ISLAMISTIKA (VII)
Bez i najmanje pomisli da umanjimo
poštovanje prema ashabima, mi sa sigurnošću možemo priznati da su sva otkrića
postignuta idžtihadom, ma koliko veliki bili njegovi nosioci, neizostavno
uvjetovana sredinom u kojoj su živjeli ti nosioci i njihovim spoznajama, a te
spoznaje, posebno u društvenoj sferi, ne ovise toliko od uzvišenosti čovjekova
karaktera koliko od sume ukupnog povijesnog iskustva koje im je bilo na
raspolaganju
Piše: Muhamed Asad, thebosniatimes.ba
Primjer Poslanikovih ashaba
Na ovu tvrdnju o pravnoj fleskibilnosti
mogao bi se uputiti ovakav prigovor:
Zar veliki ashabi (Drugovi) Allahovog
Poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, nisu bili bolje od nas upoznati sa
najdubljim ciljevima islama? Zar nije apsolutno potrebno slijediti njihov
primjer kao najbliži i najrealniji kad je riječ o upravljanju državom? Zar
Allahov Poslanik osobno nije od nas tražio da u svome ponašanju slijedimo
primjer njegovih ashaba?
Ovaj prigovor ima jaku emocionalnu
pozadinu, i ja ću sada pokušati da odgovorim na nj u ovom dijelu naše rasprave.
Da, istina je da je Poslanik, sallallahu
‘alejhi we selleme, nama stavio u zadatak da njegove ashabe uzmemo sebi za
primjer ne samo zbog toga što su oni proveli mnoge godine u društvu sa njim i
što su na najbolji način razumjeli njegove postupke, nego i zbog karaktera i
ponašanja nekih od njih, koji su bili na nedosegnutom visokom stepenu u tom
pogledu. Međutim, naša moralna obaveza da pokušamo da oponašamo njegove velike
ashabe odnosi se, precizno, na njihov karakter i ponašanje – njihov duhovni i
društveni integritet, njihovu nesebičnost, njihov idealizam i njihovu neupitnu
predanost Allahovoj, dželle šanuhu, odredbi. To ne može da se odnosi – i ne
odnosi se – na to da sljedbenici islama u vremenima poslije ashaba oponašaju
način vođenja državne administracije – zbog jednostavnog razloga, koga smo već
spomenuli, da taj način proizlazi iz zahtjeva koje nameće vrijeme i iz
pojedinačnog idžtihada te da on ni na jednoj instanci ne ovisi samo od
šeri'atskog sistema. Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi we selleme, ovlaštenje
dato vladarima da pribjegnu takvoj slobodi, tj. da donose odluke na temelju
svoga idžtihada, ilustrirano je njegovim brojnim izrekama, ali možda nigdje
tako jasno kao u klasičnom izvještaju o njegovom razgovoru sa njegovim ashabom
Mu'azom ibn Džebelom:«Kada je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme,
slao Mu'aza ibn Džebela za guvernera u Jemen, upitao ga je: «Kako ćeš suditi kada
se sučeliš sa nekim problemom?» Muaz je odgovorio: «Sudit ću na temelju
Allahove Knjige.» – «A ako u Allahovoj Knjizi ne pronađeš ništa što se tiče tog
problema, kako ćeš onda suditi?» – «Onda ću suditi po sunnetu Allahovog
Poslanika.» – «A ako ni u sunnetu Allahovog Poslanika ne nađeš ništa što se
tiče tog problema?» – «Onda ću,» odgovorio je Muaz, «suditi na temelju
vlastitog mišljenja (ajtahidu bi'r-ra'yi) bez imalo oklijevanja!» – Poslanik,
sallallahu ‘alejhi we selleme, ga pljesnu po prsima i reče: «Hvala Allahu koji
je dao da izaslanik Njegova Poslanika udovolji Njegovom Poslaniku!»[ Prenose
Tirmizi i Ebu Dawud, preko Mu'aza ibn Džebela.]
Nikakvim naporom mašte ne bi se moglo
pretpostaviti da bi Muazove pravničke ili administrativne odluke – koje, uostalom,
i nisu došle do nas – mogle postati neki trajni dodatak u zborniku zakona koji
su objavljeni u nususu Kur'ana i sunneta. Na isti se način ne bi moglo
pretpostaviti da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, imao namjeru da
buduće Muazove odluke koje je on donosio na temelju svoga idžtihada budu
obavezujuće za bilo koga izvan Muazove teritorijalne i vremenske jurisdikcije,
niti da bi se Muaz mogao obraćati kasnijim generacijama – zato što se, po
prirodi stvari, moralo dogoditi (i to se zbilja često događalo) da mišljenje
jednih ashaba u vezi sa jednim pitanjem bude različito od mišljenja drugih
ashaba o istom pitanju.
