KOLUMNA
Reći ću vam otvoreno: ja ću glasati na osnovu dvije stvari
(za razliku od drugih koji se drže samo jednog problema), a to su pravo srednje
radničke klase da uživa finansijsku sigurnost i socijalnu jednakost i, druga
stvar, pravo naroda Palestine da živi neovisno, u svojoj državi, slobodno od
predatorskih zadiranja u njihovu zemlju
Piše: Jamal Doumani, thebosniatimes.ba
Ja nisam jedan od onih koji ne izražavaju svoje mišljenje
jer, na kraju krajeva, ja zarađujem popujući, kako u kolumnama tako i na svojim
predavanjima. Tako da ću vam otvoreno reći slijedeće: Bernie Sanders je moj
čovjek, kandidat za kojeg ću glasati na predstojećim izborima ukoliko ga
njegova stranka nominira, a tome se svi nadamo.
I reći ću vam još jednu stvar otvoreno: ja ću glasati na osnovu
dvije stvari (za razliku od drugih koji se drže samo jednog problema), a to su
pravo srednje radničke klase da uživa finansijsku sigurnost i socijalnu
jednakost i, druga stvar, pravo naroda Palestine da živi neovisno, u svojoj
državi, slobodno od predatorskih zadiranja u njihovu zemlju. Ako ste na osnovu
ovoga zaključili da sam ideološki progresivan, a etnički Palestinac, niste
daleko od istine.
Da počnemo od prvog problema. Ono što je žalosno u vezi sa
američkom ekonomijom jeste to što dok su banke zgrtale novac oni najbogatiji su
se bogatili, a kada su banke izgubile bogatstvo i doživjele kolaps onda su
poreski obveznici preuzeli odgovornost da ih čupaju iz krize time što su
milijarde dolara iz federalnih rezervi podijeljene među njima kao „ekonomski stimulus“.
Do dana današnjeg, 80% Amerikanaca nije dobilo ništa od tog velikog „oporavka“
i njihova primanja su još uvijek na istom.
Vjerujte mi na riječ kada vam kažem da ne morate biti vješti
u ekonomiji ili poznavati stručne termine te nauke kao što je „koeficijent
unakrsne elastičnosti“ da biste znali da je američka srednja i radnička klasa
na gubitku.
Sanders je jedini kandidat koji iskreno poziva na reformu
tog polja. Dok kampanju Hillary Clinton finansiraju darežljive banke,
sedamdesetogodišnjeg senatora iz Vermona, koji želi da „milijarderi prestanu
kupovati političare“, podržava narod. Ako osvoji izbore, kako je obećao,
izmijenit će sistem oporezivanja i „natjerati bogataše i velike korporacije da
daju svoj udio“. On i mnoštvo njegovih pristalica se gnušaju na činjenicu „da
je bogatstvo jedan posto ljudi u samom vrhu veće od sveukupnog bogatstva onih
40% na dnu ljestvice.“
Pored toga – nešto novo i iznenađujuće od strane jednog
političara – on ne baljezga, nego priča precizno, koristeći se činjenicama, o
problemima kao što su ekonomska nejednakost, studentski krediti, minimalna
plata, klimatske promjene, sistem krivičnog pravosuđa i moralna dužnost Amerike
kao svjetske sile da bude pravedna u sprovođenju svoje vanjske politike širom
svijeta. Mislim da je nemoguće pogriješiti birajući kandidata sa takvim
uzvišenim idealnima.
To nas vodi do mog drugog problema, a to je njegova
percepcija naše uloge na Bliskom istoku, problem ogromne važnosti za mene kao
palestinskog Amerikanca, arapskog Amerikanca i muslimanskog Amerikanca – tri
jednaka centra mog identiteta.
Da se razumijemo, vanjska politika nikada nije bila polje u
kojem se Bernie osjećao ugodno ili kojem je pridavao mnogo pažnje – tačnije,
tako je bilo sve dok nije pokrenuo svoju kampanju u maju prošle godine. Međutim
njegovi stavovi po pitanju Palestine su uvijek bili jasni i nepristrasni,
sažeti u njegovoj tvrdnji da se palestinsko-izraelski konflikt mora uspješno
riješiti. „Mi moramo biti prijatelji ne samo Izraela, nego i Palestine“,
izjavio je. Ovo je vidno drugačije od stava Hillary Clinton koja je, nakon
izjave Donalda Trumpa koji je na pitanje o konfliktu na Bliskom istoku
odgovorio kako bi tu ostao „neutralan“, žestoko uzvratila izjavom da „Amerika
ne smije biti neutralna kada je u pitanju Izrael.“
Pored toga, Sanders je rekao da će „mir označavati kraj
svega onoga što podrazumijeva okupaciju palestinske teritorije i povlačenje
(izraelskih kolonija)… što se sve svodi na činjenicu da Izrael mora imati
pravo da postoji u miru i sigurnosti, kao što Palestinci imaju pravo na svoju
domovinu u kojoj sami kontrolišu svoj politički sistem i svoju ekonomiju.“
Ništa od toga, nekim čudom, nije izazvalo divljenje od strane washingtonske
hiperaktivno proizraelske zajednice.
Ustvari, Sanders je uvijek bio spreman reći kako jeste. Na
primjer, još 1988. godine, dok je još bio gradonačelnik Burlingtona u Vermontu,
pozvao je vladu da „iskoristi svoj utjecaj“ i uvidi da je „potrebno smisleno
rješenje koje će garantovati suverenitet Izraela … ali isto tako početi
rješavati problem prava palestinskih izbjeglica.“
Kao senator, 1991. godine, glasao je – duboko udahnite –
protiv odluke ulaganja desetina miliona dolara u američku pomoć Izraelu ukoliko
Izrael ne pristane na obustavu koloniziranja okupiranih palestinskih
teritorija.
U 2014. – još uvijek držite dah – on je bio jedan od samo 21
senatora (od mogućih 100) koji su odbili da podrže većinski izglasanu odluku
Senata da optuži uloga Hamasa u ratu u Gazi bez pomena o ogromnih tragedijama
koje je Izrael prouzrokovao Palestincima u tom malom pojasu zemlje koji su
naselili.
Da, Sanders je moj čovjek. Ali ovaj 74-godišnji jevrejski
socijalista iz Brooklyna mora izvući još par asova iz rukava kako bi osvojio
nominaciju svoje stranke – spriječavajući neumornu Clinton u njenom drugom
pokušaju da postane prva žena predsjednica – a onda nastavio do pobjede na
općim izborima za šest mjeseci. Što da ne, i čudnije stvari su se dešavale.
(The Bosnia Times)