ANALITIKA
Stoga ni izbor Džemaludina Latića, kao ni Tarika Ramadana, nije nikako slučajan. Radi se očito o sukobu odvažnog Latićevog, i dostojanstvenog Ramadonovog islamskog mišljenja s militantnim antiislamskim fanatizmom kojeg ispoljavaju kolumnisti Oslobođenja, odnosno karikaturisti Charlie Hebdoa!
Piše: Nedžad
Latić, thebosniatimes.ba
Nakon što su Dr.
Džemaludin Latić, redovni profesor Tefsira (Komentara Kur'ana) Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i Dr. Almir Fatić, vanredni profesor Tefsira
(Komentara Kur'ana) Fakulteta islamskih
nauka u Sarajevu, uputili pismo glavnom tužiocu Tužilaštva Bosne i Hercegovine,
g. Goranu Salihoviću, odnosno Vijeću muftija pri Rijasetu IZ-e u BiH,
smatrajući da su Jasna Šamić i Ajla Terzić u svojim tekstovima objavljenim u
Oslobođenju i Danima UVRIJEDILI ISLAM I
MUSLIMANE DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE, te “na temelju krivičnog djela izazivanja
nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti (član 145a
Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine), zahtijevali sankcioniranje istih, dvojac
kolumnista Oslobođenja Boris Dežulović i Muharem Bazdulj su se “osvrnuli” na taj
gest.
Prvo, ovo je bio presedan
da se neko usudi obratiti državnim i vjerskim institucijama po ovom pitanju, iako je bosansko poraće bilo obilježeno vrlo ostrašćenim polemikama u medijima.
Stoga je veoma zanimljivo kako će reagirati institucije.
Blasfemija i islamofobija
je zaista “bogato” nasljeđe militantnih sekularista u Sarajevu. U biti to ja
nasljeđe militantnog ateizma kreiranog i podržavanog od komunističkog režima.
I nikome se ta opaka
mržnja nije iskalila kao na bosanskim muslimanima što je, veoma često,
rezultiralo tragičnim posljedicama po anatemisane grupe i pojedince.
Da ukažemo samo na neke
tragične momente islamofobije u Sarajevu. Komunistička partija je nametnula
komunistu i militantnog ateistu za predsjednika Sabora IZ-e koji je novembra
1963. godine podnio sljedeći ekspoze: ”Dokinuli smo famozne mektebe i time
dobili 1,500 slobodnih zgrada, zatvorili 4 do 5 preostalih medresa od 100
koliko ih je nekad bilo. U ime bratstva i jedinstva zatvorili su Šerijatsku
gimnaziju, Višu teološku islamsku školu i Šerijatske sudove, zatvorili su sve
tekije i konačno su bez ikakvog prigovora pustili da se nacionalizuju sve
vakufske koristonosne zgrade, pa čak i Gazi Husref-begova medresa (Đulagin
dvor) i Sahat kula. Time su vam jako smanjili brige i olakšali posao. Sada nema
tolikog broja mualima i muderisa, nema izdavanja i štampanja tolikog broja
udžbenika sa nekakvim divljim pismom koji se piše s desna na lijevo. Imami su
osigurani kod Zavoda za socijalno osiguranje, mada im plaće nisu osigurane nikakvim
budžetom. Dakle, sav je taj petovjekovni balast uklonjen i sve je svedeno na
minimum.
Drugovi, eto kako čuste
mi smo preko svojih drugova proveli tihu likvidaciju skoro svega onoga što
potječe iz turskog doba i tim smo obilježili petogodišnjicu opstanka
Marksističke ere!”
Slijedeći ovu politiku i
ovakav koncept koji je imao eksplicitnu ambiciju zatiranja islama, komunistički
režim nije dozvolio nikakav oblik vjerskog prosvjetiteljstva. Tako je sabotirao
štampanje i objavljivanje prijevoda Časnog Kur’ana na kojem je Besim Korkut
radio više od decenije. Prijevod je štampan dvije godine nakon smrti
prevodioca, 1977. godine, prvo u izdanju Orijentalnog instituta u Sarajevu, a
potom i u izdanju Starješinstva Islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije u
Sarajevu.
Ali, uvjet za štampanje
prijevoda je bio PREDGOVOR orijentaliste Sulejmana Grozdanića koji je ustvrdio
da je Kur’an “Muhamedovo djelo”, a ne sveta i Božija knjiga.
Povijest ne bilježi
slučaj da je negdje na svijetu nekom narodu učinjena ovakva blasfemija,
poniženje i uvreda.
Poznato je da je sa
Korkutom na prijevodu radio i surađivao Meša Selimović. I ovo neki bošnjački
historiografi uočavaju kao početak stradanja i progona Selimovića iz Sarajeva.
Jer to je bilo vrijeme odluke komunista da bosanskim muslimanima zadaju “završni
udarac” imputirajući im hipoteku kolaboracije sa fašizmom. Kompromitirajući
materijal do kojeg je došla komunistička tajna obavještajna služba (Udba) o
učešću pojedinaca u nacističkim formacijama (Handžar divizija) bio je ponuđen
Meši Selimoviću da ga “priredi” u formi knjige (publicističkog romana) što je
Selimović odbio. Zbog te odluke morao je pobjeći u Beograd! Ovog prljavog posla
se prihvatio Derviš Sušić, inače sin imama, i objavio knjigu (Parergon) 1980. godine.
Uređivačka politika
Oslobođenja već danas se može ocijeniti da je bila koncipirana na toksičnoj
islamofobiji.. Tako je knjiga “Parergon” bila objavljena u ovom listu u formi
feljtona.
Danas, u vrijeme kada
kolumnisti Oslobođenja napadaju profesore islamskih znanosti, a omiljena im je
tema Džemaludin Latić, Charlie Hebdo satirični francuski list poznat po svojim
britkim napadima na religiju izabrao je Tarika Ramadana i muslimanku sa
hidžabom optuživši ih za nasilni ekstremizam i terorizam. Mnogi su ovaj gest
francuskog lista ocijenili kao notornu netrpeljivost skrivenu ispod satire,
ateizma, racionalizma i liberalnih evropskih vrijednosti.
Stoga ni izbor
Džemaludina Latića, kao ni Tarika Ramadana, nije nikako slučajan. Radi se očito
o sukobu odvažnog Latićevog, i dostojanstvenog Ramadonovog islamskog mišljenja
s militantnim antiislamskim fanatizmom kojeg ispoljavaju kolumnisti
Oslobođenja, odnosno karikaturisti Charlie Hebdoa!
(The Bosnia Times)
