ISLAMISTIKA
Među grijesima koji su uzrok kažnjavanja
džehennemskom vatrom, prema Kur’anu i hadisu, jesu i ovi: širk, licemjerje,
ismijavanje vjere i vjerskih propisa, potpuno zanemarivanje namaza, ubistvo
nedužne osobe, kamata…
Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Ljudsko bitisanje i djelovanje ima svoje
posljedice na ovome i onome svijetu. Te posljedice, pozitivne ili negativne,
odražavaju se u prvom redu na pojedinca koji ih prouzrokuje, a potom i na
društvo u kojem živi, kao i na prirodni ambijent koji ga okružuje. Kur’an
svjedoči da čovjek nije ostao bez poruke s neba, tj. bez Objave i Upute od
Stvoritelja, i opominje ga da njegovo (ne)činjenje ostavlja tragove ili
posljedice te da će odgovarati za svoja djela. Voditi računa o posljedicama
svojih djela znak je razumnog i odgovornog čovjeka, jer, iako je čovjek
prolazno biće, posljedice njegovih djela imaju svoju trajnost na ovome svijetu,
a na budućem svijetu mu donose vječnu sreću ili nesreću.
Islam uvažava ljudsku prirodu i njenu
potencijalnu okrenutost ka nižem (životinjskom) ili višem (melekanskom)
svijetu. Islam ne želi izgraditi pojedinca u društvu bez grijeha u apsolutnom
smislu te riječi, jer je to utopijski i takvo šta je, zapravo, nemoguće. Ljudi
bez grijeha ustvari nisu ljudi već – meleci. Ali upozorava pojedince i društvo
da se čuvaju “uništavajućih grijeha” kako se ne bi spustili na nivo
životinjskog svijeta bez moralnih skrupula i podrazumijevajućih i obavezujućih
normi ponašanja. U najkraćem, islam želi (iz)graditi životni ambijent lišen
“životinjskog” u ljudima i njihovim međusobnim odnosima, a usmjeriti ih ka onom
“melekanskom” u njima. Prepreka koja stoji na tom putu jesu grijesi. Prva i
najvažnija stvar u vezi sa grijesima je ta da čovjek bude svjestan da mu oni
donose ogromnu štetu i katastrofalne posljedice. Prije nego što navedemo neke
od tih katastrofalnih posljedica, ukratko ćemo reći nešto općenito o grijesima
i njihovim vrstama.
Šta je grijeh
Prema islamskom vjerozakonu (šeri‘at),
grijeh podrazumijeva dvije stvari: a) neizvršavanje naređenog (terku l-me’mūrāt);
i b) činjenje zabranjenog (fi’lu l-mahzūrāt). Jednostavno rečeno, grijeh je
izostavljanje onoga što nam je vjerom (tj. Kur’anom i Sunnetom) naređeno, a
činjenje onoga što nam je vjerom zabranjeno, bilo to na vidljivi ili nevidljivi
način: djelima, riječima i srcem. Kur’an je eksplicitan: A onoga koji ne bude
poslušan Allahu i Poslaniku Njegovu, sigurno čeka vatra džehennemska, u njoj će
ostati vječno i zauvijek (El-Džinn, 23).
U Kur’anu i hadisu navode se različiti
termini kojima se označava grijeh ili griješenje kao što su npr.: zenb, hatī’e,
sejji’e, ism, fusūq, fesād. Ne ulazeći sada u neka (iz)nijansirana značenja
zašto se neki grijeh imenuje riječju zenb, a drugi riječju sejji’e ili ism,
ovdje želimo skrenuti pažnju na činjenicu da su neki grijesi veći ako se
(u)čine u određenom vremenu (npr. za vrijeme tzv. svetih mjeseci, ešhuru
l-hurum, ili u mjesecu ramazanu) ili, pak, ako se (u)čine na određenom mjestu
(npr. grijeh koji se počini u haremu Kabe, u džamiji i slično).
Veliki grijesi
Većina islamskih učenjaka podjelu grijeha
vrši na velike i male. Svoj stav temelje na Kur’anu, Sunnetu i konsenzusu
ashaba i tabiina. Prema najprihvatljivijoj definiciji, veliki grijeh je svaki
grijeh za koga je Zakonodavac odredio posebnu kaznu (hadd) ili jasno izrekao
prijetnju kazne za njega (Bejdavi, Envaru t-tenzil, 1/350), kao što su
naprimjer: ubistvo, blud, krađa i dr. Veliki grijesi označavaju se terminom kebā’ir,
koji se u Kur’anu spominje na tri mjesta: En-Nisa’, 31; Eš-Šura, 37; i
En-Nedžm, 32.
