REGIONAL
Trinaest godina
nakon dobrovoljne predaje Vojislava Šešelja Haškom sudu Međunarodni kazneni sud
za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u četvrtak će izreći prvostepenu presudu vođi
srpskih radikala optuženom za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti od
1991. do 1993. počinjene protiv nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH
FOTO: Šešelj (
FAH)
Trinaest godina
nakon dobrovoljne predaje Vojislava Šešelja Haškom sudu Međunarodni kazneni sud
za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u četvrtak će izreći prvosetepenu presudu vođi
srpskih radikala optuženom za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti od
1991. do 1993. počinjene protiv nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj, BiH i
protiv vojvođanskih Hrvata na koje je poticao govorima mržnje i slanjem svojih
dobrovoljačkih snaga u Hrvatsku i BiH.
Haško
tužiteljstvo u završnim je riječima prije četiri godine zatražilo da se Šešelja
proglasi krivim i osudi na kaznu od 28 godina zatvora zbog njegove uloge u
etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH te vojvođanskih
Hrvata pod patronatom Srbije, koje je uključivalo ubistava, deportacije,
zlostavljanja, pljačku i uništavanje imovine Hrvata i muslimana.
“On je
odgovoran za patnje desetina tisuća žrtava koje su bile izlagane progonu iz
vlastitih domova, lišavanju života, zatočenju, mučenju, silovanju, a čija su sela
i varoši razarana zbog njegovih riječi i njegovih postupka”, kazao je na
kraju tužiteljskih završnih riječi glavni tužitelj u predmetu Mathias Marcusen.
Šešelj, koji je
odbio pojaviti se u haškoj sudnici na izricanju presude, poručio je dva tjedna
uoči njezina objavljivanja kako ga presuda ne zanima te je najavio žalbu na
presudu “kakva god bila”. On je ustvrdio kako ima saznanja da će mu
biti izrečena kazna od 25 godina zatvora. Šešelj je na uslovnoj slobodi od novembra
prošle godine kada ga je haški sud pustio zbog pogoršanog zdravstvenog stanja
odnosno jetrenih metastaza raka debelog crijeva.
Optužen je u
devet tačaka za zločine protiv čovječnosti i povrede ratnog prava i običaja u
BiH i Hrvatskoj, a posebno za masakre na Ovčari i u Voćinu te progon Hrvata iz
vojvođanskog mjesta Hrtkovci. Ideju “velike Srbije” sa zapadnom
granicom Virovitica-Karlovac-Karlobag zagovarao je u javnim nastupima, a svojom
je ekstremnom retorikom i huškačkim govorima mobilizirao i poticao na progon i
ubijanje Hrvata i muslimana ne samo sebi podređene stranačke dobrovoljačke
oružane jedinice, nego i druge srpske snage, smatra tužiteljstvo.
Glavni dokazi
protiv Šešelja su njegovi ratnohuškački govori
Tužiteljstvo je
na suđenju kao dokaze uvelo niz njegovih huškačkih govora i snimke obilazaka, u
odori ili civilu, srpskih dobrovoljačkih formacija koje je poticao da pustoše i
čine zločine u Hrvatskoj i BiH. Šešelj na tim snimkama objašnjava kako je
mobilizirao dobrovoljce Srpske radikalne stranke i upućivao ih u, kako ih je nazivao,
“srpske zemlje” u Hrvatskoj i BiH.
Među govorima
mržnje koji su prikazani u sudnici su i oni iz 1991. – od plitvičkog govora u
kojem je najavio da će se “kotrljati glave” preko mitinga u
baranjskom Jagodnjaku na kojem je govorio da je to srpska zemlja, do govora u
skupštini Srbije potkraj ‘91. u kojem je pozvao na razmještanje JNA na granice
“velike Srbije”, zauzimajući se za obračun s Hrvatskom ako treba i
napalm bombama i bez obzira na eventualne civilne žrtve. Obrana granica
“velike Srbije” na području Hrvatske bila je važnija “nego
bojati se hoće li pritom pasti neke slučajne žrtve – pa “tko im je kriv –
htjeli su rat, imaju rat”, kazao je tada Šešelj u Skupštini Srbije. U
Vukovaru, pak, poručio je da “nijedan ustaša ne smije živ otići iz Vukovara”,
a kako su tužitelji istaknuli – njegovi dobrovoljci “napravili su upravo
ono što je Šešelj govorio”.
