ESEJ
Da su ti bosanski
studenti, koji su studirali u Medini, ikad išta pročitali iz novije historije
islama, jasno bi im bilo koliko pojava organizacije ISIL ima historijsko
uporište u strategiji vehabijske ideologije za stvaranje „Božije države.“
Piše: Nedžad
Latić, thebosniatimes.ba
(…) Doći do kreveta, nakon desetak dana i
noći provedenih u autobusu, okrijepiti se hladnim pićem i okupati pod tušem bio
vrhunski ugođaj dolaska u Medinu. Ali baksuz sve pokvari pijući ledena pića.
Stoga me poslije jacije obuzela drhtavica i groznica. Legao sam na desnu stranu
kako je islamski edeb. Onda se sjetim kako sam leđima okrenut prema haremu
Poslanikove džamije i brže-bolje se okrenem na lijevu stranu. Tako sam licem
okrenut prema haremu zurio kroz prozor u lampione iznad harema. Zamišljao sam
obilazak Revde-i-mutahere i susret sa Poslanikom, salallahu alejhi ves-selem!
Obrise njegovog
života i lika upio sam iz knjige
„Muhamed – poslanik islama“ od Muhameda
Hamidullaha, i „Muhamed – Allah je
velik“ od Esad Beja.
Sjetio sam se da
je i Poslanik, salallahu alejhi ves-selem, imao napad tropske groznice, febris
subcintunua. I da je te noći krišom izišao iz kuće tako da ga je primijetio
samo jedna stari sluga i pratio. Otišao je na greblje, Dženneti-bekiju i
obilazio mezarove. Navodno je plakao i šaputao:
„Radujte se vi
stanovnici mezarja, mirnije je vaše jutro, kojeg ćete se vi probuditi, nego ono
koje očekuje žive.“
Zatim je odhukivao
i molio:„O Bože koji štitiš ljude, odstrani im nevolje hude. Jer samo si ti
iscjelitelj i nema drugog lijeka do Tvoga.“
Onda se prisjetim
kako je otišao u džamiju kad je upitao da li je kome ostao dužan ili nekome
nažao učinio.
„Bolje je
pocrvenjeti na ovom nego na onom svijetu!“ izgovorio je.
Na koncu, ležeći
u postelji izustio je posljednje riječi pred suprugom Aišom: „Bijaše li ijedan
poslanik prije mene koji nije umro?! Ja se vraćam Onome koji me je poslao. Moja
posljednja zapovijest glasi: Ljubite se, pomažite i činite pobožna djela. To je
jedino važno, a sve ostalo vodi uništenju. Ja sad idem pred vama, a pomislite
da ćete i vi za mnom doći“
Tako sam utonuo u san zureći u vedru medinsku noć.
Pustio sam dušu da sama odšeta stazama kuda je hodio Poslanik, salallahu
alejihi ves-selam. I baš bi tako da u tom halu groznice i povišene temperature
usnijem kako obilazim Revdu, vječno stanište i mezar Poslanika islama
Muhammeda, salllahu aljehi ves-selam. Sanjao sam da se dvije skupine koje
prilaze Revdi-i-metaheri sukobljavaju,
bolje riječi navaljuju, guraju i stišću oko mezara, da prave nesnošljivu tjeskobu. Haman da je
tako i u stvarnosti takva atmosfera dok hadžije priđu i prođu mjesto označeno
kao Revda-i-mutahera, koje je bio sobičak u kojem je obitavao Poslanik,
salallahu alejhi vesselem, a potom i ukopan u mezar. Najdanput, u snu, vidim u
zraku nešto što bi se moglo opisati kao
virtualni prozirni mezar sa mubarek kostima Poslanika, salallahu alejhi
ves-selem. Gledao sam u to kao kad doktori gledaju u plastificirani rentgenski
snimak pluća ili kostiju okrenuti prema svjetlosti prozora. Dalje san neću
pričati. A čuo sam, duša mi je primila poruke na jeziku njoj razumljivom, o toj
tjeskobi i stisci dvaju redova hadžija oko Revde-i-mutahere.
