ISLAMISTIKA (VIII)
Islamska država nije sama sebi cilj, nego je njezin cilj napredak zajednice građana koji pristaju uz jednakost i pravdu, uz dobro a protiv zla – ili, da se još preciznije izrazimo, zajednice građana koji rade na stvaranju i održavanju takvih društvenih okolnosti u kojima bi što je moguće veći broj ljudi u moralnom i fizičkom smislu živio u skladu sa prirodnim Allahovim zakonom, islamom
Piše: Muhamed Asad, thebosniatimes.ba
Krajnja svrha islamske države je da osigura politički okvir za muslimansko jedinstvo i kooperaciju:
«Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujete! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji, i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravome Putu istrajali.»[ Qur'an, 3:103.]
Prema tome, islamska država nije sama sebi cilj, nego je njezin cilj napredak zajednice građana koji pristaju uz jednakost i pravdu, uz dobro a protiv zla – ili, da se još preciznije izrazimo, zajednice građana koji rade na stvaranju i održavanju takvih društvenih okolnosti u kojima bi što je moguće veći broj ljudi u moralnom i fizičkom smislu živio u skladu sa prirodnim Allahovim zakonom, islamom. A da bi se to postiglo, neophodno je da se razvije vrlo snažan osjećaj bratstva u takvoj zajednici. Kur'anske riječi
«Samo su vjernici braća»[ Qur’an, 49:10.] opširnije su iskazane u mnoštvu Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi we selleme, hadisa:
«Vjernik prema vjerniku je poput zidova jedne zgrade, koji podupiru i jačaju jedni druge.[ Al-Bukhari i Muslim, lancem prenosilaca preko Abu Musaa.] Svaki Musliman je brat svakome Muslimanu; nit mu čini nasilje niti dopušta da mu se čini nasilje. Ko pomogne svome bratu kada mu je pomoć potrebna, i Allah će pomoći njemu onda kada mu bude potrebna pomoć; ako neko otkloni tegobu svoga brata Muslimana, i Allah će njemu otkloniti mnoge tegobe na Sudnjem danu; a onome ko prikrije sramotu svoga brata Muslimana Allah će prikriti njegovu sramotu na Sudnjem danu.»[ Ibid., lancem prenosilaca preko ‘Abdullaha ibn ‘Umara.]
A šta bi trebali biti emocionalni temelji ovog bratstva?
To sigurno nije plemenska niti nacionalna lojalnost, koja u neislamskim zajednicama priskrbljuje jedini raison d'etre svih političkih grupa a koju je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, sa prijezirom osudio kao nešto što je nedolično istinskom vjerniku:
«Zaista, ima ljudi koji se ponose svojim umrlim precima, ali, takvi su u Allahovim očima prezreniji od crnoga kukca tvrdokrilca koji svojim nosom valja komad balege! Pazite, Allah je od vas otklonio aroganciju koju ste imali u vrijeme džahilijjeta, kada ste se hvalisali slavom svojih predaka. Čovjek je, zaista, ili vjernik koji Allaha stalno ima na umu ili nesretni grješnik! Svi ljudi su djeca Ademova, a Adem je stvoren od prašine!» [ At-Tirmidhi i Abu Dawud, preko Ebu Hurejrea.]
Nacionalizam u svim svojim formama i pod ne znam kakvim maskama uperen je protiv fundamentalnih principa islamskoga učenja prema kome su svi ljudi jednaki i, prema tome, on mora biti rigorozno odstranjen kao mogući temelj muslimanskog ujedinjavanja. Slijedom Kur'ana i sunneta, muslimansko jedinstvo mora biti ideološke prirode; ono mora nadići sve rasne i plemenske obzire: bratstvo ljudi nije određeno ničim osim njihovom zajedničkom sviješću da pripadaju jednoj te istoj vjeri i jednom te istom moralu. Prema učenju islama, samo takva zajednica, koja je ujedinjenina na takvim idealima, može osigurati pravedne temelje za sve društvene grupe. S druge strane, Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, najoštrije osuđuje pojavu da borba za stvarne ili imaginarne nacionalne ili državne interese bude iznad moralnih obzira rekavši:
Nije naš onaj koji poziva u ‘asabijjet (nacionalizam, nacionalnu ili plemensku ostrašćenost); nije naš onaj koji se bori uime nacionalizma; i nije naš onaj koji umre uime nacionalizma!»[ Abu Dawud, preko Džubayra ibn Mut’ima.]
Kada ga je jedan od ashaba zamolio da objasni smisao ‘asabijjeta, koji, sasvim očito, onoga ko ga zagovara izvodi iz područja islama, Poslanik je odgovorio:
«(To znači) da podržavaš svoj narod u nepravednoj stvari.»[ Ibid.,preko Wathilaa ibn al-Asqa’.]
