„Znam da sam u pravu i da nisam uradila ništa loše. Nastavljajući pružati otpor, čovjek se osjeća jačim“: ovom rečenicom se Ebru Timtik, turska advokatica, oprostila od belgijske koleginice koja ju je posjetila u zatvoru Silivri, blizu Istanbula. Dvije žene više se neće vidjeti. Nakon „gladovanja do smrti“ od dvije stotine trideset i osam dana, Ebru Timtik je preminula 27. avgusta 2020. godine, usred pandemije Covida-19, u bolnici Bakirkoj (Istanbul) u koju je prenijeta. Osuđena na trinaest godina zatvora zbog „pripadnosti terorističkoj organizaciji“, partiji Revolucionarnog fronta za oslobođenje naroda (DHKP-C), oružanoj organizaciji ekstremne ljevice, osnovane 1978. godine pod prvobitnim imenom Devrimdži Sol (ili Dev Sol, revolucionarna ljevica), ova advokatica, stara 42 godine, osuđivala je parodiju pravosudnog sistema čiji je bila predmet i zahtijevala pravedno suđenje. Kako bi dobila svoj slučaj, odlučila se za „gladovanje do smrti“ („ölüm orucu“); ono se u Turskoj razlikuje od štrajka glađu (açlik grevi) koji se može prekinuti u bilo kom trenutku. „Gladovanje do smrti“ ima skoro mističan prizvuk a ishod mu je najčešće koban. To je beskompromisan postupak koji obično može prekinuti samo pozitivan odgovor vlasti na zahtjeve.
Tri mjeseca nakon smrti advokatice, više stotina političkih zatvorenika povezanih sa kurdskim nacionalnim pokretom (1) iz pedesetak zatvora, pokrenulo je „naizmjenični“ štrajk glađu na neodređeno vrijeme. ZahtJevaju da se okonča izolacija nametnuta osnivaču Radničke partije Kurdistana (PKK) Abdulahu Odžalanu, koji je već dvadeset i dvije godine zatočen na ostrvu-zatvoru Imrah, i bune se protiv sve većih kršenja njihovih prava u turskim zatvorima. Okupljeni u grupe, štrajkači glađu se smjenjuju kako bi prethodnicima omogućili da skupe snagu: za kurdski nacionalni pokret ne dolazi u obzir „gladovanje do smrti“. Kada je u julu 2021. godine na njih došao red, trinaest aktivistkinja bliskih PKK-u iz zatvora Elazig stupilo je u štrajk glađu.
Poput Bobby Sandsa
Aktivista angažiran u pokretu za nacionalno oslobođenje Kurda i aktivista turske revolucionarne ljevice, u štrajk glađu neće stupiti na isti način niti iz istih razloga. Isto tako, broj smrtnih ishoda štrajka je niži među pripadnicima prve (šest preminulih za četrdeset godina) nego druge grupe (oko stotinu i pedeset preminulih u istom periodu, uglavnom iz redova DHKP-C-a).
Međutim, početkom osamdesetih, kolektivni štrajkovi glađu su modus operandi koji je zajednički PKK-u i velikom djelu grupe ekstremne ljevice, koja propovijeda i vodi oružanu borbu protiv države. Kazne su se dugo izdržavale a uvjeti u zatvorima su izuzetno teški aktivistima koje vojna hunta – u prvom redu borbe zapadnog protiv komunističkog bloka – nakon puča izvedenog 12. septembra 1980. godine, hapsi na desetine hiljada.