U Skupštini se u aprilu
1992. zauzeo za progon Hrvata iz Vojvodine a na mitingu u Hrtkovcima u maju
‘92. na kojem je čitan popis Hrvata i Mađara koji moraju otići Šešelj je
poručio da će” ako sami ne odu, organizirati prijevoz autobusima” do
hrvatsko-srpske granice pa dalje neka idu pješice u “svoju lijepu”.
Šešelj i njegovi suradnici na mitingu namjerno stvorili atmosferu straha u
Hrtkovicima s nacionalističkom glazbom i naoružanim ljudima koji su u mjesto
stigli u crnim četničkim uniformama te dovođenjem mase srpskih izbjeglica iz
Hrvatske koji su poticani da Hrvatima daju adrese napuštenih srpskih kuća u
Hrvatskoj. Na tom mitingu pročitana su imena “nelojalnih Hrvata” u
Hrtkovcima, a mase su na Šešeljev govor aplaudirale i uzvikivale: “ustaše,
napolje” i “ovo je Srbija”. Nakon toga govora Hrvati su masovno
napustili mjesto, a Hrtkovci su preimenovani u Srbislavce.”Optuženi je
namjeravao i uspio u sijanju straha među Hrvatima”, kazala je u završnim
riječima tužiteljica Lisa Biersay. Iz Hrtkovaca je odselilo oko 700 od 1000
Hrvata.
Dokazujući
njegovu odgovornost za vukovarske zločine, tužitelji su kao svjedoke izveli i
Šešeljeve dobrovoljce i pripadnike srpskih snaga koji su opisali kako su
dobrovoljci Srpske radikalne stranke sudjelovali u zločinima nad Hrvatima, te
kako ih je Šešelj tijekom obilaska za vrijeme borbi za Vukovar ohrabrivao da
ustraju i sam pucao na hrvatske snage. Šešelj je kazao da je Vukovar za njega
Srbija kao i Beograd, opisujući ga kao najjače ustaško uporište. U sudnici su
tužitelji pustili snimku jednog od
zapovjednika JNA u Vukovaru Veselina Šljivančanina koji je govorio o
“sjajnoj saradnji” sa Šešeljevim dobrovoljcima u ‘razbijanju’
hrvatskih snaga.
Šešelj je
obilazio frontu u Vukovaru i njegovi govori u tom gradu i okolici bili su puni
mržnje i nasilja i utjecali su na sve koji su ga slušali, a ne samo na njegove
dobrovoljce, kazali su tužitelji koji su na suđenju izveli dokaze da su njegovi
dobrovoljci otvoreno ubijali nenaoružane Hrvate u Vukovaru i okolici jer nisu
imali vremena odvesti ih u sabirni centar u Veleprometu. Te zločine činili su
bez ikakvog straha da će ih optuženi kazniti. Šešeljevi dobrovoljci, pod
vodstvom Milana Lančužanina Kamenog, na Ovčari su sudjelovali i u mučenjima u
hangaru i u ubojstvima. “Optuženi je povezan s fizičkim izvršiteljima tih
zločina… i trud koji je uložio u završnom podnesku da se od njih distancira
izniman je… ali tim tvrdnjama nedostaje vjerodostojnost”, poručila je
tužiteljica Biersay.
Tužitelji su na
suđenju dokazivali da je Šešelj, itekako svjestan pokretačke snage svojih
zapaljivih govora, etiketirao Hrvate kao ustaše, a sve u BiH koji su se
zalagali za opstanak te države islamskim fundamentalistima, kako bi poticao na
njihov progon samo zato što su bili ‘pogrešne’ nacionalnosti i zato što su
živjeli na zemlji za koju je optuženi mislio da je srpska.
