KOLUMNA
Stvarnost
savremene politike je sumorna ne zato što nije moguće zamisliti kraj
kapitalizma – kao u slavnom diktumu marksističkog kritičara Frederica Jamesona
– već zato što je danas jednako teško zamisliti njegov opstanak
Piše: Evgeny
Morozov, thebosniatimes.ba
Činjenicu da se
transatlantski demokratski kapitalizam – nekadašnji pokretač poslijeratnog
prosperiteta – danas suočava sa ozbiljnim teškoćama ne osporava gotovo niko ko
još ima hrabrosti da prelista dnevne novine.
Glad, porast
broja beskućnika, toksične hemikalije u vodi, nedostatak stambenog prostora po
prihvatljivim cijenama: svi ti problemi ponovo su na dnevnom redu, čak i u
najrazvijenijim zemljama svijeta. Zapanujući pad životnog standarda dugo se
pripremao – 40 godina neoliberalnih politika donijele su rezultate – pa sve to
ne bi trebalo da nas šokira.
Ipak, u sprezi sa
posljedicama ratova na Bliskom istoku – prvo izbjeglička kriza, a potom i sve
učestaliji teroristički napadi u srcu Evrope – naše ekonomske i političke
nedaće djeluju zaista preteći. Nije neobično to što populističke snage i s lijeva
i s desna podižu glavu i s lakoćom praše tur elitama. Od Flinta u Mičigenu do
Pariza u Francuskoj, nosioci vlasti su dezorijentisani i odaju utisak
nesposobnosti takvih razmjera da Donald Trump pored njih izgleda kao supermen
sposoban da spasi planetu.
Čini se da
demokratski kapitalizam – ta neobična institucionalna tvorevina koja je trebalo
da pomiri kapitalistički ekonomski sistem (implicitna vladavina manjine) i demokratski
politički sistem (eksplicitna vladavina većine) – prolazi kroz još jednu krizu
legitimiteta.
Ideja o krizi
legitimiteta, koju je popularisao njemački filozof Jürgen Habermas početkom
sedamdesetih godina prošlog vijeka, izražava nesklad između proklamovanih
ciljeva naših političkih institucija – potrebe da se promovišu jednakost,
pravda i pravičnost – i surove političke stvarnosti u kojoj te iste institucije
često stoje na putu vrijednostima za koje bi trebalo da se zalažu.
U izvornoj
koncepciji krize legitimiteta, Habermas je naglašavao pre svega kulturnu
dimenziju, jer, kako je vjerovao, funkcionalna država blagostanja, uprkos
brojnim primjedbama radikalnih kritičara, uspješno umanjuje socijalne
disparitete, daje moć radnicima i osigurava da i oni dobiju deo sve većeg
ekonomskog kolača.
Ali njegov
argument nije preživio test vremena. Samo desetak godina kasnije, države su
bile prinuđene da pribjegnu nizu novih mijera u pokušaju da istovremeno ispune
želje kapitala i rada. To je proces koji je odlično dokumentovao Habermasov
glavni oponent u Njemačkoj, sociolog Wolfgang Streeck.
Prvo je došla
inflacija, pa nezaposlenost, onda rast javnog duga i konačno finansijska
deregulacija koja je olakšala privatno zaduživanje, da bi građani mogli da
pozajme novac i kupe sve ono što više nisu mogli sebi da priušte, a što država,
potčinjena neoliberalnoj dogmi o vrlinama kresanja budžeta, više nije mogla da
im osigura.
Nijedno od tih
rješenja nije bilo dugog vijeka. Kriza legitimiteta je tako odložena, ali ne i rješenja.
U suočavanju sa novim manifestacijama iste krize, današnja globalna elita ima
na raspolaganju dvije mogućnosti. Jedna je prihvatanje populističkog programa
borbe protiv establišmenta koji nude Bernie Sanders i Donald Trump. Njih
dvojica se neće složiti o mnoštvu društvenih i političkih pitanja, ali obojica
se protive neoliberalnom konsenzusu o globalizaciji, podjednako kritikuju
široko prihvaćene stavove o prednostima slobodne trgovine (u obliku u kojem je
kodifikovana u sporazumima kao što su Nafta ili TTIP) i odbacuju obavezu
Amerike da održava red i mir u svijetu (obojica su bliži pozicijama
izolacionizma).
Druga mogućnost,
prihvatljivija učesnicima na okupljanjima u Davosu, jeste nada u čudo koje će
im pomoći da uvjere javnost da strukturna kriza u kojoj se nalazimo nije
strukturna i da će se pojaviti nešto – tehnologija za obradu velikih količina
podataka, automatizacija, „četvrta industrijska revolucija“ – i donijeti spas,
ili bar odložiti kraj, što je proces koji je Streeck slikovito opisao kao „kupovinu
vremena“.
