KOLUMNA
Političke elite
su obećale da će „reforme“ donijeti veliki prosperitet. I donijele su ga, ali
samo za 1% ljudi na vrhu. Svima ostalima, uključujući i mlade, donijele su
ogromnu neizvjesnost
Piše: Joseph
Stiglitz, thebosniatimes.ba
U obrascima
glasanja na obje strane Atlantika primjećuje se zanimljiv fenomen: mladi ljudi
glasaju upadljivo drugačije nego njihovi roditelji. I ova podjela kao da je
manje zasnovana na dohotku, obrazovanju ili polu, a više na pripadnosti
određenoj generaciji. Postoje dobri razlozi za to. Život se promijenio i
starima i mladima. Ali različiti su im i prošlost i buduća perspektiva.
Na primjer,
Hladni rat je bio završen prije rođenja nekih od današnjih mladih ljudi, ili
bar prije nego što su odrasli. Reč socijalizam za njih nema značenje koje je
imala za njihove roditelje. Njima je socijalizam društvo zasnovano na opštem
dobru – gdje ljudi brinu o drugim ljudima i sredini u kojoj žive. Oni znaju da
je u prošlosti bilo promašenih eksperimenata pod tim nazivom, ali to ne znači
da novi, drugačiji eksperimenti neće uspeti.
Stariji
Amerikanci i Evropljani iz više srednje klase imali su dobar život. Kada su
stupili na tržište rada, čekali su ih dobro plaćeni poslovi. Pitanje koje su
sebi postavljali bilo je šta žele da rade, a ne koliko dugo će morati da žive
sa roditeljima prije nego što dobiju posao koji će im omogućiti da se odsele i
osamostale. Pripadnici starije generacije su očekivali da će naći stalni posao,
da će kao mladi stupiti u brak, kupiti kuću – možda i vikendicu – i da ih na
kraju čeka izvjesna penzija. Sve u svemu, očekivali su da će biti imućniji od
svojih roditelja.
Mada za
pripadnike današnje starije generacije nije baš sve išlo glatko, njihova očekivanja
su se uglavnom ispunila. Možda su imali veću dobit od svojih kuća nego od svoga
rada. To im je sigurno bilo čudno, ali su prihvatili poklon naših spekulativnih
tržišta i sebi pripisali zaslugu za to što su kupovali na pravom mjestu i u
pravo vrijeme.
Očekivanja
današnjih mladih ljudi, gdje god se nalazili u raspodjeli dohotka, sasvim su
suprotna. Oni se suočavaju sa neizvjesnošću zaposlenja. Mnogi mladi ljudi s
fakultetskom diplomom čekaće mjesecima prije nego što nađu posao – često će
imati više neplaćenih stažiranja u više firmi. I smatraće se sretnicima za
razliku od svojih siromašnijih vršnjaka, koji su možda imali bolji uspeh u
školi, ali ne mogu sebi da dozvole godinu ili dvije bez prihoda i nemaju
potrebne veze koje će im omogućiti stažiranje.
Današnji mladi
ljudi sa diplomom opterećeni su dugom – što su siromašniji, to više duguju.
Zato se ne pitaju šta bi voljeli da rade, već koji posao će im omogućiti da
otplate školarinu, jer će ih ona često opterećivati dvadeset i više godina. Za
njih je kupovina kuće daleki san. To znači da mladi ljudi ne razmišljaju o
penziji. I bolje je što je tako: kada bi razmišljali o tome, uplašili bi se od
toga koliko moraju da uštede kako bi u starosti sebi osigurali pristojan život
(iznad gole socijale), jer će kamate na štednju vjerovatno dugo ostati na
najnižem nivou.
Ukratko, današnji
mladi ljudi vide svijet kroz naočare međugeneracijske nepravde. Djeca iz gornje
srednje klase na kraju će možda dobro proći, jer će naslijediti bogatstvo od
roditelja. Čak i ako ne vole tu vrstu zavisnosti, još manje bi im se dopala
alternativa: „počinjanje od nule“, s malim izgledima da se približe nečemu što
je nekada smatrano osnovnim životnim stilom srednje klase.
Ove nejednakosti
je teško objasniti. Nije riječ o tome da mladi ljudi ne rade dovoljno: s
teškoćama se suočavaju i oni koji su vrijedno učili od jutra do mraka, postigli
odličan uspjeh u školovanju i sve radili „kako treba“. Njih muči osjećanje
socijalne nepravde (osjećanje da je ekonomska igra namještena), pogotovo kada vide
da bankari koji su izazvali socijalnu krizu, uzrok stalne ekonomske nelagode,
dobijaju megabonuse i da gotovo niko od njih ne odgovara za svoja nedjela.
Izvedena je ogromna prevara, ali na neki volšeban način – kao da niko u njoj
nije učestvovao. Političke elite su obećale da će „reforme“ donijeti veliki
prosperitet. I donijele su ga, ali samo za 1% ljudi na vrhu. Svima ostalima,
uključujući i mlade, donijele su ogromnu neizvjesnost.
Te tri činjenice
– društvena nepravda dosad neviđenih razmjera, ogromne nejednakosti i gubljenje
povjerenja u elite – definišu naš politički trenutak, i to s dobrim razlogom.
Još više istoga
nije rješenje. Zato partije lijevog i desnog centra u Evropi gube. Amerika je u
neobičnom položaju: dok se republikanski predsjednički kandidati nadmeću u
demagogiji, s nepromišljenim prijedlozima koji bi dalje pogoršali postojeće
loše stanje, oba demokratska kandidata imaju prijedloge koji bi – kada bi
prošli kroz Kongres – donijeli stvarnu promjenu. Kada bi reforme za koje se
zalažu Hillary Clinton ili Bernie Sanders bile usvojene, to bi smanjilo moć
finansijskog sistema. A oba kandidata predlažu i duboke reforme finansiranja
višeg obrazovanja.
Ali mora se više
učiniti i na omogućavanju kupovine kuća ili stanova za one kojima roditelji ne
mogu da obezbede učešće, kao i sigurnih penzija imajući u vidu nepredvidivost
berzi i današnji svijet novca sa gotovo nepostojećim kamatama. Još važnija je
činjenica da mladi neće naći posao u lošoj ekonomiji. „Zvanična“ stopa
nezaposlenosti u SAD (4,9%) maskira više nivoe prikrivene nezaposlenosti zbog
koje, između ostalog, plate uporno stagniraju. Ne možemo riješiti problem dok
ga ne prepoznamo. Mladi ljudi ga prepoznaju. Jasno im je da nema
međugeneracijske pravde i s pravom se ljute.
(The Bosnia
times, Social Europe, Prevela Slavica Miletić)