Ali Gurgoz (2), Kurd i član Kave, organizacije čije je ime nadahnuto kovačem koji se suprotstavio despotskom kralju Dahaku u kurdsko-persijskoj mitologiji, 1981. ima 18 godina. Zatvoren je u čuvenom zlokobnom zatvoru „br. 5“, u Dijarbakiru: „Članovi centralnog komiteta svih nivoa i malo poznate Radničke partije Kurdistana, pokrenuli su prvi kolektivni štrajk glađu“, priča nam (3). „Poput njih, i ja sam bio tri mjeseca u izolaciji; zapravo, natrpali su više nas u prostoriju veličine metar i po sa dva, lancima su nam vezali noge i zglobove, ophodili su se prema nama kao prema životinjama kojim su bacali hranu i puštali da borave u svojoj pogani.“
Tevfik Eskiizmirliler je aktivista u masovnoj „gevarističkoj“ organizaciji Dev Jol (Revolucionarni put) iz sedamdesetih iz koje će, 1978. godine, poteći Dev Sol a koji će, dalje, naslijediti DHKP-C. Uhapšen i mučen, bio je u zatvoru u Istanbulu i Izmiru. Sjeća se da su štrajkovi glađu pripadnika Irske republikanske armije (IRA) ostavili dubok utisak na njegove drugove, naročito Bobby Sendsa, koji je, nakon šezdeset i šest dana svjesnog uzdržavanja od hrane, umro 5. maja 1981. godine u zatvoru Maze: „Naš filozofski pristup bio je istovjetan njegovom.“ Kemal Pir, Hajri Durmuš, Akif Jilmaz i Ali Čiček, svi članovi rukovodstva PKK-a, odbili su 14. jula 1982. godine da uzimaju hranu, i to do same smrti. „Otpor mučenika“ iz dijarbakirskog zatvora „br. 5“ jača popularnost partije u narodu.
Jedna čuvena fotografija prikazuje naredni veliki kolektivni štrajk, iz aprila 1984. godine. Nastala je u sudu u Metrisu, tokom takozvanog „poručničkog“ suđenja: optuženi su bili bivši oficiri koji su se priključili revolucionarnoj ljevici. Na fotografiji se vide kako ispred sudija stoje u donjem vešu, poređani u jednom redu. Naime, čim su im skinute lisice, a pošto su se već uzdržavali od hrane, oslobodili su se uniformi, protiv čijeg obaveznog nošenja su se pobunili. „Svrha ovog štrajka glađu bila je da se suprotstave vojnom propisu koji se na njih primjenjivao i pokušaju države da ih politički prevaspita“, opisuje doktorka političkih nauka Sara Kon, čija se doktorska teza bavi pokretima turskih političkih zatvorenika između 1980. i 2000. godine (4). PKK nije dio tog pokreta, ali učestvuje u jednoj drugoj akciji, sprovedenoj iste godine u zatvoru Dijarbakir, koja će biti jedan od posljednjih zajedničkih štrajkova glađu revolucionarne levice i pokreta za nacionalno oslobođenje Kurda.
Tokom devedesetih, rat između države i PKK-a dostiže vrhunac. Bio je to težak period za aktiviste. Posebni sudovi, pred kojima su se pojavljivali zbog separatizma ili napada na sigurnost države, osuđuju ih na veoma stroge kazne. Štrajkovi glađu tad izražavaju riješenost „da se državi uskrati pravo da ubije, da joj se oduzme skup instrumenata za kažnjavanje, da se ponovo osvoji pravo da se vlada svojim bićem, da se sebi oduzme život. Aktivisti su turskoj državi poslali poruku: Uskraćuješ mi slobodu i, dakle, život, ali nećeš mi moći uskratiti smrt“, objašnjava historičar i politički analitičar Hamit Bozarslan. Kažnjeni i tlačeni, pripadnici DHKP-C-a u „gladovanju do smrti“ pronalaze način da odmaknu zatvorske zidove, da se njihov glas čuje i da tako nastave živjeti.
Međutim, strategije se udaljavaju jedna od druge. Odžalanov PKK traži svoje priznanje izvan zatvora. Budući da im je prioritet oružana borba, čiji je cilj nezavisan Kurdistan, štrajk glađu je način borbe ali ne uz rizik da se umre: treba se sačuvati za gerilski rat u planinama. Raskorak sa revolucionarnom ljevicom biva sve veći.
Kako bi usmjerila snažne i katkad nasilne ideološke, strateške i taktičke razlike, koje komešaju zatvorenike, kaznena ustanova svakoj političkoj grupi dodjeljuje posebnu spavaonicu (koğuş). „Svaku od njih uređuje partija ili organizacija kao pravo društvo u malom koje ima svoje zakone, pravila ponašanja, vlastitu hijerarhiju kao i simbole i zastave: tu vlada atmosfera otpora“, precizira Sara Kon. Zatvor postaje mjesto zbližavanja i ubrzane političke indoktrinacije, posebno veoma mladim aktivistima.
