TEME
Fotografija Eman Ghaleb mogla bi poslužiti kao test emocionalne inteligencije. Pitanje je jednostavno: biste li ovu osobu poslali u krematorij ili biste je prihvatili u razred koji pohađa vaše dijete? Treće mogućnosti nema, niti je ikad bilo
FOTO: Gahleb (Fcebook)
Teplice su danas grad od pedesetak tisuća
stanovnika, u češkoj pokrajini Bohemiji. Zdeněk Bergman direktor je gimnazije u
Teplicama. Eman Ghaleb njegova je učenica. Sedamnaest joj je godina, prije pet
godina s roditeljima, otac joj je liječnik, stigla je iz Jemena – odakle su pobjegli
od rata – odlična je učenica i, naravno, savršeno govori češki. Društveno je
aktivna, bavi se volonterskim radom. Prošloga kolovoza, u vrijeme kada su se
domaći bunili da im Arapi i izbjeglice prljaju grad, organizirala je sa
skupinom mladih, uglavnom sličnoga socijalnog i kulturnog porijekla, čišćenje
javne kupaonice i parka u okviru banjskog lječilišta, kojim su se pored ostalih
služili i izbjeglice. O tome se pisalo ne samo po lokalnim i češkim novinama,
nego i u inozemstvu. U toj lijepoj i poniznoj gesti svakako je bilo nečega
ganutljivog. Mjesni Arapi čistili su za imigrantima da se domaći ne bi ljutili.
Može se o tome dugo razmišljati.
Ali nakon toga su počeli stizati zahtjevi
domaćih ljudi, zabrinutih roditelja tepličkih gimnazijalaca i kršćanskih
aktivista, da se Eman Ghaleb izbaci iz gimnazije. Razlog je očekivan i posve
logičan: ona širi muslimansku propagandu i mogla bi poljuljati vršnjake u
njihovim uvjerenjima i identitetu. “Ja sam Čehinja i strepim za svoju zemlju.
Ne želim da moju djecu ugrožavaju muslimani i islam. A vašu školu pohađa
muslimanka, koja koristi medije i društvene mreže za promociju svoje vjere”,
napisala je u elektronskom pismu direktoru gimnazije jedna zabrinuta teplička
građanka, potpisujući se pod zahtjev da se Eman Ghaleb izbaci iz škole.
Nakon što je pisama već bilo na desetine,
direktor Zdeněk Bergman javno je istupio, rekavši da mu ne pada na pamet da
isključi Eman Ghaleb: “ona je uzorna i pristojna djevojka”. Usto se zgrozio nad
činjenicom da većina onih koji bi da ekskomuniciraju djevojku iz zajednice
nastupa anonimno, pod zaštitom društvenih mreža i interneta, koji takve štite
od posljedica njihova mišljenja. Stavši uz Eman Ghaleb direktor gimnazije rekao
je da se drži stava definiranog u Talmudu: “Ne ići s većinom koja čini zlo.”
Poruke protiv Eman Ghaleb su, naime, brojnije od poruka podrške. Onaj tko brani
ugrožene uvijek je i svugdje u manjini, a napredna se od natražnjačkih društava
razlikuju samo po tome što napredna društva razvijaju svijest o ugroženosti onih
koji su drukčiji po vjeri, naciji, jeziku ili životnom opredjeljenju, dok
natražnjačka društva razvijaju legendu o ugroženosti većine od manjina.
Internetska era je osim terora anonimnih donijela i nešto dobro: vidljivost
apsolutno svih. Tako je i Eman Ghaleb objavila svoju fotografiju, iz koje nam
biva jasno u čemu je još problem, osim u tome što je svojom poniznošću ponizila
šoviniste kada je otišla da čisti tuđu prljavštinu: osim što Eman drukčije
izgleda – što je poput princeze iz slikovnica o Orijentu – ona je pokrivena na
način jemenskih žena. Na sebi ima moderan kišni ogrtač, preko ramena mladenački
ruksak, na glavi raskošnu mahramu, čiji su krajevi pričvršćeni ukosnicom. I sve
je stilski i koloritom savršeno usklađeno. Na fotografiji ona je moderna i
samosvjesna europska žena.
Teplice su grad dvije sučeljene tradicije:
tradicije kulturne izmiješanosti i tradicije netolerancije i etničkog čišćenja.
Druga tradicija u pravilu pobjeđuje, iako se čelnici zajednice u prigodnim
govorima obično pozivaju na prvu. Ravnatelj gimnazije ne poziva se, međutim, ni
na što. On organizira “muslimanski vikend”, nastojeći svoje đake, ali i sve
sugrađane upoznati s islamom.
Slučaj Eman Ghaleb bi prije
petnaest-dvadeset godina u Češkoj bio nezamisliv. Danas je običan. To je samo
jedna epizoda u društvenom i kulturnom sunovratu Istočne Europe. I na Zapadu
ima primitivnih ljudi i moralnih ništarija, ali na Zapadu ljudi kakav je Zdeněk
Bergman predstavljaju društveno-politički mainstream. Oni su uzor zajednice. Na
Istoku ih se već progoni.
(…) Fotografija Eman Ghaleb mogla bi
poslužiti kao test emocionalne inteligencije. Pitanje je jednostavno: biste li
ovu osobu poslali u krematorij ili biste je prihvatili u razred koji pohađa
vaše dijete? Treće mogućnosti nema, niti je ikad bilo.
(The Bosnia Times, Jutarnji.list , Autor:
Miljenko Jergović)