U nekoj drugoj prilici je pojasnio da ljubav prema vlastitom narodu ne može biti označena kao ‘asabijjet ukoliko ona ne vodi u obespravljivanje neke druge društvene grupe.[ Ahmad ibn Hanbal i Ibn Madža, preko ‘Ubadaa ibn Kathira.] Odnosno:
Allahov Poslanik je rekao: «Pomozi svome bratu bio on nasilnik ili onaj kome se čini nasilje!»Tada neki čovjek uzviknu: «Božiji Poslaniče, razumijem da trebam pomoći onome kome se čini nasilje, ali kako da pomognem onome ko čini nasilje?!» Na to mu Allahov Poslanik odgovori: «Ti moraš da spriječiš njega da ne čini zulum, tako ćeš mu pomoći!»[ Al-Bukhari i Muslim, preko Anasa.]
Prema tome, prevencija nepravde i uspostavljanje pravde na zemlji je prvi cilj socijalne poruke islama:
«Vi ste, zaista, najbolja zajednica koja se ikad pojavila za dobro čovječanstva, vi propisujete da se čini ono što je pravo i zabranjujete da se čini ono što je krivo i u Allaha vjerujete! »[ Qur'an, 3: 110.]
Prema tome, «naređivanje dobra i odvraćanje od zla» je etička vrijednost muslimanske zajednice kao i muslimanskoga bratstva; sa ovim zahtjevom ostvaruje se ideal pravde – pravde prema muslimanima kao i prema onima koji nisu muslimani – i to je koncept na kome islamska država (koja nije ništa drugo do politički instrument u ostvarivanju ovog ideala) opstoji ili pada.
Učiniti Allahovo zakonodavstvo zakonodavstvom na zemlji kako bi pravda nadjačala krivdu; urediti socijalne i ekonomske odnose na takav način da svaki pojedinac može živjeti u slobodi i dostojanstveno i sa što je moguće manje smetnji a sa što više ohrabrenja u razvoju svoje ličnosti; omogućiti svim Muslimanima, muškarcima i ženama, da realiziraju etičke ciljeve islama ne samo u sferi svoga vjerovanja nego i u praktičnoj sferi svoga svakodnevnog života; osigurati svim nemuslimanskim građanima potpunu duhovnu sigurnost kao i potpunu slobodu religije, kulture i društvenoga razvoja; braniti zemlju od svih ataka na nju svana i od svakog vida njezina razaranja iznutra; propagirati islamsko učenje do krajnjih granica u svijetu – na ovim, i samo na ovim principima koncept islamske države pronalazi svoj smisao i opravdanje. Samo ukoliko se u njoj ostvare ovi principi, za takvu državu se s pravom može reći da je «Khalifat Allah fi al- ‘ard -Allahov predstavnik na zemlji» – bar na onome dijelu zemlje koji potpada pod njezinu faktičku jurisdikciju.
Vodeći principi
Sa stanovišta šeri'ata, legitimnost jedne islamske države – što će reći, njezino vjersko potraživanje muslimanske lojalnosti i poštivanja – počiva na fundamentalnoj zapovijesti Kur'ana:
«O, vi koji ste dosegli vjerovanje, budite poslušni Allahu i budite poslušni Poslaniku i onima između vas kojima je povjerena vlast… »[ Qur'an, 4:59.]
Na ovako koncizan način Kur'an postavlja određene značajne principe koji se odnose na prirodu islamske države.
Prvi princip – Glavna obaveza takve države sastoji se u implementaciji šeri'atskih odredbi na teritoriji koja je pod njezinom jurisdikcijom. Ova obaveza snažno je naglašena u sljedećem ajetu:
«Oni koji ne sude prema onome što je Allah podario s Plemenitih Visina – to su oni koji, zbilja, Allahove propise krše!»[ Qur'an, 5:47.]
Prema tome, nijedna država se ne može smatrati autentično islamskom ukoliko njezin ustav ne sadrži odredbe koje će omogućiti da šeri'atski zakoni koji se tiču javnih poslova formiraju neprikosnovenu osnovu čitavog državnog zakonodavstva.
Želio bih ovdje da naglasim da ovo ograničenje državne jurisdikcije na «poslove od javnog značaja», po prirodi stvari, ne podrazumijeva da se šeri'at sam po sebi može ikada ograničiti samo na ovaj djelokrug – zato što se on, bez imalo sumnje, odnosi na čitav ljudski život, kako na onaj javni, tako i na onaj privatni život. Međutim, ne bismo trebali izgubiti iz vida činjenicu da se država, kao društvena organizacija, tiče isključivo društvenog aspekta ljudskoga života pa, prema tome, u posljedici ona od šeri'ata ne traži ništa više osim onog dijela njegova zakonodavstva koji se odnosi na ovaj, tj. društveni aspekt. [ O kodifikaciji takvih šeri’atskih propisa, v. poglavlje VI.]
Drugi princip – Iako spomenuti dio šeri'ata zauvijek ostaje ona osnova u strukturi i djelovanju islamske države, on, po svojoj prirodi, ne može opsluživati sve zakone koji su potrebni državnoj administraciji. Prema tome, kako smo vidjeli, mi ćemo biti primorani da dopunimo one šeri'atske klauzule koje se tiču poslova od javnog značaja temporalnim, vremenski određenim, dopunjenim zakonima koji bi bili naša vlastita tvorevina – podrazumijevajući, naravno, da mi ne možemo propisati ništa što bi bilo suprotstavljeno slovo i duhu bilo kojeg šeri'atskog propisa jer:
«Kada Allah i Poslanik njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe.»[ Qur'an, 33:36.]
