KOLUMNA
Tokom svoje poslijeratne historije Njemačka se uspješno odupirala iskušenjima desnog populizma. Sada je poklekla!
Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Tokom svoje poslijeratne historije Njemačka se uspješno odupirala iskušenjima desnog populizma. Sada je poklekla. U martu ove godine Alternativa za Njemačku (AfD) – stranka iz koje stižu prijedlozi da se puca na ilegalne migrante i zabrani izgradnja džamija – zabilježila je dvocifrene rezultate na izborima u tri njemačke pokrajine, pri čemu je u Saksoniji-Anhalt dobila čak četvrtinu glasova. Neki posmatrači smatraju da se uspjeh AfD-a uklapa u opšti trend normalizacije desnice u Evropi. Druge velike zemlje, kao Francuska na primjer, već odavno imaju ekstremno desne stranke. Zašto bi Njemačka bila izuzetak?
Ali AfD nije obična stranka krajnje desnice: ona je inspirisala i podržala radikalni ulični pokret „Evropski patrioti protiv islamizacije zapada“ ili Pegidu, kome nema pandana u Evropi. Upozorenja AfD-a o „postepenom kulturnom izumiranju“ Njemačke, do koga će navodno doći zato što kancelarka Merkel prima više od milion izbjeglica – javno prihvataju neki istaknuti intelektualci. Takozvani „avangardni konzervativizam“ AfD-a počiva na djelu nekoliko uticajnih njemačkih pisaca i filozofa. Od završetka ere nacizma nijedna partija desnice nije uživala tako široku podršku u Njemačkoj. Kako se to dogodilo?
Stranku AfD je 2013. osnovala grupa uglednih, neharizmatičnih profesora univerziteta. Njeno ime je odgovor na tvrdnju Angele Merkel da nema alternative njenoj politici rješavanja eurokrize. Profesori su se suprotstavili euru, jer su smatrali da previše opterećuje njemačke poreske obveznike i seje neslogu među evropskim državama. Ali oni se nisu zalagali za ukidanje Evropske unije, kao ostali evropski desni populisti. Najveće njemačke partije su ih ipak proglasile antieevropljanima, što je za mnoge glasače bio znak da politički establišment zazire od ove opcije. Kao sve nove stranke, i AfD je privukla razne političke avanturiste, ali je prije svega okupila konzervativce koji smatraju da je Angela Merkel pomjerila Hrišćansko-demokratsku uniju (CDU) previše ulijevo, svojim odustajanjem od nuklearne energije i obaveznog vojnog roka, podrškom istopolnom braku i povećanjem minimalne nadnice. AfD se pozicionirala isključivo u odnosu na CDU i tako izbjegla optužbe za povratak nacizmu.
Godine 2013. AfD je zamalo ušla u njemački parlament, a na izborima za Evropski parlament 2014. uspjela je da pošalje 7 svojih poslanika u Brisel, gdje su se oni pridružili savezu euroskeptičnih partija na čelu sa britanskim konzervativcima. Ovaj uspjeh su pratile unutrašnje tenzije. Mladi desničari su profesorima-osnivačima AfD-a uputili javni izazov, pamflet „Patriotska platforma“. U ljeto 2015. većina osnivača je istupila iz AfD-a; jedan je izrazio žaljenje jer “smo stvorili čudovište“. Činilo se da će AfD završiti kao mnoge protestne stranke i propasti zbog unutrašnjih razmirica i nedostatka kvalifikovanih kadrova za svakodnevnu parlamentarnu politiku bez koje nema političkog trajanja.
A onda ih je spasila Angela Merkel svojom kontroverznom izbjegličkom politikom. To priznaju i novi lideri AfD-a. U prvo vrijeme je njena odluka da Njemačka otvori vrata izbjeglicama imala široku podršku, koja se u kasnijim mjesecima brzo osipala – dok je podrška AfD-u rasla. Mnogi strahuju od gubitka njemačke kontrole nad izbjegličkom krizom i krive Angelu Merkel zato što se nije izborila za panevropski pristup krizi. Alexander Gauland, bivši istaknuti političar CDU-a, a sada jedan od vođa AfD-a – koji želi da izgleda kao tradicionalni britanski torijevac, pa nosi sakoe od tvida i često se poziva na Edmunda Burkea – nazvao je izbjegličku krizu „poklonom“ za AfD.
