Nema nikakve dileme da je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik počinio niz krivičnih djela u svojim secesionističkim postupcima. I najblaže krivično djelo zbog kojeg bio morao biti krivično gonjen je negiranje genocida. Ali prije krivičnog gonjenja za ovo krivično djelo, on bi morao odgovarati za teže povrede Ustava BiH i zakona ove države. Ta teže krivična djela spadaju u sferu podrivanje državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine, ugrožavanja mira i izazivanje nasilja, odnosno podsticanja drugih na takva krivična djela.
EVROPO PROBUDI SE
Ako se uzmu procjene iz analiza vodećih svjetskih listova od The Guardiana, The New York Timesa ili Foreign Policyao političkoj krizi u Bosni i Hercegovini otkrit će se dvije notorne činjenice, a to su da je ugrožen mir i egzistencijalnost država, te da je akter i krivac Milorad Dodik. Svjetski ga analitičari optužuju da je doveo Balkan u novo predvorje rata, te pozivaju svijet, posebno Evropu da se probudi jer još nije kasno da intervenira u Bosni i Hercegovini. Prema tome, na osnovu vrlo jasnih analiza svjetskih političkih eksperata u Bosni i Hercegovini je Milorad Dodik učinio nešto što dovodi u pitanje egzistenciju države i mir te potaknuo procese koji vode ka nasilju. Da bi se krivac sankcionirao njegovi postupci se moraju pravno definirati. Na osnovu tvrdnji analitičara sasvim je logično zaključiti da se radi, u najmanju ruku, o pokušaju državnog udara.
Zapravo, Dodiku je u dobroj mjeri i pošlo za rukom da izvede udar na državu blokadom rada državnih institucija. U tome je imao nesebičnu pomoć Dragana Čovića, pa i indirektno Bakira Izetbegovića. Medicinskim rječnikom rečeno država se nalazi u komatoznom stanju zbog prestanak rada njenih vitalnih organa. Sa ovakvom dijagnozom neminovno je konstatirati i proglasiti vanredno stanje u zemlji i pristupiti otklanjanju uzročnika tom stanju.
Pošto je djelimično izvršen i udar na OHR, odnosno na Visokog predstavnika u BiH, kao vrhovnu instancu države, time što mu je Rusija, referirajući se na stavove Milorada Dodika, onemogućila istupanje i podnošenja izvještaja pred UN-om, koji, da napomenemo, dosta koincidira sa analizama svjetskih medija, jedini ko može djelovati u ovom vanrednom stanju jeste opozicija. Zaista postoji ozbiljna i respektabilna opozicija Dodikovom režimu u Banjoj Luci, kao što postoji još respektabilnija i moćnija opozicija režimu u Sarajevu. Problem je sa uvjetno rečeno hrvatskom opozicijom koju je Dragan Čović vrlo lukavo kooptirao u Hrvatski narodni sabor (HNS) i na taj način amputirao iz političkog života.
NOĆ OTREŽNJENJA NA EAST RIVERU
Bez obzira na to nužno bi bilo promptno djelovati i izvesti, zašto ne reći, protivudar na Dodikove snage i punktove. Ko bi to mogao učiniti na legitiman način? Naravno, to se jedino može očekivati od opozicije. Građane treba čuditi da do sada opozicioni lideri nisu reagirali u ovom pravcu, ali kao što su i sami imali skoro pa bezrezervno povjerenje u međunarodnu zajednicu, njihovu moć, kao i njihovu odgovornost koju imaju kao garanti Daytonskog mirovnog sporazuma, tako su im i opozicioni lideri naivno prepustili sudbinu države. Šok koji su doživjeli ruskim ušutkivanjem predstavnika međunarodne zajednice Christiana Schmidta, prvo je veliko otrježnjenje za sve Bosance i Hercegovce kao i za političare.
Ma kakve izgovore dobili da to nije bila noć poraza na East Riveru za Bosnu i Hercegovinu, treba ih sve uzeti sa rezervom. Stoga je krajnje vrijeme da opozicione snage pokažu svoju pravu snagu i dođu u poziciju da odbrane državnost, odnosno da spriječe najgori mogući scenarij.
Jedina realna forma u kojoj bi se opozicija mogla okupiti jeste formiranje vlade u sjeni, koja bi imala ulogu vlade nacionalnog spasa.
Vrlo teško je u ovom trenutku ozbiljnije iznijeti platformu djelovanja takve vlade, ali se čini da je u ovoj fazi dovoljan i draft te ideje.
Sigurno opozicione snage sada u sve tri parlamentarne instance, entiteske i državne, imaju poslaničku većinu, Nema sumnje da bi mnogi poslanici od sadašnje vladajuće koalicije SDA – HDZ – SNSD bili suzdržani ili bi čak podržali ovakvu vladu kroz forme zastupničkih inicijativa ili čak prijedloga nekih vanrednih zakona koje bi trebalo donijeti po hitnom postupku. U najmanju ruku takva jedna vlada mogla bi uticati i izlobirati da se nakaradne inicijative i secesionistički akti koje bi, prije svega, Dodikov SNSD prosljeđivao pred poslanike.
Ovakva vlada bi imala uporište upravo u posljednjoj rezoluciji UN-a o produžetku mandata EUFOR-a, da na osnovu već donesenih akata i potpisanih sporazuma Predsjedništva BiH, kakav je ANAP, surađuje sa vojnim instancama međunarodne zajednice u slučaju vanrednog stanja i suzbijanja nasilja u zemlji. Dakle, ta vlada bi bila isključivo angažirana na očuvanju mira i odbrane državnog suvereniteta.
Na koncu ovakva vlada bi se mogla pozvati na ratnu platformu Predsjedništva BiH i djelovati na tim principima prema diplomatskim destinacijama svijeta radi pokretanja i mobiliziranja svjetskih centara moći za održavanje mira i opstanak priznate i suverene države BiH.
Tu bi vladi trebali voditi Nermin Nikšić i Mirko Šarović, kao lideri najjačih opozicionih stranaka. Pored njih dvojice u vladu bi mogli biti kooptirani ljudi poput Milana Radovića, Dragana Bosića, Branislava Borenovića, zašto da ne i Mladena Ivanića, odnosno Fahrudina Radončića, Predraga Kojovića, Dine Konakovića, Mirsada Hadžikadića, Senada Šepića, Vojina Mijatovića, Ive Komšića, pa zašto da ne i Zlatka Lagumdžije i Denisa Zvizdića.
Rukovodeći se principom brige i strahom od posljedica ovakve krize za očekivati je da bi ovakva vlada imala neviđenu podršku intelektualaca, kao i samih građana.
(TBT, Tim za analitiku)