Ovi ajeti (zato što se u njima ističe da će
ljudma, ako se budu klonili velikih grijeha, manji grijesi biti oprošteni)
predstavljaju veliku Božiju milost te nadu i utjehu za vjernike. Ibn Mes’ud,
r.a., rekao je da mu je “pet ajeta sure En-Nisa’ draže od cijelog dunjaluka”, a
prvi od tih pet ajeta je 31. ajet sure En-Nisa’, potom: 40, 48, 110. i 152.
Zbog toga je iznimno važno da se upozori na velike grijehe, da se (spo)zna koji
su, da se objasne njihove opasne posljedice i, najvažnije, da ih se kloni. Zato
su neki učenjaci napisali posebna djela o velikim grijesima, kao što su
naprimjer: Zehebi, El-Keba’ir; El-Hajtemi, ez-Zevadžiru ‘an iqtirafi l-keba’ir i
Ebu Talib el-Mekki, Kitabu s-sagai’r ve l-keba’ir. Na bosanskom jeziku imamo
knjigu F. Sedića pod naslovom Veliki grijesi (Bihać, 2004.).
Mali grijesi
Trideset i drugi ajet sure En-Nedžm služi i
kao dokaz za postojanje malih grijeha (sagā’ir). Prema jednome tefsirskom
mišljenju, riječ el-lemem, koja se spominje u tom ajetu, označava male grijehe.
Definicija malog grijeha glasi da je to grijeh za koga nije određena posebna
kazna ili prijetnja, na primjer izlazak iz džamije nakon ezana i slično. Važno
je navesti u ovom kontekstu poznate riječi Ibn Abbasa, r.a.: “Nema velikog
grijeha sa činjenjem istigfara, niti ima malog grijeha ako se u njemu ustraje!”
Znači, mali grijesi mogu prerasti u velike ukoliko se: a) u njima ustraje; b)
hvališe njihovim činjenjem; i c) ako se smatraju “sitnicama”’ (Šire v.:
el-Gazali, Ihja’, 2/92–98). Božiji Poslanik, a.s., upozorio nas je: “Čuvajte se
grijeha koje potcjenjujete / smatrate neznatnim jer, doista, oni se skupljaju
sve dok ne unište čovjeka” (Ahmed, 3627). Učenjaci islama kazali su da čovjek
ne treba gledati u neznatnost grijeha, već razmisliti o onome prema kome
griješi!
Sedam velikih grijeha
Učenjaci se razilaze u tome koji su to
veliki grijesi. Jedni kažu da sve ono čime se griješi prema uzvišenom Allahu
jeste veliki grijeh. Tako se navodi da ih ima sedam, trinaest, sedamnaest, dvadest
pet, četrdeset, pa sve broja sedamsto (Šire v. u knjizi: Sedić, Veliki grijesi).
Prema izričitom tekstu hadisa, spominje se
sedam velikih grijeha: “Čuvajte se sedam uništavajućih grijeha (es-seb’a
l-mūbikāt): širka, sihira, ubistva, uzimanja kamate, uzimanja imetka jetima,
bježanja s bojnog polja i potvaranja čestitih žena vjernica” (Buhari, 2766;
Muslim, 89). U jednom rivajetu umjesto “sihira” navodi se “neposlušnost prema
roditeljima”.
Neki dodaju i druge grijehe i navode hadise
koji o njima govore te one za koje se izriče prijetnja u Kur’anu ili hadisu,
kao što su: neposlušnost prema roditeljima, lažno svjedočenje, lažna zakletva,
blud, krađa, pijenje alkohola, pljačka, gubljenje nade u Allahovu milost,
sigurnost od Allahove kazne, nedavanje putniku vode, iskazivanje nevjerstva u
haremu Kabe, prenošenje tuđih riječi, nevođenje računa o mokraći, zloba,
kaljanje časti brata muslimana, nepravda u presudama (Ibn Džuzejj, Teshil,
1:139).
