FELJTON
Na Kubu, putevima Mohammedou Ould Salahi, pisca nevjerovatnog svjedočanstva Dnevnik iz Guantanama, ne idem sam. Tu je Larry Siems, priređivač i urednik knjige – iako mu, zamislite, nikada nije bilo dozvoljeno da se sretne sa pravim piscem – inače novinar i aktivista za ljudska prava, čiji se rad na tekstu svodi na objašnjenja, razjašnjenja i fusnote. Tu je i Nancy Hollander, advokatica koja pro bono pokušava da izvuče Mohamedua iz Guantanama već toliko godina
Piše: Marko Prelvić, thebosniatimes.ba
Ništa nije potresnije od života. O tome razmišljam otkako sam shvatio da nisam odgledao nijednu seriju i film nakon “Making a Murderer”, dokumentarnog serijala o čovjeku koji je proveo više od pola života iza rešetaka, zbog zločina koji možda i nije počinio; i da mi je teško da pročitam ijednu knjigu, neko ljeporječje, neki simpatični roman, špijunski triler ili bilo kakvu fikciju, nakon Dnevnika iz Guantanama Mouhammedua Ould Salahija, čovjeka koji je već 14 godina u najozloglašenijem i najbrutalnijem zatvoru na svijetu. Nijednu. Pokušavam, i ne ide; sve mi je bljutavo, razvodnjeno i ništa me ne pomjera i ne tjera na razmišljanje.
Kako bilo šta što neko izmisli može da bude strašnije od nečega što se zaista dogodilo? Kako mašta može da nadjača stvarnost? Pa čak i Proces, s kojim mnogi upoređuju Dnevnik iz Guantanama – u stvari je ovo mnogo više Priče sa Kolime – nije toliko apsurdan ni toliko tegoban.
Mouhammedu Ould Salahi stvorio je knjigu ljeta 2005. u samici u Guantanamu. Rukom je, iz dana u dan, ispisivao 466 stranica. Sedam godina trebalo je da ona prođe odobrenje američkih cenzora (učinila je to po cijenu brojnih crnih fleka posijanih svuda po njoj), i još tri godine da se nađe u štampi. Deset godina nakon toga, Mouhammedu Ould Salahi još je u istoj ćeliji u kojoj se odigralo mnogo događaja ispričanih u knjizi što se ovih dana najzad pojavila i na srpskom jeziku, u izdanju Lagune.
Na putovanje u Guantanamo, putevima Salahija, ne idem sam. Tu je Larry Siems, priređivač i urednik knjige – iako mu, zamislite, nikada nije bilo dozvoljeno da se sretne sa pravim piscem – inače novinar i aktivista za ljudska prava, čiji se rad na tekstu svodi na objašnjenja, razjašnjenja i fusnote. Tu je i Nancy Hollander, advokatica koja pro bono pokušava da izvuče Mouhammedua iz Guantanama već toliko godina. Tu su i slike koje je nedavno objavio Pentagon, tek maleni dio dokumentovanog mučenja i zlostavljanja zatvorenika bez optužnice i kazne, koje se podrobno opisuje u knjizi. I Donald Trump, recimo, klovnovski predsjednički kandidat koji je ove sedmice izjavio da bi waterboarding bilo malo djete za ono što bi on smislio za te “teroriste”.
I tu je, ne zaboravimo tako lako, savjest čovječanstva, ljudskost, osjećaj zgažene pravde koja i dalje daje znake života, mada je u vještački indukovanoj komi.
No prije toga smo u Mauritaniji.
Izlokani, prašnjavi put vodi do bivšeg doma Salahija, u malenom selu nadomak glavnog grada Nuakšota. Djeca pikaju “viktoriju” ispred kuće, na jedan gol, sa dvjema flašama koka-kole umjesto stativa. Ovdje ćete češće naići na kozu nego na čovjeka, ovdje ulice nemaju imena, samo brojeve. U broju 158 seoceta Budijane, živio je sve do pre 14 godina Salahi. Nedugo potom, dobio je novi broj – 760. To je redni broj zatvorenika u Guantanamu, Kuba. Punih 12 godina provešće Salahi na ostrvu Kastra, Če Gevare i – najozloglašenijeg zatvora za teroriste na svetu.