Drugi su otišli i dalje od toga. Pogledajte izjave Beatrix von Storch, grofice iz Donje Saksonije, jedne od poslanica AfD-a u Evropskom parlamentu. Ova promoterka ideja slobodnog tržišta i hrišćanskog fundamentalizma izjavila je da će graničari možda morati da koriste vatreno oružje protiv izbjeglica koji pokušavaju da ilegalno pređu granicu – pa i protiv žena i djece. Poslije mnogo kritika, pristala je da djeca budu izuzeta, ali ne i žene.
Cilj takvih izjava je da se iskoristi ono što AfD vidi kao sve veći strah glasača da su pridošlice ozbiljna prijetnja njemačkoj kulturi. AfD će objaviti svoj program posle konvencije partije krajem aprila, ali već je jasno da će naglasak biti na sprječavanju “islamizacije Njemačke”. Nacrt programa sadrži banalne fraze kao što su „Mi smo Nijemci i želimo to da ostanemo“ – poslije kojih slijede pozivi na zabranu gradnje minareta. Tu se najjasnije preklapaju orijentacija AfD-a i daleko grubljeg antiislamskog pokreta Pegida.
Pegidu su osnovali aktivisti desnice u jesen 2014, pozivom građanima da se „večernjim šetnjama“ po Drezdenu i drugim gradovima suprotstave „islamizaciji“ Njemačke. Lideri pokreta su se zalagali i za bolje odnose sa Rusijom (poster „Putine, pomozi nam!“ se dopao političarima AfD-a kao što je Gauland). Demonstranti su prihvatili čuveni slogan „Mi smo narod“ koji su građani Istočne Njemačke izvikivali 1989, protestujući protiv režima državnog socijalizma. Pored toga što se hrani mutnim strahovima (u Drezdenu gotovo da nema muslimana), Pegida dovodi u pitanje demokratiju kao takvu: izabrane predstavnike u Parlamentu, Volksvertreter, ona proglašava izdajnicima, Volksverräter.
Pristalice pokreta traže „otpor“ ili bar „građansku neposlušnost“, na primjer blokiranje pristupa izbjegličkim centrima. Demonstranti ponekad nose „Wirmer zastavu“ koju je antihitlerovski pokret oko Clausa von Stauffenberga zamislio kao simbol postnacističke Njemačke. U stvari, mnoge desničarske grupe u Njemačkoj usvojile su taj simbol kao signal da današnje stanje smatraju nezakonitim (mada je Josef Wirmer, kreator zastave, bio katolički demokrata koga su pogubili nacisti; Njegov sin je najavio tužbu porodice protiv Pegide zbog zloupotrebe zastave). Skupovima Pegide prisustvuju lideri desnice van Njemačke, posebno holandski desničar i antiislamski političar Geert Wilders, koji Tweede Kammer, holandski predstavnički dom u Hagu, naziva „lažnim parlamentom“.
Tu u priču ulaze njemački intelektualci. Mnogi analitičari su pokušavali da objasne zašto se Pegida pojavila baš u tom trenutku i zašto je privukla toliko ljudi; ogranci pokreta postoje i u drugim evropskim zemljama, ali za sada su marginalni. Tvrdnje da se pokret napaja „gnjevom“ i „ozlojeđenošću“ u najboljem slučaju su deskriptivne, mada je „gnjev“ kao politički stav blagoslovio vodeći intelektualac AfD-a Marc Jongen, bivši asistent poznatog filozofa Petera Sloterdijka. Jongen nije samo upozoravao na opasnost od njemačkog „kulturnog samoponištenja“; on je tvrdio da su Nijemci, zbog hladnog rata i američkog sigurnosnog kišobrana, zaboravili značaj vojnih, policijskih, ratničkih vještina – i opštije, onoga što su stari Grci nazivali thymos (a što se prevodi kao bodrost, ponos, pravedna ogorčenost, odbrana svoga ili gnjev), nasuprot erosu i logosu, ljubavi i umu. Njemačka, kaže Jongen, trenutno oskudijeva u thymosu. Samo Japanci ga imaju manje – navodno zato što su i oni iskusili poratni pacifizam. Po Jongenu, Japan sebi to može da dozvoli jer njegovo stanovništvo nije suočeno sa „jakom prirodom“ imigranata. Iz toga slijedi da demonstranti s pravom potpiruju thymos u njemačkom društvu.
