KOLUMNE
Da bismo krenuli u ovaj historijski poduhvat, mi moramo podvući crtu i reći: Ne! dvjema politikama koje su nas dovele u ovo stanje: komunističkoj/titoističkoj i Alijinoj, odn. politici Alijinih nasljednika!
Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Nakon prvih
uvida u presudu Radovanu Karadžiću može
se izvesti nedvosmislen zaključak: Haški tribunal, osnovan 1992.g. samo radi procesuiranja
ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, jeste osudio (i) za genocid vođu velikosrpskog pokreta i udruženog
zločinačkog poduhvata na tlu Bosne i Hercegovine, ali je sačuvao tvorevinu koju
je Zapad – očito u saradnji sa tim pokretom – izumio kako bi Evropu „zaštitio“
od islama i muslimana.
Haška redefinicija genocida
Osim te
tvorevine, i u drugom pokušaju – nakon što onaj drugi, Međunarodni sud pravde u
Hagu, utemeljen 1945.g., nije osudio Srbiju i C. Goru (Miloševićevu
Jugoslaviju) za učešće u genocidu protiv muslimana Bošnjaka – sačuvana je
Srbija, tako da su nakon ove presude umanjene šanse Bosne i Hercegovine da
iduće godine, kada joj ističe rok, obnovi svoju optužnicu protiv srbijanskog
susjeda, kako bi on isplatio ratnu odštetu žrtvama genocida i agresije.
Argumenti na kojima se izvodi ovaj zaključak su sljedeći: Haški tribunal je na
„slučaju“ bh. muslimana, Bošnjaka, redefinirao pojam genocida usvojen u Ujedinjenim narodima 1948.g. gdje se, u Konvenciji
o sprječavanju genocida i kažnjavanju za nj, jasno kaže da je i nesprječavanje
genocida, prema međunarodnom pravu, kažnjivo djelo.Odbijajući da Karadžića
proglasi krivim za genocid počinjen u preostalim općinama naše zemlje nad istom„nacionalnom, etničkom ili vjerskom grupom“,
taj tribunal svjesno prebacuje
težište genocida sa naroda na teritoriju. Po čemu, prema ovoj presudi, jeste genocid ako velikosrpski pokret u Srebrenici
ubije (zvanično) 8.372 muslimana, Bošnjaka, a nije genocid ako u selu
Biljanima pokraj Ključa isti pokret pobije sve fertilne, muške, goloruke pripadnike tog istog naroda (njih oko 270),
uključujući i četiri žene i dvije djevojčice?! Zašto je tako postupio ovaj
„međunarodni“ sud?! Zato što se genocid u Prijedorskoj dolini, gdje je pobijeno
vjerovatno više muslimana Bošnjaka nego u Srebrenici, dogodio na samom početku
agresije na Bosnu i Hercegovinu, u rano ljeto 1992.g., dok se onaj u Srebrenici
dogodio 1995.g. A to znači: da je Karadžić osuđen za genocid u Prijedorskoj
dolini, ili u Sarajevu, Zvorniku, Vlasenici, Bratuncu…, onda bi implicitno
bio –ili morao biti – osuđen i Zapad – zato
što ništa nije preduzeo da spriječi genocid na tlu Evrope! Karadžić je,
dakle, radio „prljavi posao“ za Zapad!, kako je sam jedne prilike izjavio. A da
je osuđen Zapad, onda bi žrtve genocida imale pravo tražiti odštetu i od
njegovih država. Zapad je kriv zbog dva razloga: što nije spriječio
velikosrpski ratni pohod i agresiju na Republiku Sloveniju, Republiku Hrvatsku
iisto tako međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, a mogao je to
vrlo lahko učiniti, ali i zato što je Bošnjacima, uvodeći embargo na uvoz
odbrambenog oružja našoj državi čitavim tokom trajanja troipogodišnje agresije,
vezao ruke dok je političko i vojno rukovodstvo Republike Srpske provodilo svoj
zamišljeni plan genocidana čitavom području
Bosne i Hercegovine, svugdje gdje je živjelo bošnjačko i, jednim dijelom, i
hrvatsko, nesrpsko stanovništvo. I dok se u Sloveniji, pa čak i u Hrvatskoj,
dogodila „opereta od rata“ (S. Mesić) – zato što su Hrvati i Slovenci kršćanski
narodi! – u Bosni i Hercegovini je vođen genocidni rat protiv Bošnjaka – zato
što su oni muslimani. Za taj genocid
nad našim i hrvatskim narodom velikosrpski pokret, na čelu sa Karadžićem,
nagrađen je društvenom, političkom i vojnom tvorevinom Republikom Srpskom,
kojom je ukupna teritorija države Bosne i Hercegovine pretvorena u isti onaj
model tzv. taifa koga je islamofobični, inkvizicijski duh
Zapada uspostavio u srednjem vijeku, 1492.g., u Španiji. Taife su, zapravo, bile
enklave ili torovi u kojima su „obrezani“, muslimani Španije (inače njezini,
domicilni stanovnici koji su primili islam!), i njezini Jevreji preživljavali idućih dvije stotine
godina – dok nisu in toto eliminisani u oblasti Pirinejskog poluotoka.