Salahi je optužen za saradnju sa teroristima koji su organizovali napade na “Kule blizankinje” 11. septembra, ali i da je njegova grupa planirala sličan napad na aerodrom u Los Anđelesu. Optužen, ali ne i osuđen, jer nikada nije izneseno dovoljno dokaza, svjedoci se nikada nisu pojavili, i Salahi – sada su mu 44 godine – nije ni izveden pred sud. Jedan sudija, imenom James Robertson, zahtijevao je hitno puštanje zatvorenika, ali tužilac je uložio žalbu, i Salahi je i dalje u zatvoru. Njegova majka preminula je 2013. godine, i njene posljednje riječi bile su one koje joj je uputio sin na odlasku, 20. novembra 2001, kada ga je policija pokupila:
“Ne brini, mama, brzo se vraćam.”
Od tada su razgovarali samo dva puta godišnje telefonom.
Preko Jemena, Salahi stigao je u Guantanamo. Tamo će, po specijalnom odobrenju sekretara Donalda Rumsfelda, biti podvrgnut “posebnim ispitivanjima”. Ona su uključivala seksualno zlostavljanje, deprivaciju sna, ekstremnu hladnoću, simulaciju kidnapovanja, simulaciju ubistva… Nekoliko sedmica potom, Salahi je počeo da priča. Mnogo. Pričao je i stvari koje je znao, i one o kojima nije imao pojma. Izmišljao je, i izmišljao je mnogo, samo da bi mučenje prestalo.
Nagradili su ga za to. Dali su mu status privilegovanog zatvorenika, dali su mu televizor i kompjuter, čak i malenu baštu u kojoj je mogao da gaji cvijeće. A tokom 2005. godine uspeo je da završi svoj dnevnik na 460 strana, koji je pisao malo-pomalo, rukom, svakog dana. Od samog početka, želio je da ga objavi. Čekao je punu deceniju, sve do januara 2015, kada se njegova knjiga pojavila širom sveta, a sada, zahvaljujući izdavačkoj kući Laguna, i u Srbiji. Kada je knjiga objavljena u Americi, glasnogovornik Pentagona ju je nazvao “djelom historije naše zemlje”.
“Nije mi bilo dozvoljeno uopšte da komuniciram sa Mouhameduom; do današnjeg dana, nijedan pisac, novinar, istraživač ljudskih prava ili bilo ko iz spoljašnjeg sveta, sem advokata sa posebnim dozvolama, nije mogao da uđe u Guantanamo i priča sa zatvorenicima”, kaže mi Larty Siems. “Kada sam tražio priliku da se sretnem sa Mouhameduom samo jednom, kako bismo prešli čitav rukopis, Pentagon je iskoristio Ženevsku konvenciju kao izgovor za odbijanje dozvole, jer zatvorenici ne treba da zadovoljavaju ‘javnu znatiželju’ – što je naravno smiješno u slučaju zatvorenika s kojim ne paradiraju pred medijima, već ga kriju od svijeta, i koji očajnički pokušava da ispriča svoju priču. Da ne pričamo o tome da je licemjerno, jer je činjenica da je američka vlada godinama insistirala da zatvorenici u Guantanamu ne podležu zaštiti Ženevske konvencije.”
Larry Siems dodaje da je Mouhamedu sastavio rukopis u vrijeme kada su se pojavili napori da se izbrišu strašne psihičke i fizičke posljedice torture nad njim. Pred kraj rukopisa, on opisuje dolazak novog, boljeg tima čuvara; jedan od njih čak kaže Mouhameduu da ima zadatak da mu pomogne sa rehabilitacijom. Novi isljednik mu pomaže da uzgaja baštu. Najzad mu biva dozvoljeno da se sretne sa advokatima, i oni ga ohrabruju da napiše svoju priču. To radi nekoliko mjeseci i daje im po nekoliko strana svaki put kada ga posjete.