Višestruke posljedice grijeha
U navedenom hadisu upotrijebljena je
sintagma es-seb’a l-mūbikāt kojom se označavaju veliki grijesi (kebā’ir) ili,
pak, uništavajući grijesi (muhlikāt), a tako se nazvani jer uništavaju onoga ko
ih čini. Grijesi su, dakle, poput otrova ili pokvarene hrane (Gazali), i kao
što se njima uništava fizičko tijelo – tako se i grijesima uništava duša!
Imam Ibn Qajjim el-Džewzijje u svojoj
knjizi Ed-dā‘u ve d-devā’ opširno je izložio kobne posljedice grijeha na oba
svijeta (knjiga je prevedena na bosanski pod naslovom Bolest i lijek, Novi
Pazar, 2003.). Ovaj imam veli da “grijesi imaju toliko loših posljedica –
neugodnih i štetnih po srce i tijelo, kobnih na ovome i budućem svijetu – da ih
samo Allah zna” (87).
Na osnovu razmatranja ovog kao i drugih
učenjaka, posljedice grijeha moguće je podijeliti na: 1) posljedice po
pojedinca na ovome svijetu; 2) posljedice po društvo; i 3) posljedice po
pojedinca na onome svijetu (u kaburu, na Sudnjem danu, u Džehennemu).
Posljedice po pojedinca na ovome svijetu
Evo nekih posljedica grijeha po pojedinca
na ovome svijetu:
uskraćivanje znanja – Znanje je svjetlo
koje Allah šalje na nečije srce. Grijesi gase to svjetlo;
uskraćivanje opskrbe – U Musnedu stoji
predaja da čovjek biva lišen opskrbe zbog grijeha koji je počinio.
Bogobojaznost privlači nafaku, a u suprotnom ona biva odbijena, a siromaštvo
privučeno. Ništa ne može privući nafaku kao ostavljanje grijeha;
osjećaj samoće i gorčine u srcu vjernika – između
njega i Allaha – Tu nikakva slast ne pomaže, i sve slasti ovog svijeta ne mogu
je otkloniti. Ovo može osjetiti samo onaj ko ima života u svom srcu, jer rana
ne boli mrtvaca;
otuđenost koja se javlja između grješnika i
ljudi, a naročito pobožnih – On jasno osjeća tu međusobnu otuđenost. Ova
otuđenost jača i buja sve dok se ne pojavi i između njega i njegove žene, djece
i bližnjih. Grješnik čak postaje otuđen od samog sebe. Jedan prethodnik je
rekao: “Odraz moje nepokornosti Allahu mogu primijetiti u ponašanju moje
jahalice ili moje supruge”;
kompliciranje života – Koji god posao
počne, nailazi na zatvorena ili nedostupna vrata. Ovo je shodno pravilo po
kojem Allah bogobojaznim ljudima olakšava sve stvari;
skraćivanje života i umanjivanje njegovog
berićeta i plodnosti – Kao što dobročinstvo produžava život, tako i poroci
bivaju uzrokom njegovog skraćivanja (Šire v.: Ibn Qajjim, Bolest i lijek, 87 i
dalje.);
raznorazne nevolje i belaji – Uzvišeni
kaže: I Mi ćemo učiniti da iskuse blažu kaznu prije one najveće (Es-Sedžde,
21). Ibn Abbas je rekao: “Pod ‘blažom kaznom’ misli se na dunjalučke belaje,
bolesti i nedaće” (Ibn Kesir, Tefsir, 3/605).
Iz ovih samo nekoliko posljedica griješenja
možemo prepoznati vrijeme u kojem živimo, a koje je, između ostalog, obilježeno
nedostatkom poslova, odnosno umanjivanjem nafake, teškoćama prilikom
zapošljavanja, otuđenošću ljudi, raznoraznim bolestima itd.
