KOLUMNE
Prognoza Michela Houellebecqa u njegovom
posljednjem romanu “Pokoravanje” da će Francuska 2022. izabrati
predsjednika iz redova Islamske partije je preinačena. Ono čega smo svjedoci sa
izborom Sadiqa Khana nije pokoravanje demokratije islamu, već islama demokratiji
Piše: Bernard Henri Levy, thebosniatimes.ba
Zvijezda u Ujedinjenom Kraljevstvu, ako ne
i u Evropi, očito je Sadiq Khan, porijeklom Pakistanac, musliman po vjeroispovjesti
i novoizabrani gradonačelnik Londona.
Postoji nekoliko načina da se sagleda Khanova
pobjeda.
Može se ponoviti niz primjedbi koje je
njegov protivnik iz redova konzervativaca uputio na njegov račun, i to
legitimno, tokom kampanje. Khan je u septembru 2004. imao sastanak sa islamskim
radikalima pod pokroviteljstvom propalestinske organizacije “Prijatelji
džamije Al Aksa”. Na iranskoj televiziji je dao intervju 2009. u kojem je
britanske umjerene muslimane uporedio sa snishodljivim crncima.
Također se pričalo o njegovim kontaktima sa
osobama sumnjivog karaktera. Jedan od njih Yassir al-Sirri- je Egipćanin koji
je dao izjavu o “časnoj smrti” Osame bin Ladena, između ostalih
bisera. Jedan drugi – Sajil Abu Ibrahim – je džihadski ekstremista koji je najvjerovatnije
obučavao ostale u jednom kampu u Pakistanu. Yusuf al-Qaradawi je teolog čije je
sjedište u Kataru i propovjednik Al Jazeere, koji je povezan s najradikalnijim
krilom Islamske države.
Još jedan način da se sagleda Khanov izbor
jeste oslušnuti šta stalno govori, reagujući na optužbe za prikriveni
ekstremizam. Objasnio je da ne znate uvijek unaprijed s kim ćete učestvovati u
debati. Intervju na iranskoj televiziji je greška. Muslimani koji su
povrijeđeni njegovom aluzijom u tom intervjuu na poniznog crnog roba iz romana Harriet
Beecher Stowe iz ere američkog građanskog rata neka prihvate njegovo najdublje
izvinjenje. Što se tiče al Qaradawia, svi, ma kako loši bili, imaju pravo na
zakonitu odbranu, a njihov odnos je uvijek bio odnos advokata i klijenata.
Istinito? Pogrešno? Da li je izbor prvog
muslimana za gradonačelnika evropskog glavnog grada vrijedno, ako ne mise (kako
je Henri IV rekao za Pariz i njegovo preobraćanje u rimokatoličanstvo), onda
bar prilagođavanja životnim činjenicama? Teško je reći, ali Khan definitivno
istrajava u takvim tvrdnjama. Činjenica da se tako nedvosmisleno distancira od
istog onog islamističkog pokreta s kojim je s vremena na vrijeme sarađivao
predstavlja u najgorem slučaju priznanje koje porok daje vrlini. U najboljem je
ograđivanje čovjeka kakav je postao od čovjeka kakav je nekada bio, čovjeka
koji više ne pokazuje nikakav znak da je zadovoljan svojom mutnom prošlošću.
Ono što je sigurno, što je treći način
sagledavanja ovog pitanja, jeste to da Khan, iako održava potencijalno opasne
kontakte, istovremeno je imao čvrst stav prema principu da je islam
kompatibilan sa sekularnom vladom. Za Evropu je to neophodan princip. Štaviše,
nikada se nije premišljao u vezi s važnim pitanjima zakonske i praktične
ravnopravnosti za žene ili u vezi sa izražavanjem ožalošćenosti zbog sve većeg
broja nikaba i hidžaba koji se sada mogu vidjeti na ulicama Londona – a koji
sprečavaju ljude, ukazuje on, da govore licem u lice.
Inače, Khanov stav kojim favorizuje gay
brakove donijelo mu je fatvu za razrješenje od zastrašujućeg glavnog imama
džamije Bradford. Moglo bi da se kaže da se ništa manje ne bi moglo očekivati
od laburističkog lidera sa svjetlom budućnošću u zemlji Churchill . Ali mora
tako da se i nastavi i mora se priznati da Khan nije popustio kada je riječ o
ovim pitanjima prostom komunitarijanizmu koji je uobičajen sa obje strane
Lamanša.
Khan je također među onim laburistima koji
ima najuzvišeniji stav uprkos talasu antisemitizma koji je zahvatio njihovu
partiju. Nekadašnji poslanik iz redova laburista žigosao je “nos”
britanskih Jevreja preko društvenih mreža. Aktuelni poslanik predložio je da se
Izrael premjesti u SAD. Harizmatični Ken Livingstone, prvi gradonačelnik
Londona imenovan na izborima i jedan od Kanovih prethodnika, uporedio je
cionizam s nacizmom. A Jeremy Corbyn , lider partije, odbio je u debati s
premijerom Davidom Cameronom da se distancira od svojih “prijatelja”
iz Hezbolaha i Hamasa.
Proteklih nekoliko sedmica je izgledalo kao
takmičenje u kojem treba da se vidi ko će ići najdalje na putu “islamskog
ljevičarstva”, koje predstavlja, avaj, snažnu tendenciju u okvirima
evropske ljevice, a naročito među britanskim laburistima.
Uprkos tom britanskom socijalizmu budala,
koji neki predstavljaju kao neuvredljivu podršku za potlačene ovog svijeta u
Palestini, Khan nema problem da zagovara jaku osudu. Njegov stav je bio
očigledan u njegovoj tvrdnji od nedelje 8. maja da će njegov prvi potez kao
gradonačelnika biti da oda počast, zajedno sa glavnim rabinom Londona i
izraelskim ambasadorom u Britaniji, sjećanju na šest miliona Jevreja koje su
ubili nacisti.
Sve ovo govori da iako, naravno, moramo i
dalje da budemo oprezni, izbor Khana može i treba da se shvati kao jasna
pobjeda prosvijećenog islama nad neprosvijećenim, nazadnim i netolerantnim
islamom. Prognoza Michela Houellebecqa u njegovom posljednjem romanu
“Pokoravanje” da će Francuska 2022. izabrati predsjednika iz redova
Islamske partije je preinačena. Ono čega smo svjedoci sa izborom Khana nije
pokoravanje demokratije islamu, već islama demokratiji. Ta demokratija –
britanska demokratija – treba da bude ponosna ne samo na to što je pozdravila
islam, već i na to što je pomogla njegovu reformu.
/Autor je vodeći francuski filozof i pisac
i jedan od osnivača pokreta “Nouveaux Philosophes” (Novi filozofi).
Njegov rad je i “Ostavljeni u mračnim vremenima: Stav protiv novog
barbarizma”/
(The Bosnia Times, Project Syndicate)
