FOTO: Čović, Raguž (Grpahic/TBT)
Samo jednim svojim televizijskim nastupom Martin Raguž je došao u žižu javnosti. Tako da se doima da je veoma lahko popunio prazan prostor od kada se bio povukao sa političke scene. Razlog njegovo povlačenja je bila bolest, ali bi se prije moglo reči da se bio umorio od sizifovskog posla. Raguž je prošao kroz sve scile i Haribde bosansko-hercegovačke poltičaraitike i stoga se za njega može reći da je jedan od iskusniji političara. Čak je mijenjao svoja politička stajališta od mladog liberala do desnog populiste. Bio je u vrhu HDZ-a, ali i vodio svoju stranku. Bio je kandidat za člana Predsjedništva BiH itd.
ZATORNIK OPOZICIJE
Ragužov javni istup možda koincidira s posjetom Zorana Milanovića Vatikanu. On je nakon susreta sa papom Franjom poručio da bi svakoga trebala obuzeti jeza niz kičmu ako se bosanski Hrvati okrenu od Sarajeva.
Politika Dragana Čovića je takva jer je on dislocirao sve hrvatske bitne poluge vlasti u Hercegovinu, odnosno u Mostar. Potpuno suprotna stajališta ima Raguž. Sama činjenica da je pozvao Hrvate da se odrede prema secesionizmu Milorada Dodika govori o dijametralno različitim političkim vizijama od Čovića. Ako pretpostavimo da je Raguž ozbiljno odlučio vratiti se u političku arenu, neminovno je da se sukobi sa Draganom Čovićem, jer bi svaki drugi politički angažman bi izlišan i pozerski čin.
Kako je jedan hrvatski analitičar primjetio Dragan Čović je prestigao Angelu Merkel po dužini mandata na čelu stranke koju vodi. On je za bh. prilike moćna i uticajna figura. Svojom strankom vlada već više od petnaest godina, a time i nekim važnim procesima na nivou cijele BiH. Pokazao je da zna kako eliminirati svaku potencijalnu konkurenciju unutar HDZ-a, pa se može smatrati zatornikom opozicije i pluralizma uopće kod Hrvata. U stanju je potisnuti, pa i obesmisliti druge hrvatske stranke, prikazati se umjerenim Europljaninom, skrenuti tok rijeke. Odnedavno ima i obiteljski grb, koji govori puno toga ali vjerojatno ne ono što bi želio ponosni vlasnik.
KOMŠIĆ JE NEŠTO NAJBOLJE ŠTO MU SE MOGLO DESITI
Osim toga, treba priznati da Dragan Čović makijavelistički uspješno koristi Željka Komšića za svoje političke i izborne ciljeve. On savršeno razumije da je Komšić najbolje što se njemu i HDZ-u moglo dogoditi, u smislu izgovora i pokrića za sve greške i promašaje, te nadasve u smislu olakšavanja svake predizborne strategije i dobivanja izbora.
Glavne žrtve Čovićeve politike, su bh. Hrvati, upravo oni koji velikom većinom glasaju za HDZ BiH.
Interes bh. Hrvata trebala bi biti stabilna i uspješna Bosna i Hercegovina, koja je pomirena sa sobom i unutar sebe i koja njeguje najbolje moguće odnose s Hrvatskom i drugim susjedima. I da, u ovakvom sistemnu to je i mogućnost izbora člana Predsjedništva BiH, poput Bošnjaka i Srba, te kao što bi to pravo trebali imati i svi ostali, bez obzira na brojnost. Teško je vidjeti da Dragan Čović i HDZ na bilo koji način doprinose ovakvim ishodima.
Ako izgleda postoji politički i akademski konsenzus oko problema, kako onda potaknuti prijeko potrebne promjene? S političke strane, ponajbolje rješenje je konkurencija, politički pluralizam, barem u onoj mjeri u kojoj postoji među Bošnjacima i Srbima.
Pošto je Komšić postao svojevrsni politički anahronizma, pa ga je stoga nemoguće uramiti u bilo kakvu grupaciju oponenata Čoviću, Raguž ima šansu kao malo ko ranije da se nametne kao lidera opozicionog hrvatskog bloka.
Njegov prezimenjak Slaven Raguž je na mostarskim izborima pokazao da Čović nije upsio iskorijeniti oponentsko mišljenje.
U Sarajevu Zlatko Miletić, koji se distancirao od Komšića, djeluje kao neko na koga bi Raguž mogao računati u svojoj politici okretanja Hrvata Sarajevu.
(TB, Tim za analitiku)