“Tokom
čitavog sukoba u Hrvatskoj etiketirao je Hrvate i hrvatsko vodstvo kao ljude
spremne da počine genocid. Termin ustaša koristio je kako bi s prijezirom
ponižavao sve Hrvate… i kako bi postali ubilačka prijetnja Srbima… Njihovo
uništenje postalo je opravdano”, kazala je u završnim riječima Biersay
ističući da je Šešelj koristio stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu kako bi
uplašio i mobilizirao Srbe i poticao ih na zločine nad Hrvatima. Šešelj je bio
neumoran u svojoj promociji velike Srbije, neumoran u nazivanju Hrvata
ustašama, neumoran u podrugljivom nazivanju Bošnjaka balijama, neumoran u
tvrdnjama da Srbima prijeti genocid i neumoran u pozivima na osvetu, rekla je
tužiteljica ističući da, kad se propaganda ponavlja, onda se pretvara u mržnju
i nasilje.
U Srbiji je imao
status medijske zvijezde i zato je njegova odgovornost veća, a njegove izjave i
govori imali su za cilj ohrabriti Srbe na počinjenje zločina i osloboditi ih od
odgovornosti ukoliko takve zločine počine, zaključak je tužitelja na kraju
dokaznog postupka.
Šešelj i njegovi
dobrovoljci ostavili trag zločina u Hrvatskoj i BiH
Na suđenju
Šešelju, koje je započelo 2007., tužiteljstvo je izvelo 72 svjedoka kako bi
dokazalo da je Šešelj poticao na progon, etničko čišćenje i ubojstva. Tužitelji
su kao svjedoke izveli brojne žrtve, uključujući preživjele masakra na Ovčari i
u Voćinu u kojem su sudjelovali Šešeljevi dobrovoljci. Svjedočili su i prognani
Hrvati iz vojvođanskog mjesta Hrtkovci.
Uz govore mržnje
kojima je dehumanzirao pripadnike drugih naroda Šešelj je organizirao 30.000
dobrovoljaca, koje je poslao u Hrvatsku i BiH gdje su činili zločine na
području Vukovara, Zvornika, Sarajeva, Mostara, Nevesinja i Hrtkovaca.
Šešelj i njegovi
sljedbenici ostavili su za sobom u Hrvatskoj i BiH trag zločina u nastojanju da
etnički očiste dijelove dvije zemlje kako bi se ta područja priključila
jedinstvenoj srpskoj državi, kazala je u završnim riječima tužiteljica Biersay.
“Gdje su išli šešeljevci – činjeni su zločini, gdje su išli četnički
vojvode – činjeni su zločini”.
Njegova djela
dramatično su izmijenila nacionalnu sliku u općinama koje je uzimao za metu,
ostavio je za sobom razaranja i pljačku, uništene vjerske ustanove i 905
ubijenih. Tužitelji su sucima poručili da za Šešelja nema olakotnih okolnosti
jer nije pokazao kajanje za zločine a godinama ismijava i opstruira Haaški sud.
Sud je čuo i
snimku Šešeljeve televizijske izjave u kojoj objašnjava kako su srpski radikali
ostvarili kontakte i suradnju s MUP-om Srbije, Generalštabom i SDB-om te kako
su njegovi dobrovoljci u vojarnama JNA dobivali oružje i bili uvježbani prije
upućivanja u Hrvatsku i BiH, što je za tužitelje dokaz njegova sudjelovanja u
udruženom zločinačkom pothvatu u kojem su bili
uz bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića i generali
JNA Veljko Kadijević i Blagoje Adžić, dužnosnici SDB-a Srbije Jovica Stanišić i
Franko Simatović, vođe pobunjenih hrvatskih Srba u Hrvatskoj i BiH Milan Babić,
Milan Martić i Radovan Karadžić, dužnosnika MUP-a Srbije Radmilo Bogdanović te
vođa paravojnih postrojba Željko Ražnatović Arkan.
Šešelj nije izvodio
odbranu jer sud nije ispunio njegove uslove da mu bez nadzora financira
troškove obrane i riješi status njegovih pravnih savjetnika.
