KOLUMNA
Mi pozivamo sve naše klevetnike – velike i
male – da se i oni posvete takvom opredijeljenu
Piše: Mohammad Javad Zarif, tehbosniatimes.ba
Prije gotovo tri godine, novoizabrani
iranski predsjednik je pozvao na konstruktivan angažman na monumentalno
značajnom poduhvatu: rješavanje nuklearne krize oko koje se spore Iran i Zapad.
Plod 22-mjesečne diplomatske aktivnosti bez presedana – historijski Zajednički
sveobuhvatni akcioni plan (JCPOA) – formalno je implementiran u januaru. Ipak, uprkos
tom važnom postignuću, zabrinjavajuće je da smo sada suočeni s daleko većim
izazovom.
Oni koji su se nekad skrivali iza dimne
zavjese – vještačke krize u vezi s mirnodopskim nuklearnim programom moje
zemlje, sada su pojačali svoj destruktivni avanturizam. Vođeni osjećajem očaja
i beznađa, pribjegavaju mjerama s kojima ćemo svi morati živjeti narednih
godina, a možda i desetljeća. Dopustite mi da objasnim:
Neki od agitatora protiv JCPOA očigledno su
nastojali uvući regiju u još jedan katastrofalan rat. Oni su učinili sve što je
bilo u njihovoj moći – a čine to i danas – da uvjere svoje zapadne saveznike ne
bi li ponovo oživjeli srušeni tabu saradnje s Iranom. Više su puta javno se
zalagali za vojnu, pa čak i nuklearnu intervenciju protiv moje zemlje, ignorišući međunarodno pravo.
Drugi su, opet, bili manje napadni: usred
svoji zakulisnih nastojanja da se osujeti konstruktivan angažman Irana i šest
svjetskih sila, pribjegli su ubrzanom gomilanju ionako prekomjerne vojne
opreme. Alarmantno je to da su neki od njih unaprijedili svoju potporu
militantnome ekstremizmu, vjerujući kako bi im to moglo biti od koristi za postizanje
kratkoročnih političkih ciljeva. Katastrofalni rezultati tih nastojanja
vidljivi su svakome.
Nakon što su potrošili nevjerovatne iznose
narodnih para – petrodolara na gomilanje oružja, sada ti akteri svjedoče
vlastitome, doslovnom i političkom, propadanju, ukorak s cijenom nafte. U
međuvremenu, ekstremističke izgubljene duše više ne teroriziraju samo druge i
drugačije, u regiji i širom svijeta, već grizu i ruke koje ih hrane.
Da konfuzija bude veća, usred uznemirujućih
događaja uključujući nedavne tragedije u Parizu i Briselu, Zapad, čini se, nema
namjeru fokusirati se na složno djelovanje na iskorjenjivanju militantnog
ekstremizma. Niti je bilo puno rasprava o tome kako je zemlja kao što je
Saudijska Arabija postala treća u svijetu po gomilanju naoružanja, pretičući
tako i Rusiju. I, umjesto da se fokusiraju na to kako je Jemen neumoljivo
rušilački bombardiran punih 12 mjeseci, što je tu zemlju pretvorilo u tinjajuće
ognjište gladi i siromaštva, ali i rasadnik Al Qaide, ponovo je u punom jeku
raspirivanje straha od Irana i njegovih obrambenih kapaciteta.
Tokom intenzivnih pregovora o složenim
pitanjima oko iranskog nuklearnog programa, moja zemlja je na svakome koraku
uporno naglašavala da pitanje naših obrambenih sposobnosti ne može biti
predmetom pregovora. I, nismo to temeljili na pitanju suvereniteta, niti na
činjenici da naša zemlja ima znatno manji vojni budžet od okolnih zemalja koje
su saveznici Zapada. Jednostavno, naš jedini argument bile su činjenice iz
nedavne prošlosti.
Godine 1980., u periodu nakon Islamske
revolucije, Irak Sadama Huseina je pokrenuo rat protiv Irana. Irak je uživao
potpunu finansijsku i vojnu podršku gotovo svih naših susjeda i Zapada.
Vidjevši da je nemoguće izdejstvovati brzu pobjedu, Sadam je protiv naših
vojnika i civila upotrijebio i hemijsko naoružanje. Zapad ne samo da nije ništa
učinio da to spriječi, već je Sadama naoružao sofisticiranim oružjem, a nama
onemogućavao pristup i najosnovnijim obrambenim oružjima. I za svih osam dugih
godina rata, Vijeće sigurnosti UN-a nije našlo za shodno bar jednom rezolucijom
osuditi iračku agresiju, namjerno ubijanje civila ili upotrebu kemijskog
oružja.
Većina ljudi na Zapadu je to možda i
zaboravila, ali naš narod nije. Naši ljudi se još sjećaju kiša projektila,
zastrašujućih slika muškaraca, žena i djece, ubijenih hemijskim oružjem; a
sjećaju se, povrh svega, i oskudijevanja modernim obrambenim sredstvima.
Na kraju krajeva, slušajući punih 37 godina
zastarjelu američku mantru o “svim opcijama na stolu”, naši ljudi su postali
svjesni da moramo biti spremni ne dozvoliti da nezakonite i apsurdne prijetnje
ikada postanu stvarnost.
I u iranskim ušima odzvanjaju riječi
“nikada više”!
To je ono što nas goni na unaprjeđenje i
razvoj vlastitih, domaćih, obrambenih sposobnosti. Mi nemamo drugoga izbora.
Spriječeni smo nabavljati potrebnu vojnu opremu iz inostranstva – dok naši
susjedi nemaju takvih prepreka i naoružavaju se u enormnim količinama. Svako
malo, čim isprobamo nešto novo iz vlastitoga obrambenog arsenala, na Zapadu se
upale svi mogući alarmi. A, ustvari, naš vojni budžet zanemariv je u odnosu na budžete
naših susjeda, posebno imajući u vidu disbalans u površini zemlje i broju
stanovnika.
Iran je blagoslovljen. U vrijeme kad bombe
eksplodiraju na javnim mjestima diljem Bliskog istoka i rat je na našem pragu,
imamo stabilno, sigurno i zdravo ozračje za naše građane i za one koji nas
posjećuju i posluju s nama. Za to imamo zahvaliti i budnosti naše vlade i
karakteru naših ljudi. Mi se ponosimo činjenicom da vlastite resurse koristimo
za javno zdravstvo i obrazovanje, razvoj znanosti i tehnologije, a ne na
rasipničko naoružavanje. Naši ljudi žele samo mir i saradnju, s našim susjedima
i cijelim svijetom. Nismo pokrenuli rat u više od dva stoljeća i dalje čine
nedvosmislenu opredijeljenost nikad započinje takvu glupost. Mi pozivamo sve
naše klevetnike – velike i male – da se i oni posvete takvom opredijeljenu.
Pozivam svoje kolege, širom svijeta, da se
osvrnu malo na ono što je postignuto diplomacijom, a ne prijetnjama, sankcijama
i demonizacijom. Iran je i danas, važan
most između Istoka i Zapada, najstabilnije, najsigurnije i najprimamljivije
konačište na Putu svile. Moja vlada ostaje predana konstruktivnom angažmanu i
mojoj inicijativi za Forum regionalnog dijaloga. Prozor je otvoren. Nadam se da
će moje kolege iskoristiti ukazanu priliku i da ćemo svi svoj focus usmjeriti
na naše zajedničke ciljeve i izazove.
(The Bosnia Times)