“Na neki način, mislim da je to mjera koliko je američka vlada imala strašan režim cenzure koji je kontrolisao Guantanamo: jednostavno su uzimali stranice od njegovih advokata i zaključavali ih na sigurnom u Vašingtonu. Bilo je to kao, naravno da ćemo ga pustiti da napiše svoju priču, ali ćemo i dalje kontrolisati da li će i kada bilo ko moći da je pročita. I naravno da treba da se sjetimo da i dalje nismo u mogućnosti da pročitamo cijelu priču. Postoji više od 2.600 izbrisanih, zacrnjenih dijelova koji kriju tekst, od pojedinih riječi do čak stranica. Kada me ljudi pitaju zašto je Mohamedu i dalje u Guantanamu, kažem im da razmisle o ovoj činjenici: i dan-danas, Sjedinjene Države i dalje kontrolišu njegovu priču”, govori urednik.
Nisam imao ništa od predmeta, samo veoma tanko i maleno ćebe, već skoro potpuno uništeno. Nisu mi dali knjige, ni Kuran, nisu mi dali ni sapun, ni pastu za zube, ni jednu jedinu rolnu toalet papira. Ćelija – u stvari, kutija – bila je toliko ohlađena da sam se sve vrijeme tresao. Bilo mi je zabranjeno i da vidim dnevnu svjetlost, samo su me, povremeno, noću puštali na nekoliko minuta napolje, ali nisam imao nikakvu interakciju sa drugim zatvorenicima. U narednih 70 dana, nisam imao nijedan dan sna, svakodnevno bi me ispitivali, četiri-pet puta na dan. “Ako budeš sarađivao, imaćeš malo sna i nešto dobro da pojedeš”, redovno mi je govorio XXXXXXXXX.
“A danas ćemo te naučiti sve o savršenom američkom seksu. Ustaj!”, rekao je XXXXXXXXX. Podigao sam se, u položaj koji sam zauzimao svakog dana u posljednjih 70 dana. Radije bih pratio pravila nego trpio njihove batine, čuvari su koristili svaku priliku da ubiju boga u zatvoreniku. Samo bi rekli da se zatvorenik opirao, i počeli da ga brutalno udaraju.
Ovog puta čuvari su bile dvije žene. Čim sam ustao, njih dvije su skinule svoje majice i počele da izgovaraju razne prljavštine. To mi nije toliko smetalo, koliko činjenica da su me tjerale da učestvujem u seksualnoj trojci na način koji najviše degradira. Mnogi ne shvataju da i muškarci pate kada ih tjerate da imaju seks, možda čak i više zbog tradicionalne pozicije muškaraca. Jedna je stala ispred mene, druga iza, i trljale su svoja tijela o mene, igrajući se sa mojim polnim organima. Da budem iskren, nisu me skidale, sve se događalo dok sam nosio zatvorsku uniformu. Dok je mučenje trajalo, naglas sam izgovarao molitve.
“Prekini da se j…. moliš! Imaš seks sa dvije Amerikanke i ti se moliš? Kakav si licemjer”, viknuo je nadređeni XXXXXXXXX, koji je sve vrijeme gledao scenu.
Odbio sam da prekinem molitvu (nakon toga će mi zabraniti da klanjam na punu godinu, kao i da postim za Ramazan). Tokom njihovih seksualnih igrarija, odbio sam da jedem ili pijem, kako bih se što pre onesvijestio od gladi ili žeđi. Nije ni to pomoglo. “Nećeš nam ovdje umrijeti, ima da te hranimo na dupe ako treba!”, rekao je XXXXXXXXX.
To je trajalo sve do 22 sata uveče. Znao sam to po satovima koje su žene nosile na rukama, mada se čuvarima nikada nije sviđalo da imamo predstavu koliko je sati.
Ljudi kažu da je Dnevnik iz Guantanama moderna verzija Kafkinog Procesa. Mene je više podsjetio na Šalamova, po tome kako je režim u Guantanamu, u 21. veku, strašno i apsurdno opresivan i nehuman, čak i više nego u Sovjetskom Savezu dvadesetih godina prošlog vijeka. Šta nam to govori o čovječanstvu i modernoj civilizaciji? A šta o američkoj vladi?