Nekadašnji član PKK-a Ajtekin Jilmaz proveo je devet i po godina u zatvoru. Sjeća se paranoične atmosfere i obračuna PKK-a i DHKP-C-a sa članovima za koje se sumnjalo da su špijunirali, sa onima koji su suviše kritizirali partijsku liniju ili onima čije bi priznanje dovelo do hapšenja drugog člana: „Između 1990. i 2000. godine“, kaže nam, „izbrojao sam najmanje četrdeset ubistava političkih zatvorenika koja su izvršili njihovi zatvorski drugovi, a sasvim je sigurno da ih ima mnogo više.“
Zatvorska zajednica
Sredinom devedesetih, Turska želi staviti tačku na moć radikalne ljevice u spavaonicama. Izrađuje opsežan plan izgradnje novih zatvora sa individualnim ćelijama. Ukidaju se zajednička dvorišta. Prototip je već bio izgrađen u Eskišehiru, na sjeverozapadu zemlje. Da bi se tome suprotstavio, DHKP-C – čiji je komandos te iste 1996. godine ubio biznismena Ozdemira Sabandžiju u Istanbulu i izvršio više napada na vojne i policijske mete – okuplja više ljevičarskih revolucionarnih grupa. Ukupno, dvije i po hiljade zatvorenika stupa u štrajk glađu od kojih tri stotine pedeset i petoro započinje „gladovanje do smrti“. Jedan video-snimak, napravljen u spavaonicama DHKP-C-a, kruži ispod ruke. Prikazuje izmršavjelo člana partije položenog na sto koji je poslužio umjesto mrtvačkog odra. Snimci svjedoče o pomješanosti vojne discipline, hijerarhije i skoro vjerske atmosfere koja lebdi tokom ceremonije organizirane u znak poštovanja prema novom „mučeniku“. Kao simbol pripadnosti DHKP-C-u i zato što je, poput mnogih članova ove revolucionarne partije, alevit (5), oko čela je imao crveni povez.
Tadašnja koaliciona vlada, pod islamistom Necmetinom Erbakanom, imenuje grupu posrednika s ciljem da pokušaju ubjediti zatvorenike da prekinu štrajk glađu. Nakon šezdeset i devet dana i dvanaest mrtvih, plan da se politički zatvorenici prebace u zatvor Eskišehir najzad je obustavljen, a „pilot-ustanova“ čak zatvorena. Vlada je uzmakla. Izuzetno mršavi, obrazujući slovo „V“ u znak pobjede, na desetine zatvorenika je iz zatvora prebačeno u bolnice. Oboljeli od Vernike-Korsakovljevog sindroma, neurodegenerativne bolesti koju izaziva ozbiljan nedostatak vitamina B1, većina njih će čitavog života imati posljedice.
