KOLUMNA
Nema potrebe prolijevati suze za Davutogluom koji je godinama spremno marširao uz Erdogana u pohodu protiv turskih demokratskih institucija i tako doveo zemlju do ivice diktature
Piše: Dexter Filkins, thebosniatimes.ba
Početkom 2012. godine, susreo sam se s Ahmetom Davutogluom, tada ministrom vanjskih poslova Turske, u Hotelu Willard u Washingotnu. Sastali smo se na drugom spratu u privatnoj sobi koja je obično rezervirana za diplomate na proputovanju, u vašingtonskom žargonu poznatoj kao „gnijezdo“. Davutoglu me je toplo dočekao, pozvao me da sjednem na kauč i ponudio me čajem. Susret je počeo dobro, ali intervju se katastrofalno završio.
U to vrijeme sam radio na članku za Newyorker o sve autoritarnijem stilu vladavine Davutogluovog šefa, tadašnjeg premijera R. T. Erdogana. Davutoglu je očigledno mislio da ćemo razgovarati o turskoj vanjskoj politici. Kad sam ga pitao za više od sedamdeset novinara u turskim zatvorima, zanijemio je i ukočio se u svojoj fotelji. Pošto se pribrao, požurio je da odbrani Erdogana. „Ljudi koji našu vladu optužuju za autokratske tendencije nisu u pravu“, rekao je. Nedugo zatim je ustao i to je bio kraj intervjua. Moj čaj je još bio topao.
Davutoglu, koji je 2014. godine i sam postao premijer, podnio je ostavku pretprošlog četvrtka, navodno zbog nesuglasica sa Erdoganom, sada predsjednikom Turske. Na konferenciji za štampu Davutoglu je izrazio bezrezervnu lojalnost bivšem šefu, ali nije uspio sakriti znakove razočarenje na licu – možda i zapanjenosti što je i na njega došao red. To je stara priča: lojalni satrap koji gradi karijeru napadajući gospodareve protivnike, da bi na kraju i sam bio odbačen.
Nema potrebe prolijevati suze za Davutogluom koji je godinama spremno marširao uz Erdogana u pohodu protiv turskih demokratskih institucija i tako doveo zemlju do ivice diktature. Ako nekoga treba žaliti, to je turska demokratija koja je ovim činom ostala bez jednog od posljednjih mehanizama zauzdavanja Erdoganove moći. I zaista, možda će Davutogluova ostavka ostati zapamćena u historiji kao trenutak kada se turska demokratija urušila.
Taj trenutak se dugo pripremao. Erdogan je postao premijer 2003, kada je njegova stranka A.K.P. osvojila parlamentarnu većinu na općim izborima. U to vrijeme Erdogan je u Turskoj i inostranstvu slavljen kao novo lice islamske demokratije i most između istoka i zapada. Turska je već bila članica NATO-a i pretendirala je na članstvo u EU. Američki predsjednici – prvo Bush, a onda i Obama – imali su za njega samo riječi hvale; bili su prezadovoljni što najzad imaju prijatelja u inače neprijateljskom dijelu svijeta.
Istinu govoreći, Erdogan je od samog početka pokazivao zabrinjavajuće antidemokratske sklonosti, ali njegovi prijatelji, uključujući one u Bijeloj kući, bili su spremni progledati mu kroz prste. Poznat primjer je serija istraga o nečemu što su Erdogan i njegovi saveznici nazivali „dubokom državom“: navodno ogromnoj tajnoj mreži vojnih i obavještajnih oficira koji su radili na neutralisanju turske demokratske vlade. Pod tim izgovorom uhapšene su stotine Erdoganovih protivnika, uključujući mnoge univerzitetske profesore, novinare, vojne oficire i pripadnike humanitarnih organizacija – ukupno više od 700 ljudi – koji su činili jezgro političke opozicije. Kao što sam konstatirao u članku iz 2012, dokazi protiv mnogih, ako ne i većine uhapšenih bili su nedovoljni, isfabricirani ili jednostavno smiješni. Prijetnja „duboke države“ iskorištena je kao opravdanje za gušenje drugačijeg mišljenja. (Erdogan je i u vanjskoj politici pravio prekršaje i nerijetko zastupao antizapadne stavove, uključujući davanje zabrinjavajućih izjava o Jevrejima i jevrejskoj zavjeri i otvaranje granice za slobodan prolaz najradikalnijih stranih džihadista u Siriju.)
Pošto su kritike sa Zapada izostale, Erdogan je nastavio po svom. Poslije tri mandata na mjestu premijera, 2014. se kandidirao za predsjednika i objavio da namjerava da promjeni ustav tako da predsjedniku – to jest, sebi – pruži mnogo šira ovlaštenja. Istovremeno se pobrinuo da na mjesto premijera dođe Davutoglu. Pretpostavljalo se da će Davutoglu samo odobravati i potpisivati sve što Erdogan naloži, kao i u prošlosti. Turski glasači su odbili Erdoganov referendum za promjenu ustava i na trenutak se činilo da je još moguće stati na put daljoj konsolidaciji Erdoganove moći. Ali sada je očigledno da Erdogan neće odustati dok ne dobije ono što želi. Dok sam izvještavao iz Turske 2012. godine, mnogi opozicioni lideri su mi govorili da Erdoganov model vladavine nije preuzet sa istoka, već iz Rusije, gdje je Vladimir Putin uspješno iskoristio izbore i druge demokratske strukture da učvrsti svoju vlast, sa konačnim ciljem da ukine demokratiju kao takvu.
Kada se osvrnem na protekle događaje, čini mi se da je prekretnica za Tursku bila 2013. godina. Te godine je završena izgradnja nove predsjedničke palate sa hiljadu soba (i pet stalno zaposlenh prehrambenih tehnologa koji provjeravaju da li je predsjednikova hrana otrovana) koja je koštala 600 miliona dolara. Iste godine Erdogan je poslao policiju na demonstrante u parku Gezi u Istanbulu, gdje su ovi protestirali zbog Erdoganovih autokratskih ispada; nekoliko demonstranata je ubijeno, a hiljade njih su povrijeđeni ili uhapšeni.
Prema novinskim izvještajima, Davutoglu je ostavku podnio zbog upornih Erdoganovih pokušaja da proširi ovlaštenja predsjedničke funkcije koju obavlja. Ako su novinski izvještaji tačni, to znači da Erdogan više ne želi da trpi čak ni najblaži otpor koji mu je Davutoglu možda pružao. To znači da Erdogan sada sam drži svu vlast, zasad bez ikakve kontrole. Nadajmo se da će Davutogluova ostavka probuditi turske glasače. Jer vrijeme za spas turske demokratije ističe.
(The Bosnia Times, The New Yorker, Preveo Đorđe Tomić)