“Imao sam prilike da čitam zatvorske memoare iz čitavog sveta, i mislim da nema sumnje da Dnevnik iz Guantanama ima svoje mesto na polici sa nekom od najboljih knjiga zatvorske literature u historiji. A ta polica, u stvari, priča dvije esencijalne i vanvremenske priče: prvu, da je čovječanstvo sposobno za strašno, apsurdno i opresivno ponašanje; i drugu, da čovječanstvo može da očuva dostojanstvo, da formira zajednice, i da se održi čak i kada je suočeno sa netolerantnom okrutnošću. Ono što govori o modernoj civilizaciji generalno i posebno o američkoj vladi jeste da nema izuzetka od pravila da je čovječanstvo sposobno za veliku glupost i okrutnost. Svaka vlada koja se opredjeljuje za torturu vjeruje da je drugačija, da nije zla, da je suočena sa stvarnom egzistencijalnom prijetnjom, i tako dalje. A Konvencija protiv torture kaže, skroz jednostavno i direktno, “Ne postoje izuzetne okolnosti, bilo tokom rata ili prijetnji ratom, unutrašnje političke nestabilnosti ili bilo kog drugog vanrednog stanja, kojima se može opravdati tortura.”
Advokatica Hollander ovako mi opisuje pravno-birokratsku zavrzlamu:
“Godine 2010. federalni sud u Vašingtonu naredio je da Salahi bude pušten jer vlada nije pokazala sudu da ima dokaze protiv njega. Nažalost, vlada se žalila na tu odluku i viši sud je naložio novu istragu. Do nje nikada nije došlo. Sada nam vlada kaže da će Salahi imati drugo saslušanje kako bi se utvrdilo da li je prijetnja Americi. Naravno, on nije prijetnja, tako da očekujemo da tu pobijedimo. Ako uspijemo, biće mu “dozvoljeno” da bude pušten. Tada vlada treba da odluči da li će on ići kući u Mauritaniju ili će ga pustiti u neku drugu državu. Salahi nikada nije optužen ni za jedan zločin, i bivši glavni tužilac u Guantanamu, poručnik Morris Davis, javno je rekao da vlada nema nikakav dokaz da je Slahi ikada učinio bilo kakav neprijateljski akt protiv Sjedinjenih Država.”
Ni to nije dovoljno. Salahi je i dalje u onom odvratnom narandžastom odjelu koje me gleda i sa korica knjige.
U jednom trenutku u knjizi, Mouhamedu piše: “Ja nikog ne želim da osudim; taj dio ostavljam Alahu. Samo obznanjujem činjenice koje sam vidio i iskusio, i ništa ne prećutkujem kako bih nekog napravio boljim ili gorim. Razumijem da niko nije savršen, i da svako radi i dobre i loše stvari. Jedino pitanje je, koliko čega?”
Ima u tom citatu toliko mnogo: privrženost istini i vjera u vrijednost govorenja istine; odbijanje da se svet podeli na dobre i loše momke; i duboko razumijevanje ljudske prirode i naše humanosti, bez obzira na religiju, kulturu ili nacionalnost. Time što insistira da svakog koga sretne tretira kao osobu, time što primjećuje individualnu humanost u svakom od njegovih čuvara i istražitelja, on se opire sistemu koji je tu da dehumanizuje i uništava ljudska bića i prevazilazi taj sistem.
“Dodajte tu obilje ličnih talenata – oštro oko i sjajno uho, moćan smisao za ljepotu i ironiju, sjajnu upotrebu i fascinaciju jezikom – koji mu omogućavaju da interpretira i da se kasnije sjeća svojih iskustava. Ovi kvaliteti pomažu mu da se izdigne iz neposrednih okolnosti”, poručuje mi Siems.
Ima još jedan sjajan dio, kada tek stiže u Guantanamo i kada ga bacaju u kamion sa drugim zatvorenicima, povezanih očiju i vezanog, i čuvari viču na njih, sjedi dole, umukni, i tako dalje; jedna čuvarka viče: “Nema priče”, drugi, muškarac, dere se: “Ne pričajte”. Čak i kad Mouhamedu opisuje fizičke agonije scene, on sam sebe prekida. “U isto vrijeme, razmišljao sam o tome kako mogu istu naredbu da izgovore na dva različita načina, ‘Nema priče’ i ‘Ne pričajte’. To mi je bilo zanimljivo.”
