Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Priča o Peng Shuai otkriva prinudu održavanja imidža autoritarnih režima, nasuprot insistiranju na transparentnosti javne sfere u zapadnim zemljama. Nijedan od ovih pristupa ponaosob nije dovoljan za rješavanje krupnih svjetskih problema.
Mediji su podrobno izvještavali o ovom događaju. Vodeća kineska teniserka Peng Shuai , objavila je 2. novembra podužu poruku na svom nalogu na kineskoj društvenoj mreži Weibo, u kojojje bivšeg zamjenika premijera i visoko rangiranog člana kineske komunističke partije Zhanga Gaolija optužila za seksualni napad.
To je prvi put da je član viših ešalona komunističke partije javno optužen za seksualni delikt. Optužba je skrenula pažnju na pokret #MeToo u Kini, dok je teniserkin post uklonjen u roku od 20 minuta, a svaki pomen te teme cenzuriran na svim kineskim društvenim i tradicionalnim medijima. Peng je zatim nestala iz javnosti.
Dok je širom svijeta rasla zabrinutost za njenu sigurnost, državni mediji su kao odgovor objavili neke neuvjerljive demantije i objašnjenja, što je samo produbilo misteriju. A onda je priča dobila novi zaplet. Zhang je bio dio grupe suprotstavljene predsjedniku Xi Jipingu, pa se sad sugerira da su čitav slučaj inscenirali Xijevi saveznici kako bi se otarasili protivnika – riječju, sve su nas namagarčili. Možda je prava misterija to što je teniserkina objava uklonjena tek poslije 20 minuta, taman koliko je bilo potrebno da vijest dospije do svjetskih medija.
Ova tužna anegdota – gdje su sve moje simpatije uz Peng – ne govori samo o represiji nad ženama u autoritarnom društvu. Ona otkriva i jednu čudnu osobinu komunističkih režima: opsesiju imidžom koji se mora održavati po svaku cijenu.
Dok je Deng Xiaoping bio živ, mada se već bio povukao sa mjesta generalnog sekretara komunističke partije, desilo se da je sklonjen jedan od viših pripadnika nomenklature. Kao zvaničan razlog čistke medijima je saopćeno da je službenik odao državnu tajnu tokom razgovora sa stranim reporterom. Htjelo se pokazati da je Deng još uvijek vrhovna vlast koja odlučuje o svemu. Ironija je u tome što je to bila općepoznata stvar: svi su znali da je on i dalje glavni.
Logika nedodirivog imidža – mada svi znaju da je to samo privid – ekstremno je prisutna u Sjevernoj Koreji. S vremena na vrijeme do nas stignu iščašene vijesti iz sjevernokorejskih medija o tome kako su ptice plakale kad je Kim Jong Il umro, ili kako njihov vođa ne vrši veliku nuždu.
Kad čujemo takve priče pomislimo da se ljudi tamo sigurno potajno smiju tim budalaštinama ili da su im mozgovi toliko isprani da stvarno vjeruju u njih.
Ali mnogo je uvjerljivija treća mogućnost – šta ako te priče propagira režim ne kao doslovne istine, već kao folklorne legende kojima se iskazuje poštovanje prema vrhovnom autoritetu (iako znamo da su izmišljene)?
Ovakvo robovanje imidžu naravno ima svoju cijenu. Prije par godina, jedna mlada Sjevernokorejka koja je prodavala stvari na buvljaku – što se tolerira, ali nije baš po zakonu – stavila je novac u plastičnu kesu i zakopala ga u svojoj bašti.
Policija je to otkrila, žena je uhapšena i osuđena… za šta? Ne za djelatnost na crnom tržištu, niti za nelegalne finansijske transakcije, već zbog nečeg sasvim drugog – plastična kesa je propuštala, pa su se novčanice natopile vlagom i propale. A na novčanicama je slika vođe, pa je žena osuđena za nepoštovanje autoriteta.
Režim imidža prvi put je ustanovljen za vrijeme Staljina. Staljinistički režim bi panično reagirao kad god bi se javila prijetnja imidžu vođe. Mediji nisu smjeli da izvještavaju ni o najmanjem neuspjehu. U sovjetskim medijima nije bilo vijesti o kriminalu, prostituciji, protestima građana ili radnika. Staljinizam je karakterizirala upravo veza sirovog, brutalnog terora i potrebe da se po svaku cijenu sačuva imidž bezgrješne vlasti.
U takvom poretku zabranjene su i same zabrane. U Staljinovo vrijeme nije samo bilo zabranjeno kritizirati Staljina, već je bilo zabranjeno i javno obznaniti tu zabranu. Nešto slično se ponavlja i u slučaju Peng Shui. Od zvaničnih izvora nismo čuli čak ni izravno poricanje seksualnog napada. Umjesto toga imamo poricanje nečega što se ne izriče, već se samo aludira na „te glasine“ ili „ono o čemu se priča“.