Prema tome, iz rečenog slijedi da ustav autentično islamske države mora biti jasno postavljen tako da nijedan temporalni zakon ili administrativna uredba, svejedno da li se njima nešto nalaže ili zabranjuje, ne mogu biti validni ukoliko se uvidi da su u kontradiktornosti sa bilo kojom klauzulom šeri'ata.
Treći princip – Neposredno poslije kur'anske zapovijesti: «Budite poslušni Allahu i budite poslušni Poslaniku!» slijede riječi: «i onima među vama kojima je povjeren vlast» – tj. koji imaju autoritet u muslimanskoj zajednici (pa su na temelju toga izabrani da vladaju – op.prev.), svodi se na stav da ni za jednog Muslimana nije moralna obaveza da se pokori vlastodržačkoj moći koja se muslimanskoj zajednici nametne svana, ali je zato vjerska obaveza pokoravati se islamskoj vlasti koju je dotična muslimanska zajednica samostalno izabrala. Pokornost takvoj vlasti je, naravno, pokornost principima koje građanin prepoznaje kao fundamentalne principe u svim civiliziranim zajednicama, ali je važno ovdje podvući da, u kontekstu islamske politike, ova obaveza ostaje sve dok vlada ne legalizira djela koja su šeri'atom zabranjena ili dok ne bude počela zabranjivati djela koja je šeri'at propisao. U slučaju ovakvog razvoja stvari, poslušnost takvoj vladi prestaje biti obavezna (u) muslimanskoj zajednici, kao što je sasvim jasno rekao poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi we selleme:
«Musliman je obavezan da sluša i pokorava se, svejedno volio on to ili mrzio, sve dotle dok mu se ne naredi da učini nešto što vodi u grijeh; ako mu se naredi da čini grijeh, tada nema ni poslušnosti ni pokornosti!»[ Al-Bukhari i Muslim, preko Ibn ‘Umara.]
Drugim riječima, lojalnost Ummeta «onima među vama koji imaju autoritet» je uvjetovana time da li su oni, vladari, pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku. Iz ovog principa slijedi da Ummet ima obavezu da nadgleda aktivnosti vlade, da onima koji obnašaju funkciju Muslimani daju podršku onda kada čine ispravno, ali i da povuku svoju podršku onda kada vladari odstupe sa Pravoga Puta i ispravnog rukovođenja. Prema tome, potčinjavanje vlade saglasnosti građana najvažniji je suštinski preduvjet da bi jedna država mogla da se nazove islamskom.
Četvrti princip – Princip «narodnog pristanka» pretpostavlja da se vlada bira na temelju slobodnih narodnih izbora i da ona u potpunosti predstavlja volju naroda. Ovo je dodatni aspekt kur'anske formulacije «oni između vas». Ta formulacija se odnosi kako na muslimansku zajednicu u cjelini, tako i, još preciznije, na svako pojedinačno tijelo koje tu zajednicu predstavlja. A iz ovoga, nadalje, proističe da, kako bi se zadovoljili zahtjevi islamskoga zakonodavstva, rukovodstvo države mora biti elektorske (izborne) prirode, što će reći da prisvajanje političke moći neelektorskim sredstvima, kako god ih budemo nazvali i ma ko to učinio, pa bila to jedna ili više osoba koje se smatraju Muslimanima, automatski postaje nelegalno nametanje vlastodržačke moći ili izvanjsko podjarmljivanje muslimanske zajednice.[ Želio bih ovdje da istaknem da moja upotreba termina “vlastodržačka moć” (governmental power) suštinski koincidira sa terminom sultan u onom smislu u kome se ovaj termin javlja u nekim autentičnim hadisima koji se tiču političkih pitanja. U ovom originalnom smislu, termin sultan nema (neispravno) ograničeno značenje “kralja”, značenje koje su davali mnogi srednjovjekovni i savremeni muslimanski i nemuslimanski autori, već se ovo značenje proširuje na svu sferu državne administracije. U klasičnom arapskom – jeziku Kur’ana i hadisa – sultan primarno znači “dokaz” ili “uvjerljivi argument”, a sekundarno on znači “autoritet” ili “moć” u apstraktnom i konkretnom smislu. Kad god Poslanik govori o sultanu u kontekstu političkog života Ummeta, on neizostavno misli na ono što mi danas označavamo “vladom”, a isto tako su činili i ashabi. Aplikacija ovog termina na osobu kao vladinog povjerenika – tj. na vladara ili kralja – bez sumnje je postklasično izopačenje njegova izvornog smisla (v. npr. Laneov Arabic- English Lexicon, dio 4, str. 1405 – 1406.).]
/“Principi islamske države i vlasti”, Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM, Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
(The Bosnia Times)