A povrh svega toga, Mouhamedu ima fantastičan smisao za humor. Jedan od radosnijih podteksta Dnevnika iz Guantanama jeste njegov proces učenja engleskog, koji je njegov četvrti jezik i koji počinje da uči tek kada su ga Amerikanci uhvatili. Njegovo kazivanje je krcato tim, ponekad zaista smiješnim, opaskama o tom procesu i o engleskom jeziku. Ima tu i dosta smiješnih razgovora između Mohamedua i njegovih čuvara i ispitivača, i sjajnih, ironičnih refleksija na njegovu situaciju, na one koji ga drže zatočenog, i na samog sebe. Sposobnost da se smije sebi i situaciji, usred najveće tame – doslovno i figurativno – ono je što ga je očuvalo.
Većina čuvara tamo me je rijetko napadala fizički, ali jedan od njih je bio posebno uporan u tome.
Nikada mi nije bilo dozvoljeno da spavam. Tjerali su me da pijem po litar vode na svakih sat-dva, 24 časa dnevno. Posljedice su bile užasne. Nisam mogao da sklopim oči na više od deset minuta, jer bih odmah morao do WC-a. Kasnije, kada su tenzije malo splasnule, pitao sam jednog čuvara zašto su radili to sa vodom. “Zar niste mogli da me natjerate da budem budan tako što ću prestajati cijelu noć, kao što ste to radili u XXXXXXXXX?”
“Psihološki je mnogo gore nekoj osobi ako ostane budna sama, bez ikakvog naređenja”, odgovorio mi je XXXXXXXXX. “Ali vjeruj mi, ništa ti nisi video. Stavljali smo neke zatvorenike potpuno gole pod tuš koji bi neprestano radio tri dana. Morali bi tamo da jedu, da pi…, da obavljaju sve potrebe!”, nastavio je.
Bilo mi je dozvoljeno da koristim samo tri rečenice. “Da, gospodine!”, “Treba mi ispitivač!” i “Treba mi ljekar”. Svakih nekoliko dana čitav tim čuvara bi upao u moju ćeliju. Okrenuli bi me ka zidu, psovali me, izbacili sve iz moje ćelije. Nije bilo toga mnogo, ako ne računate vaške koje su se odnekud pojavile. I smrad, moj smrad, koji je postao neizdrživ.
Bez sna. Od ishrane samo voda. Svaki pokret koji bih napravio, posebno kada bi mi naredili da ustanem, bolio me je i tjerao srce da mi lupa. Nisam imao nikakav apetit. Čekao sam, iz minuta u minut, na sljedeću sesiju torture. Nadao sam se da ću umrijeti i otići u raj.
Čudan osjećaj sam imao dok sam čitao knjigu. Ti strašni “zacrnjeni” dijelovi su na neki način bili još potresniji. Čak iako sam znao da je to uzaludno, pokušavao sam da “dešifrujem” šta je ispod, i razmišljao sam o tome šta je cenzurisano i zašto.
“Necenzurisana verzija je zaključana negdje u Vašingtonu; kao i vi, i ja sam pokušavao da proniknem šta je cenzurisano i zašto. I u ovom smislu, Dnevnik je putokaz. Samo pogledati te strane, koje su uništene crnim cenzorskim linijama, to znači shvatiti pod kakvim je režimom Mouhamedu živio više od 14 godina, i suočiti se sa činjenicom da je i dalje zatvoren u Guantanamu, bez šanse da ispriča sve o sebi. Cenzurisana verzija nas poziva da budemo aktivniji čitaoci, i to bi, zauzvrat, moglo da nas natjera da postanemo aktivniji učesnici borbe da se osvijetle tajne Guantanama i da se ovaj sramni deo naše historije okonča”, kaže Siems.
Nancy Hollander je tek blago optimistična.