Haško je
tužiteljstvo tokom četverogodišnjeg suđenja vođi srpskih radikala Vojislavu
Šešelju, optuženom za ratne zločine u Hrvatskoj i BiH te protiv vojvođanskih
Hrvata izvelo 72 svjedoka kako bi dokazalo da je Šešelj poticao na progon,
etničko čišćenje i ubistva u periodu od 1991. do 1993. godine, a prvu potvrdu
svoga rada dobilo je u svibnju 2011. kada je raspravno vijeće većinom glasova
ocijenilo da izvedeni tužiteljski dokazi u dovoljnoj mjeri podupiru zaključak
da je govor optuženog bio govor nasilja kojim je poticao na progon te da
slijedom toga optužnicu na zahtjev Šešelja ne treba odbaciti.
Kao vjerodostojne
dokaze sud je tada ocijenio niz Šešeljevih huškačkih ratnih izjava kao i
svjedočanstva žrtava o Šešeljevim govorima među kojima stanovnika vojvođanskih
sela koji su čuli njegova ‘upozorenja’ da je vrijeme da se odsele ili
ravnateljice vukovarske bolnice Vesne Bosanac koja ga je slušala na radiju kako
potpiruje svoje dobrovoljce.
Pred sucima su se
smjenjivali svjedoci koji su govorili o svom strahu nakon Šešeljevih huškačkih
ratnih izjava i Šešeljevih govora među kojima i direktoriaca vukovarske bolnice
Vesna Bosanac koja ga je slušala na radiju kako potpiruje svoje dobrovoljce.
Vijeće je tada
zaključilo da raspolaže s dovoljno dokaza da je Šešelj “sustavno
omalovažavao Hrvate i Muslimane” nazivajući ih uvredljivim i pogrdnim
nazivima poput “ustaše” i “balije”, kao i da je širio
atmosferu straha te da je dostatno dokazano da je poticao svoje dobrovoljce na
ostvarivanje njegove “nacionalističke ideologije svim sredstvima” i
da je Šešelj smatrao da se ti ciljevi mogu ostvariti “jedino protjerivanjem
nesrba”.
Šešelj je također
bio svjestan da će nakon njegovih huškačih govora uslijediti zločini a sudsko
vijeće smatralo je i da ima dovoljno dokaza i o njegovoj kriminalnoj namjeri
progona. Sud je, odbijajući tada Šešeljev zahtjev za odbacivanjem optužnice,
zaključio i da je dokazana uzročno-posljedična veza između njegovih govora i
zločina.
Tužiteljstvo
tereti Šešelja da je, zajedno s drugim sudionicima zločinačkog pothvata
predvođenog bivšim jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, pokušao
uspostaviti novu srpsku državu na dijelovima Hrvatske, BiH i same Srbije kroz
progon pod patronatom države, koji je uključivao ubojstva, deportacije,
zlostavljanja, pljačku i uništavanje imovine Hrvata i muslimana.
Optužen je u
devet tačaka za zločine protiv čovječnosti i povrede ratnog prava i običaja u
BiH i Hrvatskoj, a posebno za masakre na Ovčari i u Voćinu te progon Hrvata iz
Vojvodine. Ideju ‘velike Srbije’ sa zapadnom granicom
Virovitica-Karlovac-Karlobag zagovarao je u javnim nastupima, a svojom je ekstremnom
retorikom mobilizirao i poticao na progon Hrvata i Muslimana ne samo sebi
podređene stranačke dobrovoljačke oružane jedinice, nego i drugih srpskih
snaga, smatra tužiteljstvo.
Tokom dokaznog
postupka koji je započeo 2007. tužitelji su kao svjedoke izveli brojne žrtve,
uključujući preživjele masakra na Ovčari i u Voćinu u kojem su sudjelovali
Šešeljevi dobrovoljci. Svjedočili su i prognani Hrvati iz vojvođanskog mjesta
Hrtkovci koji su se nakon njegova govora u Skupštini u Beogradu u aprilu 1992.,
kada se zauzeo za progon Hrvata iz Vojvodine, te njegova mitinga u Hrtkovcima u
maju ‘92. na kojem je čitan popis Hrvata i Mađara koji moraju otići, počeli
iseljavati u strahu i uz prijetnje. Iz Hrtkovaca je odselilo oko 700 od 1000
Hrvata, a Hrtkovci su preimenovani u Srbislavce.