Tako je ojačao sistem spavaonica, o čemu svjedoči Ahmet Vural, aktivista komunističke revolucionarne lige Turske (TIKB, marksističko-lenjinističko-hodžaističkog pravca [po albanskom komunističkom vođi Enveru Hodži, na vlasti od 1945. do 1981. godine]), koji je dvije godine kasnije uhapšen i odveden u zatvor Umranije: „Prvi sprat zgrade bio je za TIKB a drugi za Uniju revolucionarnih komunista Turske [TKP-ML, marksističko-lenjinističko-maoističkog pravca]. Djelili smo prostoriju u prizemlju u kojoj smo kuhali i kupali se. Prostorija je gledala na dvorište; s druge strane nalazila se identična dvospratnica u kojoj su bile druge revolucionarne grupe. Naizmjenično smo koristili dvorište od šest sati ujutru do ponoći za vježbanje, igru loptom a uvečer smo organizirali koncerte na sazu [tradicionalna turska lauta]“, opisuje Vural. Osim kućnih poslova, jutro je uglavnom bilo posvećeno seminarima i ideološkim predavanjima. Poslije podne je bilo zabavnije, kaže bivši politički zatvorenik: „igrali su se šah, tavla, čitala pisma, građanske pa čak i revolucionarne novine koje su nam donosili posjetioci.“
Vuralove riječi nam zvuče paradoksalno. Njegov opis života političkih zatvorenika više podsjeća na život u zajednici nego na film Ponoćni ekspres. Istraživačicu Saru Kon to ne čudi. I sama je prikupila takvu vrstu „pozitivnih“ svjedočenja koja se, kako kaže, objašnjavaju činjenicom da u očima bivših političkih zatvorenika ove tekovine potiču iz kolektivnih pobjeda odnijetih nad zatvorskim sistemom. Vural nabraja šta su zatvorenici dobili nakon „gladovanja do smrti“ iz 1996. godine: „Kuhanje namirnica koje su donijele porodice, pretres spavaonica jednom u dva mjeseca koji su vršili čuvari a ne vojnici; gašenje svjetla u vrijeme kada je nama to odgovaralo.“
Ubrzo potom, organizacije radikalne ljevice sve su usklađenije. Zatvorenici biraju predstavnike zadužene za pregovaranje sa zatvorskom upravom. U stalnoj su, ilegalnoj, vezi sa centralnim komitetom zatvorenika (CMK) sa sjedištem u zatvoru Bajrampaša. Komitet u svakom trenutku može proglasiti štrajk glađu u svim zatvorima u zemlji. I dok se u spoljnom svijetu rađa građansko društvo, unutar zatvora „osniva se jedan drugi borbeni front koji će srušiti čitave zidove turske zatvorske politike. Do sredine devedesetih, većina pokreta političkih zatvorenika je odnijela pobjedu“, objašnjava Sara Kon. Naredne dvije decenije bit će sasvim drugačije.
Islamistički mentor Recepa Tajipa Erdogana, Erbakan, zbačen je nakon vojnog „postmodernog“ udara, izvedenog 1997. godine. Koalicija pod vodstvom socijaldemokrate Bulenta Ecevita ga nasljeđuje i započinje sa izgradnjom zatvora ćelijskog tipa, takozvanog „tipa F“. Želeći da u zatvorskoj sredini uspostavi državnu vlast, ministar pravde Hikmet Sami Turk pozvao se na nužnost da se mladi aktivisti sačuvaju od pritiska revolucionarnih grupa. No, u društvu u kojem kolektivno odnosi prevagu nad individualnim, kraj spavaonicama i ustanovljenje ćelija jednako je nepodnošljivo i zatvorenicima i njihovim porodicama.
„Nismo želeli ćelije tipa F“, objašnjava Ildiz Ujgun, bivša štrajkačica glađu iz 1996. godine. „Željeti da neki drug u njoj sve vrijeme ostane sasvim sam, od svega izopćen, to je kao poželjeti mu da umre lud.“
Oko hiljadu zatvorenika, pripadnika više revolucionarnih ljevičarskih organizacija, 20. oktobra 2000. godine se obavezalo: „U TIKB-u smo mogli da odbijemo da se priključimo štrajku glađu“, priča Vural, „ali time bismo izgubili značaj i odgovornost u partiji. U DHKP-C-u je bilo radikalnije: ako odbiješ, našao bi se zaista izopćen, ne bi više mogao ni da razgovaraš sa drugima.“ Mjesec dana nakon početka štrajka, stotinu i deset aktivista DHKP-C-a je otišlo korak dalje i započelo „gladovanje do smrti“, kojem su se priključili mnogi rođaci zatvorenika.
Izolacija zatvorenika
Kućerak u gedžekonduu [ilegalno sagrađeno kartonsko naselje] u Armutlu, u Istanbulu, simbol je sukoba države i DHKP-C-a. U njoj, u postelji leže tri mlade žene s crvenim povezom oko glave: jedna od njih, Shenaj Hanoglu, tu je iz solidarnosti sa mužem, zatvorenikom i štrajkačem. Sjedeći podno kreveta, njen sin od deset godina svjedoči samrtnom ropcu svoje majke. Živeći na vodi sa šećerom, čaju i vitaminima, aktivisti mogu da izdrže više od tri stotine dana. Iako se tako patnja produžava, njome protest zatvorenika i partija postaju vidljiviji. Kao i 1996. godine, pisci i novinari trude se da budu posrednici između zatvorenika, porodica i vlade ne bi li ova napustila projekat individualnih ćelija. Ovaj put, pokušaj je bezuspješan.
