KOLUMNA
Mainstream političari
neće povratiti svoj uticaj sve dok ne ponude ozbiljna rješenja i ne osiguraju
prostor za nadu. Ne smiju se i dalje skrivati iza tehnologije ili
nezaustavljive globalizacije; moraju biti hrabri i preduzeti krupne reforme
domaće i globalne ekonomije
Piše: Dani
Rodrik, thebosniatiems.ba
Jedino
iznenađenje u vezi sa populističkim talasom koji potapa razvijene demokratije
je to što kasni. Još prije 20 godina je bilo jasno da će nespremnost mainstream
političara da ponude lijek za neizvjesnosti i nejednakosti našeg
hiperglobalizovanog doba otvoriti prostor za demagoge sklone lakim rješenjima.
Tada smo imali Rossa Perota i Patricka Buchanana, a sada Donalda Trumpa, Marine
Le Pen i ostale slične njima.
Iako se historija
nikada sasvim ne ponavlja, njene pouke su upotrebljive. Prisjetimo se da je
prvo doba globalizacije, koje je dostiglo vrhunac u deceniji Prvog svjetskog
rata, proizvelo još ozbiljniju političku reakciju. To je istorijski sažeto
pokazao moj kolega sa Harvarda Jeffrey Frieden. Na vrhuncu zlatnog standarda,
kaže Frieden, glavni politički akteri su zanemarili socijalne reforme i
nacionalni identitet i prioritet dali međunarodnim ekonomskim vezama. U
međuratnom periodu su se pojavila dva pogubna odgovora na to stanje:
socijalisti i komunisti su tražili socijalnu reformu, a fašisti potvrdu
nacionalnog identiteta. Oba puta su iz
globalizacije vodila u ekonomsko zatvaranje (i nešto daleko gore).
Današnja reakcija
neće otići tako daleko. Koliko god da su bili teški, poremećaji izazvani
velikom recesijom i krizom eura blijede u poređenju sa Velikom depresijom.
Razvijene demokratije su izgradile – i zadržavaju (uprkos nedavnim teškoćama) –
široke mreže socijalne sigurnosti u vidu osiguranja za slučaj nezaposlenosti,
penzija i porodičnih dodataka. Svjetska ekonomija počiva na institucijama koje
funkcionišu na međunarodnom nivou – kao što su Međunarodni monetarni fond i
Svjetska trgovinska organizacija – kakvih nije bilo pre Prvog svjetskog rata. I
na kraju, ekstremistički politički pokreti kao što su fašizam i komunizam
uglavnom su diskreditovani.
Ipak, tenzije
između hiperglobalizovane ekonomije i sila društvene kohezije su stvarne i
političke elite će skupo platiti to što ih ignorišu. Kao što sam rekao u svojoj
knjizi iz 1997. Da li je globalizacija otišla predaleko?, internacionalizacija
tržišta roba, usluga i kapitala pogoduje kosmopolitskim, profesionalnim,
kvalifikovanim grupama i razdvaja ih od ostatka društva.
Ovaj proces je
produbio dvije vrste političkog jaza: identitetski (povezan sa nacionalnom, etničkom
ili vjerskom pripadnošću) i dohodovni (u vezi sa pripadanjem određenoj
društvenoj klasi). Tako su populisti postali privlačni. Oni na desnici kao
Trump u prvi plan stavljaju politiku identiteta. Oni sa ljevice kao Berni
Sanders ističu povećane razlike između bogatih i siromašnih.
I u jednom i u
drugom slučaju postoji lako prepoznatljivi “drugi” na kojeg se može usmjeriti
gnjev ljudi. Jedva sastavljate kraj sa krajem? Naravno, Kinezi vam otimaju
poslove. Uznemirava vas kriminal? Meksikanci i drugi imigranti prenijeli su
svoje gangsterske obračune u našu zemlju. Terorizam? Muslimani, ko bi drugi.
Politička korupcija? Šta drugo da očekujete kada velike banke podmazuju naš
politički sistem? Za razliku od mainstream političara, populistima je lako da
imenuju krivce za sve ono što tišti ljude.
Naravno,
političari na vlasti su kompromitovani prostom činjenicom da su na vlasti.
Pored toga, parališe ih njihov glavni narativ koji odiše nepreduzimljivošću i
bespomoćnošću. Oni za stagniranje plata i rast nejednakosti krive tehnološke
sile van naše kontrole, a globalizaciju i njena pravila predstavljaju kao deo
nužnih procesa. Lijek koji nude – investiranje u obrazovanje i vještine – ne
donosi brze plodove.
Današnje stanje
svjetske ekonomije jeste proizvod eksplicitnih odluka naših izabranih vlada.
One su odustale od Opšteg sporazuma o tarifama i trgovini (GATT) i napravile
mnogo ambiciozniji i nasrtljiviji WTO. A uskoro će odlučivati i o tome da li da
se ratifikuju budući megatrgovinski sporazumi kao što su Transpacifičko
partnerstvo i Transatlantsko trgovinsko i investiciono partnerstvo.
Naše vlade su
ukinule regulative u oblasti financija i podržale prekograničnu pokretljivost
kapitala. One su odbile promjenu takvih politika, uprkos velikoj globalnoj
finansijskoj krizi. Kao što nas podsjeća Anthony Atkinson u svojoj izvanrednoj
knjizi o nejednakosti, čak ni tehnološke promjene nisu imune na uticaj vlasti:
kreatori politike zaista mogu da utiču na njih, u smislu veće ili manje
zaposlenosti i jednakosti.
Populizam je
privlačan zato što daje glas gnjevu isključenih. Populisti nude veliki narativ
i konkretna, mada pogrešna i često opasna rješenja. Mainstream političari neće
povratiti svoj uticaj sve dok ne ponude ozbiljna rješenja i ne osiguraju
prostor za nadu. Ne smiju se i dalje skrivati iza tehnologije ili
nezaustavljive globalizacije; moraju biti hrabri i preduzeti krupne reforme
domaće i globalne ekonomije.
Jedna lekcija
historije je ona o opasnostima neobuzdane globalizacije, a druga ona o
prilagodljivosti kapitalizma. New deal, država blagostanja i kontrolisana
globalizacija (u režimu Bretton Woodsa) dali su tržišno orijentisanim
ekonomijama novu životnu snagu i proizveli poratni procvat. Ta postignuća nisu
rezultat sitnih promjena i dotjerivanja, već radikalnog institucionalnog
inženjeringa. Umjereni političari, hvatajte blješke na časovima historije.
(The Bosnia
Times, , Social Europe, Prevela Slavica MIletić)