Jedan, i to veći dio španskih Jevreja naselio se u srednjoj Evropi, posebno na
području današnje Njemačke (tzv. Aškenazi), gdje je nad njima nacistički,
antisemitski pokret izvršio najveći genocid u XX. st., o čemu je Danijel Jona Goldhagen napisao možda
najbolju, obimnu, u čitavom svijetu poznatu studiju pod naslovom Hitlerovi dobrovoljni dželati – Obični
Nijemci i holokaust(objavljenu u Beogradu, u izdanju Radija B92, 1998.g., u
prijevodu Gordane Vučićević), koju, u
ovom trenutku, nakon ove sramne i historijske presude Haškog tribunala, nijedan
Bošnjak – i nijedan evropski humanist!- ne može zaobići.
Bošnjaci – Jevreji Balkana
Radi se o
tome što je Goldhagen, u svome sveobuhvatnom istraživačkom poduhvatu, odgovorio
na pitanje kako je bilo moguće da toliki
milioni Nijemaca, izrazita većina ove nacije, prihvati učešće u Hitlerovom eliminacionističkom antisemitizmu.
Sličnosti
između Hitlerovog udruženog zločinačkog poduhvata, koji je krenuo da zatre
„evropsko Jevrejstvo“, i udruženog zločinačkog poduhvata R. Karadžića i S. Miloševića
koji su krenuli da zatru bosansko-balkansko muslimanstvo, očigledne su, pa ćemo stoga ovdje
najprije iznijeti glavne teze Goldhagenove studije.
„Izvršenje
holokausta bilo je prvenstveno njemački poduhvat“,
kaže ovaj historičar. „Razumijevanje i objašnjenje zločina holokausta stoga
traže objašnjenje šta je Nijemce nagonilo
da ubijaju Jevreje. Ovdje su, umjesno, u žiži njemački počinioci zločina, jer
ono što se može reći za Nijemce nije moguće reći ni za jedan drugi narod, a ni
za sve druge narode skupa – naime, da nije bilo Nijemaca, ne bi bilo ni
holokausta…I pored mlakih pokušaja režima da genocid drži daleko od očiju
većine Nijemaca, za masovne pokolje znali su milioni. Hitler je više puta jasno
najavio da će se rat završiti istrjebljenjem Jevreja (12-15)…Objašnjenje
zašto se zbio holokaust traži radikalnu reviziju onoga što je do sada napisano…Takva
revizija od nas traži da priznamo ono što su tako dugo poricali ili
zamagljivali i akademski i neakademski tumači: da su antisemitska uvjerenja
Nijemaca o Jevrejima bila središnji uzročnik holokausta. Bila su središnji
uzročnik ne samo Hitlerove odluke da uništi evropsko Jevrejstvo (što su mnogi
prihvatili) već i spremnosti počinilaca da ubijaju i zvjerski zlostavljaju
Jevreje. Zaključak ove knjige je da je antisemitizam nagnao na hiljade
„običnih“ Nijemaca – a da bi nagnao i milione drugih da su se našli na
odgovarajućem mjestu – da ubijaju Jevreje. Na sistematsko i nemilosrdno
ubijanje hiljada nenaoružanih, bespomoćnih jevrejskih muškaraca, žena i djece
Nijemce nisu nagnale privredne teškoće, sredstva prinude totalitarne države,
društvenopsihološki pritisak, niti nepromjenljive psihološke sklonosti, već
predstave o Jevrejima koje su u Njemačkoj bile sveprisutne, i to decenijama