“Ono što sada pripremamo sudski trebalo je da se desi kada je predsjednik Obama potpisao naredbu da svaki zatvorenik može da bude saslušan da bi se utvrdilo da li predstavlja prijetnju po SAD. To je bilo 2011. godine. Od tada tražimo to saslušanje. Američka vlada mora da zatvori Guantanamo, a ne samo da prebaci zatvorenike negdje drugdje. Oni kojima treba da se sudi moraju da izađu pred regularne američke sudove, a oni protiv kojih nema optužnica treba da odu kući”, govori ona.
Larry Siems kaže da je mnogo radio sa vladinim dokumentima o zlostavljanju zatvorenika u Guantanamu, Avganistanu i Iraku, pa je znao dosta o strašnim uslovima kojima je Mouhamedu bio podvrgnut i pre nego što je čitao rukopis. Ali to ga nije pripremilo za iskustvo čitanja. Knjiga ga je, objašnjava, doslovno raznijela na tri nivoa.
“Prvi je bio kako je nevjerovatno tačna. Fusnote su u stvari bilješke o tome koliko Mouhameduovo kazivanje u stvari korespondira sa vladinim dokumentima, što su zapisi koje vode njegovi čuvari i isljednici. Sve se uklapa. Na bazičnom nivou,Dnevnik iz Guantanama predstavlja nevjerovatan podvig pamćenja, sproveden u najekstremnijim uslovima. Drugi, i na neki način najpotresniji po mene, jeste širina njegove priče. To je doslovno odiseja kroz međunarodnu mrežu zatvora kojima upravljaju SAD. Znao sam, na apstraktni način, kolika je moć Amerike, ali nikada nisam to pročitao iz perspektive jedne osobe koja nestaje u globalnom arhipelagu tajnih zatvora. Osjetite enormnost američke moći; to je kao Odisej ostavljen na milost i nemilost bogovima s Olimpa. A epski je i na drugi način, jer nam daje uvid u samu američku dilemu o mučenju. Kada on stiže u GTMO u avgustu 2002, doslovno slijeće usred borbe za američku dušu, i njegova priča je također ona o tome kako Amerika ne uspjeva da održi svoj moral. I na kraju, i najnevjerovatnije, jeste ono iz prethodnog pitanja, to kako Mouhamedu zadržava svoju humanost u najnehumanijim okolnostima, i ne samo to već čuva i opisuje humanost i svojih čuvara i isljednika. Oni su također dehumanizovani svojim učešćem u torturi. Cenzura koja sprečava zatvorenike u Guantanamu da ispričaju svoju priču također sprečava američke vojnike i oficire da kažu šta su stvarno videli i doživjeli tamo. Dnevnik iz Guantanama priča i njihovu priču, i neki od najpotresnijih trenutaka u knjizi vrte se oko moralnih dilema muškaraca i žena koji ulaze u taj uvrnuti, tajni svijet.”
Poslije desetak minuta, kamion se zaustavio na plaži i odvukli su me na jedan gliser. XXXXXXXXX nikada nije prestao da me tuče i da mi govori da ja ubijam ljude. Možda je pokušavao sebe da utješi, ono što je on radio bilo je upravo najkukavičkiji zločin na svijetu: mučenje bespomoćnog zatvorenika koji se potpuno predao. Kakva hrabrost je za to bila potrebna! Pretpostavljam da je XXXXXXXXX tim rečenicama o ubistvima htio da opravda ono što je radio.
Na gliseru me je prvo XXXXXXXXX natjerao da pijem slanu vodu, uzetu direktno iz okeana. Bila je toliko gadna da sam odmah povratio. Inače su imali i takvu metodu mučenja: stave ti bilo koji predmet u usta, bukvalno bilo koji, i tjeraju te da ga progutaš, ali ja sam znao da ne smijem da pijem vodu koja bi mi uništila unutrašnje organe. Sve dok nisam bio nadomak davljenja, onda sam shvatio da je bolje da uzmem tu vodu nego da se suočim sa izvjesnom smrću.
XXXXXXXXX i XXXXXXXXX su me tri sata vodali po moru. Cilj ovakvih puteva je, prvo, da mučite zatvorenika, a da nadležnima to objasnite time da se “zatvorenik slučajno povrijedio tokom transporta”, a drugo, da natjerate zatvorenika da povjeruje da su ga upravo prebacili u novi, još tajnovitiji i još više osigurani zatvor. Svi mi zatvorenici smo to znali; čuli smo priče da su neke ljude stavljali u avione i helikoptere i letjeli s njima puna četiri sata pre nego što ih vrate na početnu poziciju.
