogan drevnoj rimskoj izreci: Vox populi – vox Dei (Volja naroda je volja
Boga), koja je našla svoga odjeka u svim zapadnjačkim konceptima demokracije.]
Međutim, ovakav zaključak je potpuno pogrešan. Gornja Poslanikova, sallallahu
‘alejhi we selleme, izreka je negativna, a ne pozitivna. Poslanik je, ustvari,
njome tačno rekao slijedeće: da nikada svi Muslimani neće slijediti pogrešnu
odluku, tj. da će uvijek biti pojedinaca ili grupa među njima koji se neće slagati
sa pogrešnim rješenjima i da će takvi uvijek tražiti ispravno rješenje.
Kada god mi govorimo o «volji naroda» u
kontekstu islamske političke misli, mi treba da vrlo pažljivo izbjegavamo ono
što se popularno označava kao «izbacivanje djeteta sa kupanjem» – drugim
riječima, mi «volju narodu» ne smijemo zamijeniti sa neislamskom autokracijom,
koja je među muslimanskim narodima egzistirala u posljednjim stoljećima i koja
se izjednačavala sa neislamskim konceptom neograničenog suvereniteta samo
dijela zajednice uime nje kao cjeline.
Pošto legitimnost islamske države proističe
iz dobrovoljne saglasnosti naroda oko jednog učenja i pošto je ta legitimnost,
štaviše, uvjetovana narodnom saglasnošću u vezi sa načinom na koji će njihova
država uspostaviti svoju administraciju, onda dolazimo u kušnju da kažemo: Da,
suverenitet počiva na narodu, ali pošto je u svjesnom islamskom društvu narodna
saglasnost u vezi sa određenom metodom vladavine i određenom šemom
društvenopolitičke kooperacije samo posljedica njihova prihvatanja islama kao
Božijeg naloga, onda nema sumnje da je suverenitet koji im se poklanja,
ustvari, njihovo vlastito pravo. Kur'an kaže:
«Reci: “Allahu, Gospodaru sve vlasti,
ti darivaš vlast kome hoćeš, a oduzimaš je od koga hoćeš; Ti uzdigneš koga
hićeš, a poniziš koga hoćeš! U Tvojoj ruci je svako odbro, Ti, zaista, imaš moć
odlučivati o svemu!»[ Qur'an, 3:26.]
Prema tome, istinski izvor sveukupnoga
suvereniteta je Allahova, dželle šanuhu, volja koja se manifestira u
šeri'atskim nalozima. Moć Ummeta je posredničke, predstavničke vrste i ona se
održava, da tako kažemo, na povjerenju u Allaha, dželle šanuhu; tako da
islamska država – koja, kako smo upravo vidjeli, svoje postojanje duguje volji
naroda i koja je podvrgnuta kontroli svojih podanika – svoj suverenitet, u
prvom redu, izvodi iz Allahove, dželle šanuhu, volje. Ukoliko je u skladu sa
šeri'atskim uvjetima, na kojima sam se malo duže zadržao na prethodnim
stranama, takva država može pledirati na lojalnost svojih podanika sebi – u
skladu sa riječima poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we selleme:
«Ko se pokorava meni, pokorava se i Allahu,
a ko se ne pokorava meni, ne pokorava se ni Allahu; i ko se pokorava vladaru,
pokorava se i meni, a ko je nepokoran vladaru, nepokoran je i meni!» [
Al-Bukhari i Muslim, preko Abu Hurayraa.]
Dakle, kada god je većina Ummeta odlučila
da svoje povjerenje da vladi preko određenog lidera, svaki muslimanski građanin
mora se moralno obavezati da slijedi tu odluku čak i ako ona ide protiv nekih
njegovih ličnih afiniteta.
/“Principi islamske države i vlasti”,
Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM,
Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
(The Bosnia Times)