Vlada je 19. decembra 2000. godine pokrenula operaciju „Povratak životu“. Opremljeni teškim naoružanjem, helikopterima i buldožerima, komandosi su izvršili juriš na dvadeset kaznenih ustanova sa naređenjem da zatvorenike prebace u zatvore tipa F, ako treba, i silom.
„U zatvoru Umranije, drugovi iz noćne straže su nas upozorili da je započela operacija“, sjeća se Vural. „Probudili smo sve; na kratkom sastanku CMK-a odlučeno je da postavimo barikade. Srušili smo deo zida, koji nas je razdvajao od drugih zatvorenika, i dogovorili se sa njima. Nagomilali smo dušeke, frižidere, televizore, stolove, ukratko sve što je moglo da uspori ulazak vojske. Izdržali smo četiri dana, praveći maske protiv gasova koje su bacali iz helikoptera. Vojnici su pucali iz mitraljeza, a isjekli su nam i struju – srećom, zaboravili su da zavrnu vodu! Tokom ta četiri dana, od metka su poginula četiri druga.“ Ako se u obzir uzmu svi zatvori, operacija „Povratak životu“ bila je pravi pokolj: život su izgubila trideset i dva zatvorenika; stradali su od metka ili su se žrtvovali. Ubijena su i dva žandara. PKK je, u suštini, ostao po strani. Njegovi aktivisti su prebačeni u zatvore tipa F bez protesta. Zatvoren godinu dana ranije, Odžalan traži način da pruži ruku Ankari.
Počev od 2002. godine, nova vlada koju vodi islamsko-konzervativna Partija pravde i razvoja (AKP), nastavlja sa politikom izolacije zatvorenika. Ankara se pravda pozivajući se na zahtjeve za približavanje Turske Evropskoj uniji. „U teoriji, zatvorska reforma je zapravo dobila odobrenje Unije“, potvrđuje Eliz Masikar, istraživačica u Centru za međunarodna istraživanja (CERI) u Parizu. „S ljudske tačke gledišta, smatra se da individualne ćelije više poštuju privatni život nego spavaonice. Međutim, Evropski komitet za prevenciju torture [povezan sa Savjetom Evrope] pozvao je da se izolacija zatvorenika ublaži.“
Dejstvo ukidanja spavaonica vrlo brzo je počelo da se osjeća: oslabila je moć političkih organizacija, ustanci, barikade i uzimanje čuvara za taoce skoro su iščezli. Preostali su štrajkovi glađu. S njima se, zbog DHKP-C-a, nastavlja i u zatvoru i van njega, sve dok, najzad, u januaru 2007. godine vlada nije dozvolila da se grupe od po deset zatvorenika susreću i razgovaraju, do najviše deset sati nedjeljno. Čak su i oni koji izdržavaju disciplinsku kaznu mogli da koriste to pravo. Organizacija ekstremne ljevice odnijela je malu pobjedu.
Međutim, u pogledu uspješnosti, kolektivni štrajkovi glađu kurdskog nacionalnog pokreta imaju drugačiju razmjeru od DHKP-C-a: štrajkači su 2012. godine dobili nastavak mirovnih pregovora započetih 2009. godine i dozvolu da se na sudovima govori kurdski.
No, 2015. godine, pošto je shvatio da su, što se tiče izbora, pregovori mnogo više koristili kurdskom nacionalističkom taboru nego njemu lično, turski predsjednik ih je naglo prekinuo i poduzeo mjere da metodično potkreše kurdsko legalističko krilo. Naoružan znanjem vođenja gerilskog rata u gradskoj sredini, koju je stekao u Siriji protiv Islamske države (ID ili ISIS), PKK, sa svoje strane, podržava „rovovski rat“ mladih aktivista u Turskom Kurdistanu, koje surovo ugnjetavaju vojska i paravojne snage. Do 2018. godine, PKK – kome katkad pomažu Jastrebovi slobode Kurdistana (TAK), čija dejstva imaju moguće civilne žrtve – vrši više atentata sa smrtnim ishodom.