Svjedoci na sudu
prenijeli su svoj strah od posljedica njegovih istupa u kojima se primjerice
hvalio kako hrvatsko i muslimansko stanovništvo u BiH ne spava danima u strahu
od srpskog četničkog pokreta koji je vodio.
O zločinu na
Ovčari i progonu Hrvata na njegovu suđenju govorili su i tadašnja ravnateljica
vukovarske bolnice Vesna Bosanac, forenzičar Davor Strinović koji je svjedočio
o ekshumacijama na Ovčari i psihologinja Višnja Bilić iz Uprave hrvatske vlade
za zatočene i nestale koja je govorila o potrazi za žrtvama rata u Hrvatskoj. Direktorica
Uprave za državnu skrb Ana Marija Radić govorila je o progonu Hrvata,
uključujući i one iz Vojvodine.
Dokazujući masakr
u Voćinu u kojem je u decembru 1991. ubijeno više od 40 Hrvata, svjedoci, neki
i pripadnici Šešeljevih dobrovoljaca opisali su kako je Šešelj u novembru 1991.
u Voćinu ohrabrivao svoje dobrovoljce, a hrvatski policajac Đuro Matovina
posvjedočio je kako je i istraga tada pokazala da su u zločinu sudjelovali
“Šešeljevci”. Stanovnici Voćina opisivali su dolazak srpskih
dobrovoljaca i zlostavljanja Hrvata koja su prethodila masakru, kao i svoj
bijeg iz Voćina.
Tužiteljstvo je
izvelo i nekoliko eksperata koji su analizirali njegovu ideologiju stvaranja
velike Srbije, te njegovih gotovo 400 govora i javnih nastupa od 1991. do 1994.
u kojima je zagovarao nasilje nad drugim narodima.
Godinama
opstruirao i ismijavao sud
U pritvoru od 24.
veljače 2003. godine, vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj postupak pred
Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) iskoristio je za
ismijavanje haškog suda i opstruiranje postupka u kojem mu se sudilo za ratne
zločine u Hrvatskoj i BiH i protiv vojvođanskih Hrvata koje je počinio među
ostalim i huškačkim govorima.
Njegovo suđenje
za ratne zločine počelo je u novembru 2007. godine nakon što je štrajkom glađu
iznudio odobrenje da se brani sam. Suđenje Šešelju završilo je u ožujku 2012.
nakon nešto više od četiri godine izvođenja dokaza.
Od prvog dana
suđenja kada je pozvao sud da ga, zbog njegove nacionalističke ideologije,
osudi na najveću moguću kaznu poručivši da njegovoj “besmrtnoj duši ne
mogu ništa” i da će “ako umre najverovatnije umrijeti od
smijeha”, vođa srpskih radikala postupak protiv sebe u haaškoj sudnici ustrajno
je pokušavao izvrgnuti ruglu nazivajući sud plodom urote u kojoj su se prema
potrebi smjenjivale države poput Vatikana, Njemačke, Britanije, SAD-a, a
suđenje “kvazilegalnom farsom” i “pravnim skandalom bez
presedana u novijoj pravnoj povijesti”.
Šešelj se
kontinuirano sa sucima svađao oko financiranja svoje obrane, tražio njihovo
izuzeće zbog pristranosti a sebe nazivao “najvećim neprijateljem haškoga
suda”. Iako profesor prava na beogradskom univerzitetu, Šešelj je
sabotirao suđenje tvrdnjama da ne razumije optužbe jer mu je uskraćena pravna
pomoć.
Tvrdio je da mu
sud na ime troškova obrane duguje 1,4 miliona eura, tražio da mu Sud isplati
odštetu od 12 miliona eura zbog dugotrajnog pritvora najavljujući da će u
slučaju “odugovlačenja s isplatom” svoj odštetni zahtjev uvećavati do
iznosa od sto milijuna eura.