(15)… Evropski antisemitizam je posljedica hrišćanstva. Još od najranijih
učvršćivanja vlasti hrišćanstva nad Rimskim carstvom, njegovi predvodnici su
propovijedali protiv Jevreja, koristeći se otvorenim, snažno sročenim i
emotivno nabijenim optužbama…Hrišćani su smatrali da je njihova vjera
smijenila jevrejsku vjeru. Dakle, Jevreji kao Jevreji treba da iščeznu sa
zemlje. Treba da postanu hrišćani (56)…Osnovni njemački kulturni model
„Jevreja“ (der Jude) činila su tri
shvatanja: da je Jevrej drugačiji od Nijemca, da je binarno suprotan Nijemcu i
da nije tek dobroćudno, već zloćudno i korozivno drugačiji. Ma kako da je
shvatan, kao vjera, narod, politička skupina ili rasa, Jevrej je uvijek bio Fremdkoerper, strano tijelo u Njemačkoj
(62)…“ Itd.
Srpska antimuslimanska/antibošnjačka
uvjerenja – glavni uzročnik genocida
Ne
decenijama, kao u slučaju njemačkih Jevreja, već blizu dvije stotine godina, od NačertanijaIlije Garašanina (nastalog
1844.g. i prihavećnog kao Politički program Velike Srbije), velikosrpskog Mein Kampfa, kvasaju i šire se antimuslimanska /antibošnjačka/antibosanska uvjerenja u srpskom
narodu, uvjerenja koja su doživjela kulminacionu tačku neposredno pred agresiju
na matičnu državu Bošnjaka fanatičnim marom čitavog velikosrpskog
establišmenta: Srpske pravoslavne crkve, Udruženja srpskih književnika u
Beogradu, Srpske akademije nauka i umjetnosti, srpskih univerziteta i
medija…, a onda i srpskih političkih organizacija. Sumarno, ta bi uvjerenja
bila: 1) Bošnjaci, kao i svi muslimani Balkanskog poluotoka, izdali su „vjeru
pradjedovsku“; 2) Bošnjaci su Turci, a ne evropski narod; 3) islam se na
Balkanu proširio „ognjem i mačem“; 4) Srbi su pet stoljeća živjeli pod turskim
/muslimanskim „jarmom“; 5) islam se ne može uspoređivati sa kršćanstvom i
judaizmom, već samo sa nacizmom i komunizmom; 6) Srbija je „kapija Evrope“ i
njezina „brana“ od azijatskog /turskog totalitarnog duha; 7) Bosna i
Hercegovina su dvije pokrajine Srbije; 8) Bošnjaci su „Srbi islamske vjeroispovijesti“;
9) ne postoji bosanski jezik, već je riječ o srpskom jeziku…
Da nije bilo Srba, ne bi bilo
genocida nad muslimanima Bošnjacima
I kao što je
Hitlerova Nacional-socijalistička partija, preuzevši vlast 1933.g., onda kada
su se stekli međunarodni uvjeti za
to, pokrenula eliminacionistički poduhvat
istrjebljenja Jevreja, Miloševićeva Socijalistička partija i Karadžićev SDS
takav su eliminacionistički poduhvat, na gotovo isti način, pa čak i istim
metodama, pokrenuli protiv bosanskog i balkanskog muslimanstva kao „stranog
tijela“ na Balkanskom poluotoku, posebno u Bosni i Hercegovini. Taj poduhvat su
izvodili Srbi, i to milioni „običnih“ Srba, Miloševićevih i Karadžićevih dželata koji su, zahvaćeni
antimuslimanskim uvjerenjima, histerično bili spremni da učestvuju u njemu!