Poslanikove, sallallahu ‘alejhi we selleme,
riječi podrazumijevaju ni manje ni više nego odobravanje njegovim ashabima da
svaki od njih koristi svoj zdravi razum i svoje pravo da donosi samostalne
odluke u svim onim pitanjima koja nisu formulirana na pravni način u nususu
Kur'ana i sunneta. I, uistinu, nijedan ashab nikada nije svoj idžtihad, u
vjerskom smislu – ni u pitanjima vjerovanja ni u pitanjima djelovanja – smatrao
obavezujućim za bilo koga. Njihova srca bijahu ispunjena najiskrenijom
poniznošću; nijedan od njih nije sebi prisvojio poziciju zakonodavca za sva
vremena. Da, ruku na srce, takvu poziciju su im pripisivali vjernici iz
kasnijih generacija, i to oni ljudi koji su se, u svojoj žarkoj pobožnosti –
donekle opravdano – divili ovim veličanstvenim drugovima Allahovog Poslanika,
sallallahu ‘alejhi we selleme, pa u tom divljenju nisu uočavali elemente
nesavršenosti koji prate svakog čovjeka. U ovoj zaslijepljenosti oni su
počinili grešku smatrajući da je svaki detalj u idžtihadu ashaba koji se tiče
političkih pitanja «pravna prethodnica» koja je obavezujuća za Muslimane uvijek
i na svakom mjestu – gledište koje nema opravdanja ni u šeri'atu ni u zdravom
razumu.
Bez i najmanje pomisli da umanjimo
poštovanje prema ashabima, mi sa sigurnošću možemo priznati da su sva otkrića
postignuta idžtihadom, ma koliko veliki bili njegovi nosioci, neizostavno
uvjetovana sredinom u kojoj su živjeli ti nosioci i njihovim spoznajama, a te
spoznaje, posebno u društvenoj sferi, ne ovise toliko od uzvišenosti čovjekova
karaktera koliko od sume ukupnog povijesnog iskustva koje im je bilo na
raspolaganju. Ovdje ne može biti sumnje da je povijesno iskustvo koje nama
stoji na raspolaganju, bez ikakve naše zasluge ili udjela u tome, mnogo šire od
iskustva koje je, prije više od četrnaest stoljeća, bilo na raspolaganju
ashabima, radijallahu ‘anhum. Zaista, treba samo pomisliti na ogromni razvoj
koji se odvio tokom ovih stoljeća, na razvoj mnogih naučnih koncepata, kako bi
se shvatilo da smo mi u tom pogledu mnogo bolje opremljeni da dokučimo
unutarnju svrhu ovih ili onih društvenoekonomskih pothvata islama nego što su
to bili ashabi – jednostavno zato što mi možemo ne samo da izvučemo zaključke
iz njihovih iskustava, nego i iz akumuliranog povijesnog i intelektualnog
iskustva proteklih četrnaest stoljeća, iz iskustava koja su za njih bila
skrivena u nepristupačnim tminama budućnosti.
Mi nikad ne treba da zaboravimo da je
poruka islama vječna i da uvijek mora ostati otvorena radoznalom istraživačkom
ljudskom intelektu. Veličina Kur'ana i Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi we
selleme, uzornog života leži u činjenici da, što više napreduje naše poznavanje
svijeta, mi bolje razumijemo mudrost islamskog zakonodavstva, šeri'ata. Prema
tome, naše pravo da razvijamo idžtihad na temelju Kur'ana i sunneta nije samo
dopušteno, nego obavezno – posebno u onoj sferi gdje šeri'at ništa nije rekao
ili gdje su nam dati samo opći principi.
Sasvim su jasni naši zaključci da su
najbolja sredstva u dosizanju administrativne efikasnosti i jemstva socijalne
jednakosti uvjetovana vremenom i socioekonomskim okruženjem u kome živimo – pa,
logično, u sasvim velikom omjeru su i legislativni propisi u islamskoj državi
uvjetovani istim razlozima i oni variraju od vremena do vremena. Naravno, ovo
ne može utjecati na one elemente iz legislative koji su jasno istaknuti u
nususu Kur'ana i sunneta i koji su, sa stanovišta vjernika, nepromjenljivi,
niti to može utjecati na onu esencijalnu klauzulu da sve što je tako
promjenljivo, nešeri'atski propisi, ne smije da se suprotstavi postojećim,
jasnim šeri'atskim nalozima. Kada se sve ovo uzme u obzir, onda ne smije biti
ni najmanje sumnje da islamski ustav, koji treba da se razvije četrnaest
stoljeća poslije Četverice pravednih halifa, legitimno može da se razlikuje od
onoga što je bilo validno u njihovo vrijeme i za to vrijeme.
Međutim, nije potrebno vizualizirati
interval od četrnaest stoljeća kako bi se shvatilo da se politički zahtjevi
jednog vremena često razlikuju od tih istih zahtjeva u nekom ranijem periodu.
Čak i u razmaku od nekoliko desetljeća Četverica pravednih halifa su izmijenili
svoj sistem administracije – ili, kako bismo mi danas rekli, državni ustav – u
mnogim tačkama. Kao ilustracija tome neka posluži izbor za šefa države.
