ANALITIKA
Šta daje za pravo onima koji Aliju Izetbegovića više vide kao socijalistu nego nacionalistu, ili pak , fundamentalistu?
Piše Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Govoriti danas o
idejama socijalizma uopće na Balkanu, pa čak i onog ranog socijalizma, a
pridržavajući se standarda i definicija klasičnih autora teorija političkih
doktrina, može biti zanimljiv, ali nikako nije preporučljiv posao. Jer krajnja
rezultanta svakog istraživanja će ispasti paradoksalno karikaturalna kakvi su i
sami “živi primjerci”, odnosno nosioci i savremeni akteri tih ideja. Zar je
nešto bolja situacija u Evropi? Naravno da nije! U drami Balkana, za čija se
zlodjela uslijed raspada Jugoslavije optužuju nacionalisti, u sebi ima nekoliko
aktera koji su se deklarirali kao socijalisti. Eklatantan primjer je Slobodan
Milošević, naravno. U isto vrijeme u Evropi, i to u kolijevci sekularizma
stoluje socijalist François Mitterrand. Malo kasnije na evropsku scenu stupa Gerhard
Schröder , njemački socijalist, a potom i Javier Solana.
Već se sa ove
historijske distance mogu vrlo dobro portretirati ovi akteri; osim časnog
izuzetka Javiera Solane drugi ne da su kompromitirali ideje socijalizma nego su
svoje političke karijere završili u beščašću.
S obzirom na
posthumno otkrivene informacije iz dosijea Mittenranda i Miloševića, može se
reći da “ruža” kao simbol socijalizma, u očima Balkanaca, posebno Bosanca, nosi
u sebi boju krvi!
Ako bismo se držali maksime Milovana Đilasa da
čovjek “ne može biti komunisti i zadržati i trun lične čestitosti”, onda period
jugoslovenskog socijalizma, kao decenijske faze društva na putu transformacije
u komunizam, ne treba ni tretirati niti tražiti aktere socijalizma. I opet to
se prvenstveno može odnositi na Bosnu i Bošnjake. Osim Avde Hume, možda, koji
baš zbog ovakvih Đilasovih tvrdnji postao disident, kod Bošnjaka nema
relevantnog političkog mišljenja koje nije bilo režimski angažirano. Ako zanemarimo
još živog ali kontroverznog Muhameda Filipovića, plejada bošnjačkih
intelektualaca poput Fuada Muhića, Hamdije Pozderca, Kasima Suljevića, Esada
Ćimića itd. sa svojim intelektualnim opusom su ocijenjeni samo kao puki
teoretičari „komunističkog socijalizma“.
Tek u tranziciji
na prostorima Balkana pojavljuju se dva, možda i tri lidera koji zavrjeđuju
pažnju glede njihove političke filozofije i harizme. Radi se o Ivici Račanu i
Aliji Izetbegoviću, pa donekle i Milanu Kučanu.
Između njih
trojice treba dati prednost Ivici Račanu čija je biografija puna socijalističke
patetike. Radi se o partizanskom siročetu koje je odraslo u socijalnim
domovima. Najvjerovatnije da je njegovo socijalno porijeklo odredilo njegov
karakter i njegovu političku filozofiju. Iako je bio visokopozicionirani
komunista, pa čak i predsjednik SK Hrvatske, nikad ni poslije njegove smrti
nisu izišli na vidjelo kompromitirajući fakti. Tako da pojava Račana kao
komuniste može demantirati Đilasa kad je u pitanju osobna ljudska čast.
Paradoksalno je,
i nek ovo bude eksperimentalni pokušaj, svrstavati Aliju Izetbegovića u kavalkadu
balkanskih socijalista. Tim prije jer je bio lider jedne nacionalne stranke
koju mnogi kvalificiraju kao fundamentalističko-nacionalističku.
Ali, šta daje za
pravo onima koji Aliju Izetbegovića više vide kao socijalistu nego
nacionalistu, ili pak , fundamentalistu?
Prvo, zar pojava
Milorada Dodika u Bosni, kao lidera Nezavisnih socijaldemokrata ideju i
vrijednosti socijalizma ne srozava do besmisla?! Potom, zar Alija Izetbegović,
kao nacionalni lider Bošnjaka, kao svoje političke oponente nije imao Nijaza
Durakovića i Zlatka Lagumdžiju, kao lidere transformirane Komunističke partije
u Socijal-demokratsku partiju?! Ako bismo posthumno komparirali političke
učinke, odnosno opus mišljenja iskazan kroz javne nastupe i objavljene knjige
Durakovića i Izetbegovića, pronaći ćemo mnogo više nacionalizma, ako bismo ovaj
ideološki eufemizam definirali u negativnom kontekstu koji ima segmente
animoziteta prema drugom i drugačijem, u mišljenju Durakovića nego kod Alije
Izetbegovića?!