Prisjetimo se samo gazimestanskog obilježavanja Kosovske bitke 1989.g.,
referiranja na Turke i Miloševićevih najava ratova; nosanja moštiju cara Lazara u organizaciji
Srpske pravoslavne crkve; guslarskog pojanja kosovskog epskog ciklusa i Gorskog vijenca, revitalizacije Ive
Andrića i njegovoga književnog opusa; Karadžićevog referiranja na Prvi srpski
ustanak i njegovo „dovršenje“; njegove prijetnje o nestanku muslimana Bosne i
Hercegovine koju je izrekao u Skupštini; Arkanovih zločina u Bijeljini
(velikosrpske Kristalne noći), mržnje
prema Albancima; rušenja muslimanskih kapija po Skoplju; zabrana muslimankama
da se porađaju u „srpskim“ bolnicama; Krajišnikove tirade: “Ubijat ćemo vas sve
dok ne prestanete govoriti o zajedničkom životu“; itd. – sve je to oblikovalo
srpski Lebenswelt, životnu sredinu, tako
da i Bošnjaci mogu konstatirati: da nije bilo Srba, ne bi bilo ni genocida nad njima, muslimanima Balkanskog poluotoka; da nije bilo antimuslimanskog evropskog Lebenswelta, Srbi ne bi
pokrenuli ovaj eliminacionistički antimuslimanski poduhvat.
Nacistički i velikosrpski Lebenswelt
Što se tiče
ove druge teze, nju dokazuje ne samo činjenica da Karadžić nije osuđen za
genocidne radnje s početka 1992.g., nego i misteriozna smrt ili uklanjanje iz Ševeningena
S. Miloševića (?!) čim je zatražio da se na Sudu pojave kao svjedoci
„saučesnici njegove politike“, predsjednici i šefovi vlada iz Evrope i SAD,
uklanjanje dokumentacije koja Srbiju tereti za učešće u genocidu nad Bošnjacima
i Hrvatima (koje je završila Carla del Ponte, tužiteljica Haškog tribunala!) te
hapšenje Florence Hartmann, zapisničarke iz Haškog suda koja tvrdi da postoji dogovor
između sudija ovog tribunala i zvaničnog Beograda da se Srbija ne procesuira za
učešće u genocidu nad našim narodom.
Osim sličnog
Lebenswelta, velikosrpske i nacističke metode su također slične. Uz
neselektivno ubijanje muslimanskih bošnjačkih civila, izgladnjivanje,
zastrašivanje, ubijanje vjerske i političke elite, zatiranje vjerskih i
kulturnih tragova muslimanske civilizacije, pravljenje živih štitova, silovanje
žena, čak i djevojčica…, što sve ulazi u radnje genocida, Srbi su, poput Nijemaca, izgradili 400 logora
i mjesta zatočenja, u kojima su Bošnjaci, kao „niža rasa“, kao „gubavci“,
ubijani ili zatirani s ništa manje brutalnosti i divljaštva nego Jevreji u sistemu nacističkih logora diljem
srednje i istočne Evrope. Razlike može biti u gasnim komorama, ali zar
spaljivanje živih Bošnjaka u Višegradu ili na Kamenu pokraj Gornje Sanice nije
isto kao i spaljivanje Jevreja u Aušvicu?!
No, zarad
historijske istine, postoje i razlike između nacističkog i velikosrpskog
eliminacionističkog poduhvata. Prvo, nije isti obim žrtava ova dva poduhvata, što se ima zahvaliti herojskom
otporunaše Armije i diplomatskoj ofanzivi naših tadašnjih političkih
predstavnika te svjetskim medijima, posebno CNN-u, ali i, u odnosu na Nijemce,
mnogo većem procentu Srba koji su, kao uvjereni antifašisti, odbacili
velikosrpska, četnička uvjerenja i, čak, ustali protiv velikosrpske kampanje i
genocidnog pohoda „svojih“ sunarodnika. Mi Bošnjaci nikada nećemo zaboraviti
iskrene humaniste iz srpskog naroda kakvi su bili Mihajlo Petrović (major Armije Republike Bosne i Hercegovine, poginuo u
Travniku na početku agresije), Mirko Kovač, Vidosav Stevanović, Vladimir
Srebrov, Gavro Grahovac, Bogdan Bogdanović, dr. Nikola Kovač,Tatjana i Dunja Mijatović,
Miro Lazović, Miodrag Petrović Čkalja, porodica Pavičević, Rajko Danilović,
Vlasta Mijović, Gojko Berić, „Žene u crnom“… i brojni drugi; srpski narod
nije bio u tolikoj mjeri zahvaćen antimuslimanskim kao njemački narod
antisemitskim uvjerenjima, tako da ni procent srpskih učesnika u genocidu nije
ravan njemačkom masovnom učešću u holokaustu!