Posljedice po društvo
Izdvojit ćemo nekoliko posljedica
griješenja koje pogađaju društvo u cjelini:
gubitak blagodati bogatstva i sigurnosti: “A
Allah navodi kao primjer grad, koji siguran i spokojan bī, kome je dolazila
opskrba u obilju sa svih strana, a koji je bio nezahvalan na blagodatima
Allahovim, pa mu je Allah dao da iskusi odjeću gladi i straha zbog onoga što su
radili” (En-Nahl, 112). Znamo da pitanja ekonomije i sigurnosti danas u
svjetskoj politici zauzimaju prvorazredno mjesto; ljudi žive u strahu za svoj
posao i svoje živote;
gubitak blagodati zdravlja – Opake i za
sada neizlječive bolesti su jedna od kazni ljudima zbog njihovih grijeha: “Kada
se u nekom narodu proširi nemoral i počne se javno činiti, bit će pogođeni
kugom i bolestima koje njihovi preci nisu poznavali”;
nedostatak kiše, nepravedna vlast i
dominantnost neprijatelja nad muslimanima i njihovim bogatstvima: “(…) kada
ljudi počnu zakidati na vagi, bit će pogođeni sušnim godinama, teškim nedaćama
i nepravdom vladara; kada ljudi prestanu davati zekat na svoj imetak, bit će im
uskraćena kiša, i da nije životinja, ne bi nikada padala; koji god narod
raskine ugovor, Allah će dozvoliti da ga pokori neprijatelj iz drugog naroda
koji će mu oduzeti ono što posjeduje” (Ibn Madže, 4019);
mnoštvo
zemljotresa, razarajućih vjetrova, nesreća i smutnji: Od Ebu Hurejrea, r.a.,
prenosi se da je kazao Allahov Poslanik, a.s.: “Kada se privatna stečevina bude
od ljudi oduzimala, kada se amanet bude dijelio kao ratni plijen, kada se
plaćanje zekata bude doživljavalo kao kazna, kada iz znanja bude odstranjeno
znanje o vjeri, kada čovjek bude poslušan svojoj ženi a neposlušan svojoj
majci, kada čovjeku njegov prijatelj bude bliži od njegova oca, kada se po
džamijama i mesdžidima bude povisivao glas, kada onaj koji krši vjerske propise
i širi nemoral bude prvak u svojoj zajednici, kada najprezreniji bude vođa
naroda, a najpoštovaniji onaj od čijeg se zla bude bojalo, kada narod preplave
pjevačice i muzika, kada se javno budu konzumirale sve vrste opojnih pića, kada
sljedbenici ummeta budu proklinjali prethodnike – tada očekujte pojavu crvenog
vjetra, zemljotresa, potonuća u zemlju, izobličavanja lica, kamenje iz neba i
slične druge znakove u obliku nesreća koje će se događati u nizu poput zrna
koja, jedno po jedno, poispadaju sa raskinute ogrlice” (Tirmizi, 2211).
Navedene hadise ne treba nešto posebno
tumačiti, jer naša stvarnost, nažalost, tumači ih na najbolji način!
Posljedice po pojedinca na onome svijetu
Ostalo nam je da još ukratko nešto kažemo o
posljedicama grijeha na onome svijetu, i to, kako smo već istakli, u trostrukom
smislu: u kaburu, na Sudnjem danu i u Džehennemu.
Na temelju hadisa Allahovoga Poslanika,
a.s., znamo da slijedeći grijesi uzrokuju kaznu u kaburu njihovom počiniocu:
a) prenošenje tuđih riječi i nevođenje
računa o mokraći (Buhari, 216; Muslim, 292; Nesa’i, 2068);
b) naricanje bližnjih za umrlim uzrokuje mu
kaznu u kaburu (Muslim, 639); ukoliko im za života to objasni i zabrani, a oni
to ipak učine, neće biti, prema mišljenju nekih učenjaka, izložen kažnjavanju;
c) širk, licemjerstvo, laž, blud, kamata,
prijevara i drugo, što je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima.
Kada je riječ o grijesima koji za
posljedicu imaju kaznu na Sudnjem danu, navest ćemo ove:
nepravda (vidi: sura Ibrahim, 42; Muslim,
2581);
pretvaranje u ibadetim i ostalim djelima
(Muslim, 3527);
slikanje živih bića (Muslim, 1667);
ne davanje zekata (Muslim, 987);
oholost i umišljenost (Muslim, 2085);
neposlušnost prema roditeljima (Nesa’i,
2562).
Među grijesima koji su uzrok kažnjavanja
džehennemskom vatrom, prema Kur’anu i hadisu, jesu i ovi: širk, licemjerje,
ismijavanje vjere i vjerskih propisa, potpuno zanemarivanje namaza, ubistvo
nedužne osobe, kamata…
Molimo Uzvišenog Allaha da postanemo
svjesni katastrofalnih posljedica grijeha i griješenja prema sebi, svojim
porodicama, društvu u kome živimo i svijetu prema kome idemo!
(The Bosnia Times)