Početkom novembra 2018. godine, Lejli Guven, kurdskoj poslanici iz HDP-a, oduzeta je funkcija; uhapšena, kao i mnogi drugi poslanici i predsjednici općina iz te prokurdske partije, odbija da uzima hranu. Priključuje joj se 3.235 zatvorenika iz PKK-a i poslanika iz HDP-a, na slobodi ili u zatvoru. Nakon posjete advokata, na zahtjev Ocalana – koji nikada nije štrajkovao glađu – svi prekidaju štrajk.
Što se tiče DHKP-C-a, on je od 2007. do 2017. godine radije sprovodio nasilne operacije koje su obuhvatale ubistva policajaca i prodavaca droge, oružane napade i samoubilačke atentate na državne ustanove, policijske stanice ili ispred ambasade Sjedinjenih Država. No, nakon neuspjelog državnog udara iz 2016. godine, zatvorska politika je doživjela novo ubrzanje (6): počelo se sa izgradnjom 131 novog zatvora, planirano je stotinu dodatnih zavoda, od čega ogroman kompleks u Bursi koji bi mogao da primi 15.000 zatvorenika, dok je u istom periodu broj uhapšenih sa 180.000 porastao na 300.000 (na 83,6 miliona stanovnika), što predstavlja najgoru stopu hapšenja od 47 zemalja Savjeta Evrope u 2020. godini. Naime, sa uspostavljanjem vanrednog stanja, represija se udvostručila. Tada je DHKP-C, u ime pitanja od općeg interesa (povratka otpuštenih univerzitetskih profesora, pravednih suđenja, dozvola za držanje koncerata), ponovo otpočeo sa štrajkovima glađu i „gladovanjem do smrti“.
Međutim, „gladovanje do smrti“ izaziva polemiku, pa i raskol, u Konfederaciji sindikata radnika javnog sektora (KESK) koji isključuje više članova sindikata za koje se smatralo da su bliski DHKP-C-u. Tako, na nivou sindikata, nailazimo na taj taktički i ideološki rascjep između kurdskog nacionalnog pokreta, najbrojnijeg i najmoćnijeg dela KESK-a, i DHKP-C-a. „Iza ovog sukoba nazire se drugi: Kurdi [PKK i Partija demokratske unije (PYD)] su se udružili sa Amerikancima u Siriji, dok je DHKP-C, zbog činjenice da su njegovi članovi većinom aleviti, naklonjeniji Asadovom režimu“, objašnjava jedan sindikalista, koji želi da ostane anoniman, i nastavlja: „Sa DHKP-C-om možemo da se složimo oko nekih zahtjeva, ali kategorički odbacujemo taj žalosni običaj mučeništva, koji sve te mlade ljude šalje u smrt, kao da je to najuzvišeniji revolucionarni čin.“
Često predstavljeni kao inicijative pojedinaca, štrajkovi glađu su zapravo predmet dugih procesa o kojima se odlučuje unutar DHKP-C-a. Prema svjedočenjima koja smo mogli da sakupimo, svaki „kandidat“ mora da napiše pismo u kojem objašnjava svoje pobude. Potom, prije no što se centralni komitet ne izjasni, kandidat se „testira“. Biti „odabran“ od strane partije, smatra se privilegijom. Najzad, kad se štrajk glađu preobrazi u „gladovanje do smrti“, uspostavlja se istinska strategija komunikacije i političkog angažiranja.
U gedžonduu u Amutlu, ili onom u Gazi Mahalesiju, u svim siromašnim četvrtima Istanbula gdje je DHKP-C dobro pustio korijene, ne nedostaje priča o poniženjima koja je partija nanijela mladim aktivistima, često ženama, koji su iznevjerili i napustili „gladovanje do smrti“. Pozivajući da im se pljune u lice, da se prokunu ili čak linčuju, leci ih optužuju da su izdali već mrtve drugove. Da bi sačuvala život, jedna od tih mladih žena je morala da se iseli u Švicarsku. Uglavnom im se prebacuje da kvare revolucionarnu sliku partije. „U političkoj svesti tih aktivista, važno je pokazati moralnu nadmoć i prikriti strategijsku slabost kako partije, tako i pojedinca“, precizira Hamit Bozarslan.