Šešelj je
neumorno pisao zahtjeve sudu i dogurao do više od 500 rukom pisanih podnesaka
na ćirilici.
On je sucima
prigovarao da u pritvoru dobiva “hranu koju ni svinje ne bi jele” pa
se zato hrani konzervama i čokoladom od kojih se udebljao, a nije se ustručavao
čak ni donijeti zapakirani pritvorski ručak u sudnicu tražeći od
predsjedavajućeg suca da ga primi kao dokaz ili makar proba.
Suđenje je
iskoristio i za sukobljavanje s tužiteljstvom, koje je oslovljavao nebiranim
riječima, pa je tako i podnio zahtjev za pokretanjem postupka protiv bivše
glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, o kojoj je napisao knjigu “U
čeljustima Kurve del Ponte” i njezinih suradnika zbog navodnih pritisaka
na svjedoke od kojih se, prema Šešeljevim tvrdnjama, tražilo da svjedoče protiv
njega, no to je sud odbio kao neutemeljeno nakon provedene istrage.
U završnim
riječima sucima je ironično ‘otkrio’ kako se nije dobrovoljno predao nego je u
Haag doputovao kako bi realizirao zajednički projekt s holandskom kraljicom, no
u tome je onemogućen zbog hapšenja u zračnoj luci gdje ga je umjesto počasne
garde i intoniranja himni, koje je očekivao, dočekalo stotinjak policajaca. U
završnim riječima uspio je sudskom vijeću pročitati skoro čitavi tekst
Marseljeze.
Iako je istaknuo
da nema pravnih osnova za osuđujuću presudu Šešelj je na kraju završnih riječi
sucima prevođenim predsjedavajućim Jeanom Claudeom Antonettijem poručio da je u
skladu s očekivanjima “gazda suda” u njegovu slučaju doživotna kazna
zatvora primjerena. Nakon toga zatražio je ukidanje pritvora i najavio da iz
Haaga ide “direktno u slavu”.
Tokom boravka u
pritvoru ugrađen mu je defibrilator zbog srčanih tegoba a na kraju je na
privremenu sklobodu pušten zbog raka debelog crijeva koji je metastazirao na
jetra.
Čak i svoje
zdravstveno stanje iskoristio je kao povod za iznošenje bizarnih tvrdnji da
američka, britanska i francuska obavještajna služba već godinama
“upravljaju njegovim zdravljem” te da sumnja da se radiovalovima utiče
na rad njegova srca. Zbog njegovih tvrdnji da ga se truje u pritvoru sud je
proveo testove krvi na dvije hiljade potencijalnih otrova koji su svi bili
negativni.
U svom obračunu
sa sudom uspio je 2013. kada je, na njegov zahtjev, iz vijeća izbačen sudac
Frederik Harhoff zbog pristranosti. Šešelj se tada pozvao na pismo u kojemu je
sudac kritizirao oslobađajuće presude suda, među ostalima i hrvatskim
generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, te srbijanskome generalu Momčilu
Perišiću, sugerirajući da je predsjednik Haškoga suda Theodor Meron pod
pritiskom zapadnih sila poput SAD-a i Izraela donio te presude.
U haškom pritvoru
napisao je i knjigu “Rimokatolički zločinački projekat vještačke hrvatske
nacije”.
Šešeljeva presuda
trebala se objaviti još 30. oktorba 2013. no njezino izricanje je odgođeno
nakon što je iz raspravnog vijeća isključen sudac Harhoff. Novom sucu Mandiayeu
Niangu trebalo je gotovo godinu i pol da prouči predmet.
Uz glavno suđenje za ratne zločine protiv Šešelja
su vođena i tri suđenja zbog nepoštivanja suda u kojima je osuđen na 15
mjeseci, 18 mjeseci i dvije godine zatvora jer je objavljivao povjerljive
podatke iz predmeta pred ICTY-ijem uključujući o zaštićenim svjedocima.
(The Bosnia
Times, Hina)