Ovdje, prirodno, nije bilo diferencijacije
među ashabima u pogledu principa izbora kao takvog, jer, kako ćemo kasnije
vidjeti, šeri'at je savršeno jasan u vezi s tim pitanjem. Međutim, iako, izvan
svake sumnje, šef izvršne vlasti u islamskoj državi mora biti izabran, šeri'at
nije specificirao posebnu metodu izbora pa su ashabi, s pravom, na taj izbor
gledali kao na nešto što je izvan osnove šeri'ata i što, prema tome, na
legitiman način može biti izmijenjeno u skladu sa najboljim interesom
muslimanske zajednice. Tako je prvi halifa Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, bio
izabran od strane poglavara muhadžira (prognanih muslimana) i ensarija
(medinskih muslimana koji su primili muhadžire) koji su bili prisutni u Medini
u vrijeme kada je Muhammed, sallallahu ‘alejhi we selleme, preselio na Ahiret.
Na samrtnoj postelji je Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, imenovao hazreti Omera za
svoga nasljednika, i ovaj izbor je muslimanska zajednica naknadno ratificirala,
što je, na ovoj instanci, ravno izborima. A kada je hazreti Omer bio na samrti,
imenovao je izborno tijelo sastavljeno od šesterice najistaknutijih ashaba
Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i povjerio im da između sebe
izaberu njegovog nasljednika. Izbor je pao na hazreti Osmana, u kome je
muslimanska zajednica prepoznala pravog hazreti Omerovog nasljednika. Nakon
Osmanove, radijallahu ‘anhu, smrti, hazreti Alija je proglašen halifom na
skupštini u Muhammedovoj, sallallahu ‘alejhi we selleme, džamiji, kojom
prilikom mu je većina muslimanske zajednice iskazala svoju lojalnost.
Dakle, za vladavine sve četverice halifa za
koje kažemo da su bili «ispravno upućeni» ili «pravedni» ustav države se
razlikovao u najvažnijoj tački, jer ne može se poreći da je metoda kojom se
bira šef države jedno od najvažnijih ustavnih pitanja. Različit postupak koga
su ashabi imali u vezi sa ovim pitanjem – i u pogledu sastava onih koji biraju
i u pogledu izborne procedure – pokazuje da se, i prema njihovome mišljenju,
ustav države može mijenjati s vremena na vrijeme a da on ni najmanje ne izgubi
od svoga islamskoga karaktera.
Neovisno od ovoga, pogrešno je vjerovati da
stremljenja Četverice pravednih halifa predstavljaju ispunjenje svih islamskih
ciljeva uključujući i onaj koji se tiče upravljanja državom. Da je to tako,
islam ne bi bio ništa drugo do poziv na neprestano ponavljanje, u kom slučaju
nama ne bi preostalo ništa drugo osim da oponašamo djela naših prethodnika. A,
ustvari, islam je poziv na stalno kako društveno, tako i duhovno, ali i
političko napredovanje.
Četverica pravednih halifa bijahu
najslavniji početak islamskog načina upravljanja državom koji nikada nije
prevaziđen, ali nije ni nastavljen u svim stoljećima koja su slijedila. Ali to
je bio samo početak, i ništa više. Od onog časa kada je hazreti Ebu Bekr postao
halifa pa do hazreti Alijine smrti, Islamski Komonvelt je, sa strukturalne
tačke gledišta, bio u permanentnom stanju promjene, u organskom rastu i razvoju
tokom svih budućih osvajanja i sa sve novijim administrativnim iskustvom. Sa
tim generacijama on se proširio izvan ograničenog područja Arabijskoga
poluotoka sve do beskrajnih prostora sjeverne Afrike i centralne Azije. Država
nastala za života Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, prigrlila
je u sebe ne samo zajednice poljoprivrednih i idiličnih krajeva sa jednostavnim
potrebama i uglavnom uobičajenim problemima, nego je iznenada postala
nasljednik najsloženije bizantijske i sasanidske civilizacije. To je bilo
vrijeme kada se gotova sva vladina energija upravljala ka vojnoj konsolidaciji
i osiguranju minimalne administrativne efikasnosti i kada su se novi, dotle
nepoznati problemi svakodnevno javljali u sferi politike i ekonomije. Vladine
odluke često su nastajale kao plod trenutka i tako, nužno, mnoge od njih su
bile čisto eksperimentalne. Stati na tome prvom, veličanstvenom eksperimentu i
u toj kontemplaciji, četrnaest stoljeća nakon Četverice pravednih halifa, sa
organizacijom islamske države u potpuno istim formama, sa potpuno istim
institucijama u kojima se manifestirala njihova država – to uopće ne bi bio čin
istinske pobožnosti, nego bi to, prije, bila izdaja kreativnog napora
Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi we selleme, ashaba! Oni su bili pioniri, oni
koji su istinski našli Pravi Put, i ako mi zbilja želimo da ih oponašamo, mi
moramo preuzeti njihov nezavršeni posao i nastaviti sa istim kreativnim duhom.
Zar zbog toga Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, nije rekao:
«Moji ashabi su emanet mome ummetu!»[
Muslim, preko Abu Burdaa. ]
/“Principi islamske države i vlasti”,
Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM,
Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
(The Bosnia Times)