Logika samožrtvovanja
Da li se smrt četiri člana DHKP-C-a (7) 2000. godine, nakon „gladovanja do smrti“, mogla izbjeći? Dvije godine ranije, to je bio slučaj sa univerzitetskom profesorkom Nurije Gulmen i učiteljem Semihom Ozakčom. Otpušteni sa svojih funkcija i uz zabranu putovanja, zahtjevali su da se vrate u državni obrazovni sistem. Najzad, posebna žalbena komisija ustanovljena za vrijeme vanrednog stanja, navela je da će razmotriti njihov zahtjev. Nisu povratili svoja radna mjesta ali su, nakon tri stotine dvadeset i četiri dana, prihvatili da ponovo uzimaju hranu.
Drugim rečima, izvjesna doza pragmatizma mogla je odnijeti prevagu pri vladi i dovesti do toga da i aktivisti budu pragmatični. Ibrahim Kaboglu, ugledni pravnik i narodni republikanski poslanik (CHP, kemalistička opozicija), više puta je pokušao da se, na zahtjev roditelja štrajkača glađu, zauzme kod vlade. No, „čim bismo htjeli nešto da izustimo, odmah bi nas nazvali teroristima; sve je zamka“, objašnjava, žaleći što njegova stranka, CHP, „nije vodila smeliju i sistematičniju politiku podrške štrajkačima. Smatram da na nas ne treba da utiče njihova pripadnost DHKP-C-u, nego treba da poštujemo pravo“.
Dakle, cilj DHKP-C-a je da iznese problem na međunarodnu scenu. Tako je slučaj Ebru Timtik i više njenih ljevičarski orijentisanih kolega iz Udruženja naprednjačkih advokata, također članova Advokata naroda (bliskih DHKP-C-u), naišao na odjek u evropskim advokatskim komorama. Advokatica Rusen Ajtak, koja živi u Parizu, od 2013. godine prati njihovo suđenje: „Jasno je da smo svjedoci toga da se njihova advokatska profesija i način na koji je obavljaju proglašavaju kriminalnom djelatnošću.“ Poput poslanika CHP-a, pravnika Ibrahima Kaboglua, belgijska advokatica Žio, koja je posjetila Ebru Timtik u zatvoru Silivri, također smatra da je politička pripadnost štrajkača koji „gladuju do smrti“ sporedno pitanje: „Nismo raspravljali o tome da li pripadaju ili ne DHKP-C-u; to bi značilo da idemo naruku turskoj vladi. Bitno je pravedno suđenje i odbrana prava na odbranu.“
Mogu li štrajkovi glađu i „gladovanje do smrti“, suočeni sa islamskom i nacionalističkom nepomirljivošću, represijom i rušenjem države prava, i dalje biti oružje protesta? Izvjesno je da za razliku od DHKP-C-a, PKK to oružje pre koristi na strateški nego na mističan način. Iako ima dvadeset i pet puta više smrtnih slučajeva i na hiljade doživotno oštećenih osoba, izgleda da je DHKP-C u samožrtvovanju pronašao svoju snagu.
U suštini, čin pristalica „gladovanja do smrti“ iz DHKP-C-a poprimio je skoro vjersku razmjeru. On sad prebrojava svoje mučenike, ima svoja pravila ponašanja, svoje legende. I svoja spomen-mjesta na grobljima. Turske vlasti ne žele tu simboliku. Prije nekoliko godina, samo što smo počeli da snimamo grob jednog aktiviste DHKP-C-a, preminulog zbog „gladovanja do smrti“, pojavilo se dvadesetak vojnika i uzelo na nišan i nas i mladićeve roditelje, anatolijske seljake, koji su došli da se poklone senima svog djeteta.
(TBT, Le Mond)