Na današnjem populističkom zapadu, čini se da smo se našli na suprotnom kraju spektra. Tradicionalno (ili bar po našem retrospektivnom razumijevanju tradicije), besramna opscenost je uspješna subverzija koja služi podrivanju vladarske dominacije, udaru na lažno dostojanstvo vladara. Sjećam se iz svoje mladosti 60-ih godina prošlog stoljeća kako su studenti na demonstracijama koristili opscene riječi i gestove da bi posramili figure na vlasti i time denuncirali njihovo licemjerje.
Međutim, ono što imamo danas sa eksplozijom javne opscenosti nije nestanak autoriteta, figura gospodara, već njihov prisilni povratak. Zapravo imamo nešto što je do prije par decenija bilo nezamislivo – opscene gospodare. Kontrateža toj opscenosti je politički korektan diskurs u kome su, kao u staljinizmu, zabranjene same zabrane. Kada se nešto cenzurira ne priznaje se da je to učinjeno iz ideoloških razloga, već se nudi neutralno objašnjenje.
Tako je list Guardian 5. septembra objavio dugačak razgovor sa teoretičarkom Judith Butler. Dva dana kasnije iz teksta su nestali pitanje i odgovor u kome je Butler radikalne feministkinje koje isključuju transrodne osobe (tzv. terfice od TERF, Trans Exclusionary Radical Feminist) označila kao fašistkinje. Na dnu intervjua je dodata napomena u kojoj je pisalo: „Ovaj tekst je izmjenjen 7. septembra 2021. usled razvoja događaja nakon što je razgovor vođen.“
Nije bilo konkretnih detalja (objašnjenja šta se to desilo što bi moglo da problematizira principijelni odgovor Judith Butler) ali tekst je očito cenzuriran zbog pritiska terfica. Taj razlog je trebalo prikriti da postupak ne bi bio protumačen kao ideološka cenzura.
Težak je izbor između očuvanja imidža i javne opscjenosti, a ulozi su veoma visoki. U osnovi je to lažni izbor – obje strane su u krivu, obje opcije izviru iz dezintegracije velikog Drugog u društvu, skupa običaja i vrijednosti koji određuje osnovne odlike pristojnosti u našim socijalnim interakcijama. Kada se dezintegrira veliki Drugi, ostaje izbor između opscjenosti i terora grupne prisile.
Prije više godina, kineski socijalni teoretičar koji je poznavao ćerku Denga Xiaopinga ispričao mi je zanimljivu anegdotu. Kada je Deng bio na samrti, posjetio ga je sljedbenik i pitao šta bi izdvojio kao svoje najveće postignuće, očekujući da to bude ekonomsko otvaranje koje je dovelo do naglog razvoja Kine.
Na njegovo iznenađenje, Deng je odgovorio: „Bilo je to kad je rukovodstvo odlučilo da otvori ekonomiju, a ja sam odolio iskušenju da idem do kraja i otvorim politički život za višepartijsku demokratiju“. (Prema nekim izvorima, ta mogućnost je bila realna u nekim partijskim krugovima, jer odluka da se očuva partijska kontrola nije bila jednoglasna.)
Treba odoljeti liberalnom snatrenju o tome kako bi demokratska Kina brže napredovala ekonomski. Možda baš demokratija generira nestabilnosti i tenzije koje ometaju ekonomski progres na zapadu. Možda je kapitalistički napredak moguć samo u društvu kojim dominira jaka autoritarna vlast.
Može biti, ali Kini ipak nedostaje nešto drugo. U slavnom Kantovom eseju „Šta je prosvećenost?“ on kontrastira javnu i privatnu upotrebu uma. Privatno ne znači nečiji individualni prostor nasuprot zajedničkim strukturama, već upravo komunalno-institucionalni poredak partikularnih identifikacija, dok je javno transnacionalna univerzalnost rezonovanja.
Zato Kantova formula prosvjetiteljstva nije „Ne povinuj se, misli slobodno!“, niti „Ne povinuj se, misli i buni se!“, već „Misli slobodno, izrazi svoje mišljenje javno i povinuj se!“ U ovom trenutku, to naročito važi za vakcinalne skeptike: diskutirajte, obznanite svoje sumnje, ali povinujte se pravilima javnih vlasti. Bez takvog praktičnog konsenzusa, polahko ćemo se pretvoriti u društvo tribalnih frakcija, kao što se već i dešava u mnogim zapadnim zemljama. S druge strane, bez prostora za javnu upotrebu uma, država se izlaže opasnosti da bude samo jedna od instanci privatnog rezoniranja.
Na početku pandemije smo vidjeli kakvu cijenu društvo plaća kad nema javnog prostora za um. Ućutkivanjem naučnika koji su otkrili virus Kina je izgubila dragocjeno vrijeme da ograniči zarazu na manji lokalni incident. Zbog Peng Shui treba postaviti slično pitanje – zašto je politička borba, koja je trebalo da se vodi na otvorenom, morala biti prerušena u seksualni skandal?
Naš osnovni problem danas, kada je višepartijska demokratija očito sve manje sposobna da odgovori na krupne izazove kao što je globalno zagrijavanje, glasi: možemo li održati prostor za javnu upotrebu uma bez višepartijskih demokratija u zapadnom liberalnom smislu?
(TBT, Sri Lanka Guardian)