Ima tu još
jedna razlika koja ide u korist nacista, naime, oni nisu, kao Karadžićevi
„obični“ Srbi, pravili tzv. sekundarne grobnice – kako bi prikrili svoj
genocid; sekundarne grobnice su tipično velikosrpski izum u XX.st.!
A najveća
razlika između ova dva eliminacionistička poduhvata jeste odnos Zapada prema počiniocima holokausta i počinicima genocida nad
Bošnjacima. Dok je Zapad politički i vojno uništio nacistički režim, taj isti
Zapad je nagradio velikosrpski režim; Načertanije je iz crkvenih, umjetničkih i akademskih
krugova ušlo u današnje državne institucije srpskog naroda!
Dok su
preživjele žrtve njemačkog holokausta u izrazitoj većini napustile prostor gdje
se on zbivao, bošnjačke žrtve genocida prisisljene su da žive sa oko 20.000 svojih
dželata na istom prostoru gdje su oni vršili genocidne radnje!
Šta da se radi kako se ne bi ponovio
genocid nad nama
Ako ova
historijska presuda čuva Republiku Srpsku kao „čedo“ Karadžićevih
dželata i poklon Zapada velikosrpskom pokretu, Bošnjaci – kao i svi ostali
građani međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine – moraju dobiti
odgovor na pitanje: Kada i kako je nastala „Republika Srpska“? Ovaj autor
svjedoči da je rahm. predsjednik Izetbegović, neposredno po dolasku iz Dejtona
gdje je stavio potpis pod tu genocidnu tvorevinu, tvrdio da je bio ucijenjen od strane Cristophera,
tadašnjeg generalnog sekretara američke administracije, koji je našoj
delegaciji ultimativno zaprijetio riječima:“Srbi prihvataju državu Bosnu i
Hercegovinu pod uvjetom da vi prihvatite Republiku Srpsku! Ako to učinite,
Amerika jamči da će doći do mirovnog sporazuma i da će ga ona provesti, a ako
odbijete, vratite se natrag u Bosnu, ratujte idućih deset godina, pa ko bude vojni pobjednik, neka dođe da pregovara sa
Amerikom!“
Međutim, to
nije puna istina o prihvatanju i priznavanju „Republike Srspke“ s naše strane. Danas istinu o tome čuva
samo Muhammed Šačirbey, tadašnji
ministar vanjskih poslova Republike Bosne i Herecgovine. Ali ni američka
administracija ni bošnjački politički predstavnici ne daju dozvolu Muhammedu Šaćirbeyu da se za života vrati u Sarajevo i
svjedoči o tome ko, kada i kako je utemeljio „Republiku Srpsku“. Prema
našim saznanjima, ova genocidna tvorevina utemeljena je u Hotelu „Hilton“ u
Ankari, gdje su je rahm. Predsjedniku servirala dva masona: Sulejman Demirel i Richard Holbrook. Naravno,
sve je to bilo ilegalno, jer niko
izvan parlamentarne procedure nema pravo suspendirati ustav jedne države i
dovoditi u pitanje njezin teritorijalni i politički suverenitet. Pošto oba
nasljednika rahm. Alije Izetbegovića uporno tvrde da je „Bosna i Hercegovina
konstantna, a Republika Srpska trajna kategorija,“
(a današnji bošnjački član Predsjedništva dodaje „ćufur besidu“ kako
„Bošnjacima ne smeta Republika Srpska“), kako god zna i umije, bošnjački narod,
tj. njegove istinske akademske, političke i vjerske elite, mora pokrenuti
politički poduhvat da iste one sile Zapada (SAD, Engleska, Francuska, Rusija i
Njemačka) koje su kreirale „Republiku
Srpsku“, na temelju Konvencije o prevenciji genocida i kažnjavanju za nj i
općih odrednica međunarodnog prava, a slijedom činjenice da Bošnjaci, bosanski
Hrvati i dobar dio bosanskih Srba, nikada nisu parlamentarno priznali
„Republiku Srpsku“, ukinu ovu
genocidnu tvorevinu! Na tome putu, najprije se svjedok ovog povijesnog
ilegalnog čina, Muhammed Šaćirbey, mora
pozvati na svjedočenje u Sarajevo – pred državni Parlament!