Mišljenje Zlatka
Lagumdžije uopće nije inspirativno za analizu. Ovaj američki student kome je
otac kao bivši moćni komunista osigurao povlaštenu stipendiju, pun ambicije i
elana vrlo lahko je skinuo sa trona umornog i ovoštalog “komunjaru” Nijaza
Durakovića. Ali kao lider bosanskih socijaldemokrata, osim cinizma i
prepotentosti zbog svog “bogomdanog” backgrounda , nije iskazao relevantno
mišljenje niti viziju socijalista. S njim je Socijaldemoktratska partija
postala konformistička i lišena vizije, partija koja je odustala od političke
borbe.
Ali Lagumdžija je
kao takav, isprovocirao Aliju Izetbegovića za vrlo dragocjenu informaciju za
ovu temu. Naime, Izetbegović je rekao da je on “socijalista u duši”, na šta mu
ja lider socijaldemokrata replicirao da je on provjeravao i da nije našao
Izetbegovićevo ime u kartoteci članstva Socijalističke internacionale. Ova
polemika, uostalom kao i svaka druga, završila je kobno po Lagumdžiju.
Izetbegović ga je prozvao kako ni njega nema u “Skakinoj teci”. Abdulah Skaka je bio čuveni sarajevski
berberin i vodio je evidenciju bošnjačkih dječaka koje je obrezivao.
Iz polemike se
može zaključiti da je Lagumdžija socijalista “iz epruvete” kome je bitno
formalno članstvo jednoj organizaciji. A Izetbegović mu je očitao lekciju tako
da ga je za sva vremena ostavio u kartoteci Socijalističke internacionale,
napravivši od njega „repu bez korijena“ i oduzevši mu korijen i nacionalni
identitet.
Postoji još
značajniji momenat koji ukazuje da se Izetbegović nije šalio kad je iskazivao
svoje simpatije prema socijalizmu. On je izravno rekao kako nije sretan što je
postao lider nacionalne stranke. Potom se čak i ograđivao, skoro se izvinjavao
građanima Bosne i Hercegovine, kad je rekao da nije bitno što je njegova
stranka (SDA) nacionalna po svom sastavu, već po onome čemu ona uči svoje
pristalice; a to su građanske vrijednosti društva! Tako da se može zaključiti
da je prava šteta što je Izetbegović prihvatio poziciju stranačkog lidera, i nije
ostao intelektualac dosljedan sam sebi i svojim pogledima na svijet.
Ako bismo
iščitali mnogobrojne zapadne diplomate šta su napisali o Aliji Izetbegoviću, i
ne samo zapadne, njegov opis mnogo više odgovara jednom Vaclavu Havelu, ili Javijeru
Solani, nego bilo kojem njegovom savremeniku iz kavalkade zapadnih političkih
lidera.
Nek se iščita bar
ono što je Lord David Owen napisao u svojoj knjizi “Balkanska odiseja” gdje
poretretira Franju Tuđmana, Slobadana Miloševića, Dobricu Ćosića itd., portret
Alije Izetbegovića odiše takvom intelektualnom i duhovnom toplinom, te moralnom
čvrstinom da se vidi da je Lord Owen, koji i nije baš bio naklonjen političkoj opciji
Alije Izetbegovića, opčaran njegovom harizmom.
Potom, kultni
portret Alije Izetbegovića uradio je opet kultni filozof savremen evropske
ljevice Bernard Henry Levy u svojoj knjizi “Ljiljan i pepeo”. Sličan opis Alije
Izetbegovića dao je i sarajevski avangardni pisac Miljenko Jergović.
Nažalost, niko od njegovih biografa nije Aliju
Izetbegovića usporedio sa Mihailom Kutuzovim, komandantom ruske vojske, bar
onakvim kakvim ga je opisao Lav Nikolajević Tolstoj u svom romanu “Rat i
mir”. A to će, nema nikave dileme, u
vrlo skoroj budućnosti učiniti neko ko se bude bavio fenomenima savremenih
političkih ideologija, posebno u svjetlu apokaliptičnih kriza kakve su se
odvile u Bosni i Siriji, dakle kriza čije zločine trpi islamski svijet, bez
dvojbe doći na dnevni red.
Stoga je bitno
bar letimično preletjeti preko problema u odnosu islama i socijalizam. Baš stoga
što se Alija Izetbegović kao islamski intelektualac mnogo bavio problemima
islamskog svijeta i kao takav okarakterizira kao islamski fundamentalista.
Prvo, u vrijeme
hladnog rata velika većina islamskog svijeta je potpala pod utjecaj Sovjetskog
saveza. Mnoge islamske zemlje su se svrstale u tzv. “socijalistički lager” a
nakon što su doživjele oslobođenje od kolonijalizma kroz socijalističke
revolucije. Fenomen je u tome što su sve te zemlje postale najcrnje diktature
na svijetu čiji su diktatori okončali na najsvirepiji način, a nad njihovim
narodima počinjeni najgnusniji zločini.