Jongen, koji je sada poslanik AfD-a u pokrajini Baden-Virtneberg, bio je do ovog proljeća gotovo nepoznat, za razliku od Sloterdijka, poznatog njemačkog filozofa (nesumljivo najplodnijeg), čije djelo je dobro poznato i u SAD. Sloterdijk se redovno bavi kontroverznim temama kao što je genetski inženjering i uživa u provociranju ljevice koja, po njegovom mišljenju, nema smisla za humor. Njegove knjige, koje se odlično prodaju, pune su sugestivnih, često poetskih opisa novije zapadne historije. Kao i Ničeova Genealogija morala – Sloterdijkovo trajno nadahnuće – ti opisi treba da izmjeste čitaoca iz konvencionalnog razumjevanja sadašnjosti. Međutim, malo šta od njegovog djela odgovara Ničeovoj slici filozofa kao „doktora kulture“ koji svom pacijentu daje neprijatnu ili strašnu dijagnozu. Sloterdijk u stvari često podilazi većinskom njemačkom mnijenju preuzimajući njegove ideje, koje izgledaju dublje samo zato što su zaodjenute dosjetljivim metaforama i analogijama, simpatičnim anahronizmima i bujicom neologizama karakterističnim za njegov brižljivo građen stil.
Sloterdijk se distancirao od Jongenovog „avangardnog konzervativizma“. Ali Jongenova „psiho-politička“ perspektiva je jedan od zaštitnih znakova Petera Sloterdijka. U knjizi Gnjev i vrijeme iz 2006, gde se oslanja na Ničea, Sloterdijk tvrdi da je na zapadu thymos uglavnom zaboravljen zbog dominacije erosa u potrošačkom kapitalizmu i da zato unutrašnjim životom građana vladaju zavist i gorčina. Tu osjećamo odjek argumenata iz knjige Francisa Fukuyame Kraj historije i posljednji čovjek o tome da u pacifikovanim liberalnim demokratijama nema mjesta za „timotičke energije“; Sloterdijk izričito kaže da Zapad u sukobu sa islamom mora da otkrije ulogu thymosa. Kao i Jongen, koji prigovara EU da je „posttimotička“, Sloterdijk želi da se Evropa utvrdi na globalnom nivou i strahuje da će je izbjeglička kriza oslabiti – na radost SAD („zato Obama hvali Angelu Merkel“, rekao je u jednom intervjuu početkom 2016).
Sloterdijk se poziva i na pojam „vanrednog stanja“ koji je razvio desno orijentisani pravnik Carl Schmitt dvadesetih godina prošlog vijeka. Po Schmittu, da bi spasao političku zajednicu u trenutku krize, suveren ima pravo da suspenduje ustav i proglasi vanredno stanje. Štaviše, suveren je taj koji odlučuje o tome da li je država ugrožena. Sloterdijk smatra da danas o „vanrednom stanju“ ne odlučuje država – nominalni suveren – već izbjeglice. Zbog odluke Angele Merkel da Sirijcima dopusti neograničen ulazak, kaže Sloterdijk, Nijemci su odustali od sopstvenog suvereniteta i ta „abdikacija“ se „produbljuje iz dana u dan“.
Nema sumnje da je dolazak izbjeglica ogroman izazov za Njemačku – ali Sloterdijkovo zapažanje je u najboljem slučaju efektni aforizam, a ne realna analiza situacije: Angela Merkel i njena parlamentarna većina zapravo zadržavaju moć odlučivanja i nema osnova za uvjerenje da je najmoćnija evropska država postala igračka u rukama opasnih stranaca. Ali Sloterdijk optužuje svoje kritičare da su površni intelektualci koji nasrću na njegove ideje kao na „žene u novogodišnjoj noći“ – što je neukusna aluzija na napade na žene u Kelnu ove zime.
Sloterdijk nije jedini intelektualac koji preuveličava sliku Nijemaca kao bespomoćnih „pregaženih“ žrtava kojima preti „istrebljenje“. Pisac Botho Strauβ nedavno je objavio ogled pod naslovom „Poslednji Nemac“, u kome kaže da će radije biti deo umirućeg naroda nego deo naroda koji se „pretežno iz ekonomsko-demografskih razloga meša sa stranim narodima i na taj način podmlađuje“. On osjeća da je nacionalno nasljeđe „od Herdera do Musila“ već izgubljeno, a ipak se nada da bi muslimani mogli naučiti Nijemce da poštuju svoju tradiciju – jer muslimani se pokoravaju svom naslijeđu. Strauβ, koji njeguje predstavu o sebi kao povučenom usamljeniku u ruralnoj Istočnoj Njemačkoj, ide čak do ovakvih spekulacija: tek kada postane manjina u sopstvenoj zemlji, njemački narod će ponovo otkriti i potvrditi svoj identitet.