Osim
globalnog bošnjačkog /bosanskog zahtjeva da se ukine „Republika Srpska“, na
domaćem terenu, Bošnjaci bi morali razviti čitav vjersko-kulturno-politički
program kako bi u srpskom (i ostalim hrišćanskim balkanskim narodima)
eliminirali ona uvjerenja – uzročnike genocida nad njima, u skladu sa porukom
iz svoga Kur'ana:“Dobro i zlo nisu isto!
Na zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj
postati; /to mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni“ (41,
34-35). Do toga širokog programa moguće je doći samo preko autentične bošnjačke
vjerske zajednice, koja bi autentičnoj bošnjačkoj ulemi dozvolila da razvije
takav program te da u punom kapacitetu radi za islam i muslimane. To bi, u
posljedici, značilo da islam Bošnjacima po
važnosti bude ono što je i njihovome
„dušmaninu“: na prvome mjestu, kao spiritus
movens budućeg oslobodilačkog pokreta, inša’ Allahu Te'ala, u jednome
muhammedanskom političkom programu, u skladu sa riječima našeg Poslanika,
s.a.v.s., koje bi tome pokretu ulile nadu i vjeru u uspjeh:“Nije jak onaj ko ratuje protiv Allaha,
dž.š., i nije nemoćan onaj ko se na Njega osloni!“
Bošnjačko NE i Titu i Aliji
Drugo,
Bošnjaci moraju odbiti od sebe svaki strah od rata. Argumenti za to su
sljedeći: u ovom međunarodnom kontekstu, velikosrpski pokret – izblamiran pred cijelim Svijetom! – ne bi smio
pokrenuti rat protiv nas (nakon što je sve ostale ratove na području
Jugoslavije izgubio, a ni ovaj u Bosni nije dobio), niti su njegovi vojni
potencijali onakvi kakvi su bili 1992.g.
No,
najvažnija dva faktora zbog kojih ovaj narod mora političkim sredstvima ukinuti
ovu genocidnu tvorevinu jeste bošnjački strah od ponavljanja genocida nad
njima, strah od budućnosti ukoliko„Republika Srpska“ nastavi da postoji, a mi
nastavimo da živimo u taifama, kao podstanari u vlastitoj zemlji, zemlji
svojih predaka, i rasijani po čitavom svijetu. Da bismo krenuli u ovaj historijski poduhvat, mi moramo podvući
crtu i reći: Ne! dvjema politikama koje su nas dovele u ovo stanje:
komunističkoj/titoističkoj i Alijinoj, odn. politici Alijinih nasljednika! Prva
je, svojim nepriznavanjem nacionalne samobitnosti bošnjačkog naroda i zabranom
da se obilježe stratišta na kojima je nad Bošnjacima počinjen genocid tokom
Drugog svjetskog rata, omogućila uvjete
u kojima će Srbi počiniti genocid nad nama, a druga je 1995. g. zamrznula bošnjački pokret za slobodu,
pasivizirala ga, sklopila pakt sa titoizmom i popustljivom politikom cementirala Republiku Srpsku.
Drugi faktor koji nam ide u korist jeste
međunarodna, posebno javnost Zapada, koja je, u izrazitoj većini, na strani
žrtve, tj. Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Ta bi javnost, njezin nevladin
sektor, brojne demokratske ne-islamofobične stranke, brojni umjetnici,
novinari, filozofi, posebno oni jevrejskog porijekla, listom podržali našu
borbu – za „ideju Bosne“, prema kojoj ljudi različitih vjera i nacionalnosti
mogu živjeti u miru i prosperitetu. Ta će borba, ako Bog da, biti borba za univerzalne vrijednosti čovječanstva,
doslovno – za spas ljudske vrste!
(The Bosnia Times)