Čemu je služio
takav „crni“ socijalizam ako su njegovi narodi decenijama trpili najcrnju
represiju, a nakon raspada ušli u krvave ratove i teror?!
Možda, samo
pojava Arapskog proljeća govori da su humane ideje socijalizma, zbog kojih
uopće ima smisla raspravljati o socijalizmu danas, ipak zaživjele u masama jer su bile pokretač
bunta arapskih masa. To je, između ostalih, ustvrdio i Slavoj Žižek u svojim
mnogobrojnim kolumnama posvećenim Arapskom proljeću.
Zbog agonije koji
preživljava islamski svijet, posebno zemlje afričkog Magreba i Bliskog istoka,
koju izazivaju militanti nadahnuti rakilanim religijskim idejama, vrijedi
postaviti bar jedno u nizu mnogobrojnih pitanja; zar je to reakcija islama na
socijalizam? Odmah se može dati lakonski odgovor da to nije odgovor islama na
socijalizam, već radikalan odgovor marginaliziranih i poniženih grupa na
represiju i siromaštvo kroz koje su prošli muslimani u tim diktaturama! Stoga je Alija Izetbegović planetarno
popularan u islamskim masama, a nije bio popularan kod mnogih islamskih lidera.
Čak šta više, bio je omražen od strane diktatora poput Sadama Husejna i Hafeza Asada. Oni su imali neskrivene
simpatije prema Slobodanu Miloševiću.
Ostali, posebno
arapski lideri, imali su kalkulantski i licemjeran odnos prema Aliji
Izetbegović. Osobno ga nisu uvažavali, ali zbog pritiska muslimanskih masa
javno su stajali iza Bosanskih muslimana u agresiji na njihovu državu. Jer,
Alija Izetbegović je za njih bio suviše prozapadnjak. A takav dojam su dobili
upravo zbog njegovih lidebralnih pogleda i uvažavanja tradicije i vrijednosti
zapadnih liberalno-demokratskih društava. Zato, ako izuzmemo Hasana Ganušija
lidera islamističko-reformističke stranke preporoda u Tunisu, nema lidera
diljem islamskog svijeta koji podsjeća na Aliju Izetbegovića. Šta ćemo sa
Tayibom Erdoganom? Ako pođemo od mišljenja zapadnih intelektualaca Leviya i
Žižeka , na primjer, koji imaju istovjetno negativno mišljenje o Erodganu kao
personi i njegovoj politici uopće, a blagonaklono su podržavali politiku Alije
Izetbegovića, onda je jasno koliko su različiti. To što su Erodganu „puna usta
Alije“ je drugi problem i ne treba ga gledati izvan konteksta običnog
političkog populizma.
Dva čovjeka koja
su se pojavila, gle čuda (?!), u toksičnim kapitalističkim zemljama Engelskoj i
Americi, podsjećaju na Aliju Izetbegovića, sto puta više od Tayiba Erdogana.
Radi se Jeremy Corbynu i Berniu Snadersu.
Prema analizama uglednih kolumnista svjetskih
medija, kakav je Tariq Ali, na primjer, Corbyn i nije najharizmatičnija figura,
Laburističke stranke, ali bar ga ne možete pomiješati sa kandidatima koje su
krojili PR stručnjaci.
„U godinama
vladavine Blair/Brown Laburistička stranka se odučila od socijaldemokratije
Crosland tipa, da ne govorimo o bilo čemu što bi ličilo na klasične modele
ranog socijalizma. Corbyn zna da je za stranku presudno važno da se ponovo
nauči socijaldemokratiji“, piše Ali.
Isto tako za
Alija je bitno da je kako piše „dogmatska energičnost sa kojom EU suzbija svaki
pokušaj ljevice da otkloni postavljene prepreke doprinijela je jačanju desnice
u Francuskoj, Holandiji i sada Njemačkoj. Također je dovela na vlast izrazito
desničarske vlade u Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Hrvatskoj. To je jednim
dijelom posljedica odbijanja da se toleriše čak i najmanja mjera
socijaldemokratije.“
Ako Corbynu to
pođe za rukom, bit ćemo svjedoci velikog preokreta u engleskoj politici. Jer,
kako tvrdi Tariq Ali „u Americi jača duh otpora – pobune protiv status quoa, a
predsjednička kampanja Bernie Sandersa je izraz tog raspoloženja. Zato je bilo
očekivano da ove godine riječ „socijalizam“ bude najčešće pretraživana riječ na
Merriam-Websterovom rječniku (prošle godine, to je bila riječ kultura)“.
Uspon socijaliste
Jeremya Corbyna do vodeće pozicije u Laburističkoj partiji pokazuju da ljudi iz
radničke klase i mladi traže izlaz iz slijepe ulice kapitalizma. Poslije
pokreta Occupy Wall Street, za mlade rođene u ovom vijeku ružna riječ nije
socijalizam već kapitalizam.
(Autor je pisac
nekoliko tekstova i knjiga na koje se referiraju biografije Alije Izetbegovća)
(The Bosnia
Times)