Ali, danas se
događa još jedna važna promjena. Finansijska industrija koja je historijski
bila ključni faktor u procesu „kupovine vremena“ i odlaganja populističkog
revolta, uskoro će možda prepustiti tu ulogu industriji informacionih tehnologija
– uz malu pomoć globalne reklamne industrije, onog čarobnog štapića koji je
omogućio da mnoštvo digitalnih usluga dobijamo besplatno, u zamjenu za lične
podatke.
Obrisi tog novog
pakta između države i industrije već se naziru. Stvarni dohodak možda stagnira
i stanovništvo više ne želi da se zadužuje, ali razloga za paniku nema: sve je
više usluga, od komunikacija do preventivne zdravstvene zaštite, koje su
besplatne. Osim toga, pojavile su se nove mogućnosti za sastavljanje kraja s
krajem, obično prostituisanjem sopstvenog slobodnog vremena ili drugih posjeda.
Kao što posljednji britanski budžet pokazuje, država će rado ponuditi poreske
olakšice i takvim mikropreduzetnicima.
Podaci koje
generišu digitalne platforme imaju tržišnu vrijednost i mogu se prodati uz
dobru zaradu kojom će se zapušiti rupe u budžetu – može ih prodavati i sama
država. Univerziteti, osiguravajuća društva, banke: mnoge kompanije bi ih rado
kupile.
Također,
zahvaljujući podacima koje prikupljaju, tehnološke kompanije mogu da se
pozicioniraju kao presudno važne za suzbijanje prijetnje terorizma. Iza svakog
Tima Cooka koji se opire zahtjevima agenata FBI nalazi se jedan Peter Thiel,
slavni preduzetnik i predsjednik upravnog odbora kompanije Palantir, gigantske
firme vrijedne 20 milijardi dolara koja razvija informacione tehnologije za
odbrambenu industriju. U nedavno objavljenom intervjuu Thiel se pohvalio da je
tehnologija njegove kompanije doprinijela sprečavanju terorističkih napada.
Stvarnost
savremene politike je sumorna ne zato što nije moguće zamisliti kraj
kapitalizma – kao u slavnom diktumu marksističkog kritičara Frederica Jamesona
– već zato što je danas jednako teško zamisliti njegov opstanak, bar u onom
idealnom obliku u kojem je on koliko-toliko vezan za rezultate demokratskih
„ispitivanja javnog mnjenja“. Reklo bi se da je jedino realistično rješenje to
da politički lideri više svojih nadležnosti, od socijalne zaštite do odbrane –
prepuste stručnjacima iz Silicijumske doline.
To bi vjerovatno donijelo
nezapamćeni rast efikasnosti. Ali zar se tako ne bi u isto vrijeme uvećao
demokratski deficit kojim su već opterećene naše javne institucije? Naravno da
bi, ali kriza demokratskog kapitalizma je toliko akutna da smo spremni da se
lišimo čak i privida demokratičnosti. Zato se umnožavaju eufemizmi koji treba
da opišu novu normalnost („demokratija prilagođena potrebama tržišta“ Angele
Merkel je najpoznatiji primjer).
Također, slogani
iz sedamdesetih koji su imali za cilj da učvrste demokratski stub postignutog
kompromisa između kapitala i rada, od ekonomske i industrijske demokratije ka
uzajamnom uslovljavanju, nemaju smisla u epohi u kojoj radnici na povremenim
poslovima ne mogu da se organizuju ni sindikalno, a kamoli da dublje utiču na
upravljanje preduzećem.
Ali ni to nije
najgore. „Kupovina vremena“ više nije adekvatan opis onoga što nam se događa i
zato što su tehnološke kompanije, čak više nego banke, ne samo previše velike
da bi propale, već i tako organizovane da je praktično nemoguće razgraditi ih,
a još manje replikovati, čak i ako izaberemo drugačiju vladu.
Mnoge od njih već
su de fakto preuzele neke od nadležnosti države. To će potvrditi podrobnija
analiza života u „pametnim gradovima“ – u kojima tehnološke kompanije rukovode
svim važnim uslugama.
Zapravo,
tehnološke kompanije ubrzano stvaraju osnovno okruženje u kome se odvija naš
politički život, okruženje koga često nismo ni svjesni. Kada Google i Facebook
jednom preuzmu upravljanje suštinski važnim uslugama, čuvena izjava Margaret
Thatcher o tome da „nema alternative“ neće biti samo politički slogan, već vjeran
opis stvarnosti.
U današnjoj krizi
legitimiteta najgore je to što bi ona mogla biti posljednja. Svaka rasprava o
legitimitetu podrazumijeva ne samo sposobnost da osjetimo nepravdu, već i da
zamislimo i ostvarimo političku alternativu. Uvijek ćemo imati dovoljno
imaginacije za to, ali moć da se velike ideje pretvaraju u velika djela sve
više je privilegija rezervisana za tehnološke gigante. Kada prenos moći jednom
bude dovršen, neće biti potrebe da kupujemo vrijeme – jer će demokratska
alternativa biti skinuta sa spiska raspoloživih opcija.
(The Bosnia
Times, The Guardian)