Ima ona stara teorija da mnogi Nijemci nisu znali ništa o nacističkim koncentracionim logorima. Zna li, pitam sagovornike, misleći na Mohamedua, prosječan Amerikanac o stvarima koje se događaju u Guantanamu?
“Ako Amerikanci ne znaju šta se događa u Guantanamu dosad, to je namjerna ignorancija – i toga ima, sigurno. Donekle, mislim da su Amerikanci navukli zavjesu u svojim umovima na čitavu temu Guantanama: duboko u sebi, znamo da je to svet pun sramotnih epizoda, sramnih grešaka i namjernih okrutnosti; znamo na opštem nivou da je to svijet pun bola. Ali umjesto da to pogledamo pravo, što znači da se suočimo s time na ljudskom nivou, mi govorimo o Guantanamu kao o apstrakciji, kao o pitanju politike. Cenzura koja ga i dalje okiva svakako doprinosi tome. Ono što Mouhamedu radi je micanje zavjese sa kolektivnog poricanja na način koji nam omogućava da vidimo, da, ovo jeste svet bola, ali je također i svet izdržljivosti i vere, dobrih gestova i međusobnog uvažavanja, pravog prijateljstva između zatvorenika i čuvara. Nevjerovatno, ali to može da bude mesto razumjevanja i oproštaja. U svojoj velikodušnosti i čovječnosti, Mouhamedu daje čitaocima početnu tačku u svetu koji nikada neće doživjeti, i na taj način nas upućuje kako da se izvučemo iz ovog strašnog užasa”, objašnjava Siems.
Jedan od najimpresivnijih Mouhameduovih kvaliteta jeste njegova vjera, duboka religiozna vjera koja ga održava kroz najgora i ekstremna iskušenja, i vjera u našu zajedničku humanost, i u moć pisane riječi da preskoči zidove zatvora i natjera nas da tražimo pravdu. On završava knjigu sljedećim pasusom, obraćajući se direktno američkom čitaocu:
Šta američki narod misli? Željan sam da znam. Volio bih da vjerujem kako većina Amerikanaca želi da vidi da je Pravda zadovoljena i da nisu zainteresovani da finansiraju pritvor za nevine ljude. Znam da postoji ekstremistička manjina koja vjeruje da su svi u kubanskom zatvoru zli i da se prema nama odnose bolje nego što zaslužujemo. Međutim, to mišljenje nema osnove osim u neznanju. Zapanjen sam što neko može da izgradi takvo optužujuće mišljenje o ljudima koje uopšte i ne zna.
Napisao je te riječi prije deset godina. Trebalo je da prođe sedam godina da riječi prođu kroz ruke američkih cenzora, i još tri da stignu u štampu. Larry Siems zaključuje:
“Ali sada ih imamo, i to u trenutku kada se američki narod suočava sa izazovom sličnim onom kroz koji su prošli građani Srbije, i građani mnogih drugih zemalja koji su se mučili da se suoče sa periodima užasnog kršenja ljudskih prava. Znamo, iz iskustva svih tih zemalja, da je jedini način da se krene napred pošten razgovor i jasno suočavanje s prošlošću. Kao i Mouhamedu, i ja vjerujem da imamo kapacitet da se pogledamo u oči i da pogledamo prošlost izravno; da se popravimo; da uradimo ono što od nas traže Konvencija protiv torture i druga fundamentalna ljudska prava, a to je da izvedemo pred lice pravde odgovorne za zločine i za torturu. Ti procesi traju – često mnogo više nego što želimo – ali oni imaju svoju dinamiku i momentum. Mislim da će rezultati predsjedničkih izbora imati nekog uticaja na ritam tog procesa, ali ne i na njegov uspjeh. Vjerujem da će Mouhamedu biti pušten, kao što pravda zahtjeva, da će Guantanamo biti zatvoren, i da će puna priča o tome šta se desilo izaći na vidjelo.”
(The Bosnia Times, Nedeljnik)