Takva retorika ukazuje na potencijalno dubok zaokret u njemačkoj političkoj kulturi: sada je moguće biti nacionalista a ne biti nužno povezivan sa nacističkom prošlošću – ili bar ne biti obavezan na izjašnjavanje o nacizmu. Uz to, moguće je tvrditi da Njemačka treba da iskusi 1968. unazad: dok je tada velika koalicija socijalista i demohriščana značila da ljevica nije predstavljena u parlamentu, ili su bar tako mislili studentski aktivisti, sada sve više etabliranih intelektualaca tvrde da nema alternative izbjegličkoj politici Angele Merkel u Bundestagu – pa zato desnica mora da djeluje kao „vanparlamentarna opozicija“. Jedna stvar je suprotstaviti se nekim posebnim politikama vlade, a druga tvrditi, kao što AfD izričito tvrdi u nacrtu svoga programa, da je politička klasa koja služi samo sopstvenim interesima (mada je sačinjena od svih stranaka) uzurpirala demokratski sistem u cjelini: to je „nezakonito stanje“, kaže partija, i Volk (narod) mora da ga ispravi.
Poput nekih radikala iz druge polovine šezdesetih, nova desničarska „avangarda“ ne doživljava sadašnjost samo kao vrijeme „apokaliptičke opasnosti“, već i kao povod za zadovoljstvo. Na primjer, Götz Kubitschek, izdavač specijalizovan za konzervativne nacionalističke pa i otvoreno reakcionarne autore kao što su Jean Raspail i Renaud Camus, koji neprestano upozoravaju na „invaziju“ ili „veliku zamjenu stanovništva u Evropi“ – poručuje demonstrantima Pegide da je veliko zadovoljstvo (hust) biti gnjevan. On je poznat i po organizovanju skupova na svom imanju u pokrajini Saksonija-Anhalt, između ostalog za donošenje „Patriotske platforme“. Njegova prijava za članstvo u AfD-u bila je odbijena u ranijoj, umjerenijoj fazi stranke, ali je onda ugostio Björna Höckea, šefa AfG-a u Turingiji. Höcke, po zanimanju srednjoškolski nastavnik, održao je prošle jeseni predavanje o razlikama u „reproduktivnim strategijama ekspanzivnog afričkog soja koji potvrđuje život“ i „sjedilačkog evropskog soja“. Pozivajući se na djeliće polusvarenih ekoloških teorija E. O. Wilsona, Höcke je iskoristio ove prividno naučne dokaze da prekori Nijemce zbog njihove „dekadencije“.
Te ideje naišle su na veliki otpor. Neki intelektualci su kritikovali Sloterdijka kao filozofa koji iz svoje fotelje nudi Volk-psihologiju bez mnogo svijesti o realnosti izbjegličkog života ili o složenim političkim imperativima kojima Angela Merkel pokušava da žonglira. (Sloterdijk je odgovorio da je on na strani populizma koji shvata kao „realpolitiku sve glasnije većine“.) Sociolog Armin Nassehi lucidno je primjetio da prividno avangardni konzervativci ne nude ništa drugo do sociološki naivno gledište da će veća nacionalna homogenost riješiti sve probleme; a romansijer i esejista Navid Kermani je svojim odličnim izvještajima sa „balkanskog puta“ podsjetio Nijemce na stvarne nevolje izbjeglica. Nassehi i Kermani su među najpromišljenijim intelektualnim glasovima u današnjoj Njemačkoj. Obojica pripadaju drugoj generaciji imigranata čiji su roditelji došli iz Irana pedesetih godina prošlog vijeka.
Moguće je da se AfD neće etablirati u političkom sistemu. Unutrašnje borbe u ovoj partiji ne jenjavaju, i zbog dubokog neslaganja o tome da li stranka treba da uđe u koalicionu vladu ili da ostane „fundamentalno opoziciona“. Nije izvjesno da li AfD može uspješno da evocira heroizam otpora i da istovremeno bude pribježište umjerenom Bürgeru. Pošto se broj izbjeglica koje ulaze u Njemačku postepeno smanjio zahvaljujući zatvaranju „balkanskog puta“, pritisak na Angelu Merkel se smanjuje. Ali vjerovatno joj ni konzervativci ni nacionalisti neće oprostiti njeno držanje za vrijeme izbjegličke krize. Tri četvrtine Nijemaca sada očekuju da će AfD ući u parlament na opštim izborima 2017. Ali i ako ne pređe cenzus, ova partija i njene pristalice iz redova intelektualaca donijeli su najdramatičniju promjenu u većinskom njemačkom političkom diskursu od ujedinjenja zemlje 1990.
(The Bosnia Times,The New York Review of Books, Prevela Slavica Miletić)