ISLAMISTIKA (VI)
Ukoliko objektivno istražimo političke naloge Kur'ana i sunneta,vidjet ćemo da ni jedan od ova dva osnovna izvora islamskog učenja nije postavio neku specifičnu formu države; što će reći da šeri'at nije propisao nijedan konačan model s kojim bi islamska država morala biti usklađena, niti je šeri'at takav model do u detalje razradio u ustavnoj teoriji
Piše: Muhamed Asad, thebosniatimes.ba
Islamske političke forme
Međutim, primjena neislamske terminologije na islamske koncepte države i vlasti nije klopka samo za studente šeri'atskoga prava. Možda je veća opasnost od ovoga oslanjanje mnogih Muslimana na «historijske prethodnice» kao moguće vodiče u našem budućem razvoju.
U prethodnom poglavlju ja sam naglasio jedan od temeljnih zahtjeva koga svaka država mora ispuniti ukoliko želi da osigura sreću i blagostanje za svoje podanike, a taj zahtjev je: potpuno dopuštenje ljudske društvene i intelektualne evolucije kako bi se izbjegla rigidnost u konceptu političkog zakonodavstva. Ako se baci pogled unazad na historiju muslimanskih država i na neke danas vrlo popularne poglede na forme i funkcije «idealne» islamske države, mi ćemo vrlo lahko prepoznati upravo taj element rigidnosti, za koga se mora reći da je inkompatibilan sa zahtjevima zdravog društvenog razvoja. Kada ovo kažem, ja ne mislim samo na klasična muslimanska djela o političkoj teoriji, koja, kao po pravilu, odražavaju političke okolnosti iz abasovičkog perioda i često iskazanu žudnju da se zadovolje interesi vladara toga vremena, nego u mnogo većoj mjeri mislim na ono mišljenje koje preovlađuje među mnogim kako onima u prošlosti, tako i savremenim Muslimanima, mišljenje po kome može postojati samo jedna forma države koja zaslužuje atribut «islamska»- naime, ona forma koja je manifestirana za vladavine Četverice pravednih halifa – i po kome svaka devijacija od toga modela bezuvjetno ne može nositi «islamski» karakter države. Ništa pogrešnije!
Ukoliko objektivno istražimo političke naloge Kur'ana i sunneta,vidjet ćemo da ni jedan od ova dva osnovna izvora islamskog učenja nije postavio neku specifičnu formu države; što će reći da šeri'at nije propisao nijedan konačan model s kojim bi islamska država morala biti usklađena, niti je šeri'at takav model do u detalje razradio u ustavnoj teoriji. To, pak, ne znači da je politički sistem koji proizlazi iz konteksta Kur'ana i sunneta neka iluzija! Ne, to je sasvim živ i konkretan politički sistem budući da su nam date jasne konture njegove političke šeme koju je moguće ostvariti u svako vrijeme i u svim okolnostima ljudskoga života. I baš zato da bi se ovaj politički sistem mogao realizirati u svakom vremenu i u svim okolnostima, ova šema je ponuđena samo u svojim konturama, a ne u detaljima. Političke, socijalne i ekonomske potrebe ljudi su vremenski ograničene i uvjetovane i one su, zbog toga, krajnje varijabilne. Rigidno fiksirani zakonski propisi i institucije nisu u stanju da budu pravični prema ovoj prirodnoj sklonosti za promjenama i raznovrsnosti, a šeri'at i ne pokušava da ostvaruje ono što je nemoguće. Kao Božiji uređeni sistem, šeri'at je valjano anticipirao činjenicu povijesne evolucije i suočio vjernika sa vrlo ograničenim brojem široko postavljenih političkih principa, a s druge strane ostavio je široko polje ustavnog dotjerivanja, načina vladavine i svakodnevne legislative za idžtihad svakog doba.
U vezi sa problemom što ga moramo rješavati, sa sigurnošću se može reći da ne postoji samo jedna forma islamske države, nego da ih može biti više; u svakom periodu Muslimani moraju znati otkriti formu koja je najprikladnija za njihove potrebe – naravno, pod uvjetom da ta forma i institucije koje izaberu budu u suglasju sa eksplicitnim, jasnim šeri'atskim sistemom koji se odnosi na zajednički život.
Ovaj politički šeri'atski sistem (o kojem ćemo sada detaljno diskutirati) svoj puni izraz pronašao je u administrativnim institucijama i metodama koje su preovladavale u vrijeme Četverice pravednih halifa, čija je država bila islamska u punom smislu te riječi. Međutim, mi ne smijemo smetnuti s uma da je u nepisanom ustavu koga su slijedili i koga slijede svi muslimanski narodi sve do danas, pored jasnog šeri'atskog zakonodavstva u vezi sa upravljanjem državom, bilo i drugih propisa koje su u ovo ili ono doba vladari donosili u skladu sa njihovim razumijevanjem duha Kur'ana i sunneta – tj. izvodili su te propise vlastitim idžtihadom. Neovisno od njih, mi i u periodu Četverice pravednih halifa pronalazimo mnoge administrativne i legislativne odredbe koje nisu bile ni direktno ni indirektno izvedene iz Kur'ana i sunneta, ali jesu bile čisto zdravorazumsko promišljanje državne efikasnosti i javnog interesa (poput, npr., hazreti Omerovog uspostavljanja diwana, kancelarije državnog trezora, koga je preuzeo od Perzijanaca, ili njegove zabrane ratnicima iz Arabije da prisvajaju dijelove novoosvojene teritorije). Pošto su takve zakonske odredbe za to vrijeme bile oglašene od strane legitimne vlade, a nisu bile u suprotnosti sa duhom i slovom šeri'atskog političkog sistema, one su imale punu legalnu validnost u to vrijeme, ali to ne znači da one moraju ostati validne za sva vremena.
/“Principi islamske države i vlasti”, Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM, Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
(The Bosnia Times)