Neke od tih poruka su me boljele kao kad sam
kao dječak gledao film „Pod zastavom Muhammeda“
i kad je Vahša zabio svoje koplje u Hamzin pleksus. Sjećam se, svi smo u
kinu bolno uzdahnuli:“Ubiše Hamzu!“ To Vahšino koplje se tad zabilo i u moj
pleksus i tu i danas stoji. Jedna grupa iz sna me podsjetila na Vahšine sinove!
Kad me ezan za
sabah probudio izvan sebe sam žurio, iako bolestan a prohladno jutro mi
pojačavalo groznicu, na namaz u Poslanikovu džamiji.
Zahvaljivao sam
Svevišnjem na snu, ali uopće nisam bio oduševljen njime. Naprotiv, osjećao sam
neki strah što sam sanjao tako težak san. Uvijek sam bio romantik i želio sam
sanjati Poslanika u lijepom ozračju, negdje u hladu palme. Pa sam pomislio kako
sam bio pod temperaturom i da to iz mene progovara moja podsvijest na koju je
uticalo putovanje provedeno između derviša i vehabije. Nema sumnje to je bio odslik
ili odraz mog unutarnjeg dijaloga, raskola, raspeća u prsima; to je bio moj
unutarnji Armagedon!
Malo će me
utješiti Salih-efendija koji je ispričao da je i Ebu Hanife sanjao kako skuplja
Poslanikove kosti, na šta mu je jedan alim rekao da je to išaret kako su fikhski
propisi šerijata razasuti i da će on zadobiti takvo znanje da će ih valjano posložiti
i pospremiti u jedan mezheb.
A nakon izbijanja
rata u Siriji, a potom pojave ISIL-a, te pojave informacija kako neki saudijski
zvaničnici predlažu iskopavanje Poslanikovog mezara, shvatam da je moj san bio sahi
sa smislenim porukama.
Do tada sam agitirao
i pisao, bolje riječi prepisivao misli svojih učitelja kako je „islam, kao prvi
u svijetu, stvorio novi epohalni pojam univerzalnog obrazovanja, te kako
je“islam bio naklonjen razvoju duhovnog života itd.“
Na samom hadžu
uživao sam u predodžbi koju gledam ispred sebe u svetim haremima. Vidim islam koji je obuhvatao mnoštvo rasa i
naroda, i kako je svaki narod znao da u toj sveobuhvatnoj kulturi pridonese
jednu specifičnu notu. Sjećam se citata
Esad Beja: „Matematski trezvena, samo na logičko mišljenje upravljena, suha
priroda Arabljana našla je sretnu dopunu u fantazijom bogatom, mistički
rasplinutom, poetskom biću arijskih Perisijanaca.“
Ali avaj, kako
koji dan više boravim na hadžu vidim da je taj moćni, iz Poslanikove riječi,
stvoreni svijet danas iščezao, propao , skoro zaboravljen. U svijetu današnjeg
ummeta skoro ništa ne podsjeća na doba cvjetanja hilafeta , na vremena kad je
svijet ummeta bio čak preduzeo eksperiment ujedinjenja čovječanstva!
I kad sam se
vratio u Sarajevo, svakim danom sve više sam bivao bihuzur od ljudi koji su
prihvatili učenje Abdul Vehaba. Valjda osokoljeni zbog slabosti zaif mišljenja
službene uleme i indolentnosti medija
Islamske zajednice, a podržani autoritetom islamske velesile Saudijske Arabije,
propagatori vehabizma su postali svakim danom sve ubojitiji i nesnosniji.
Pošto poznajem
dvadesetak prvih studenata, odnosno alima koji su svoje znanje sticali u zemlji
Abdul Vehabovoj, neću ih poimenično
prozvati, ali ću im „proučiti ezan“ kao opomenu da se suoče sa ovom pojavom
čije su sjeme oni donijeli u Bosnu i posijali među dobre Bošnjane.
Naravno, danas se
pitam, kakvi su to mladi umovi koji su boravili tolike godine u toj zemlji, a
da se nikad nisu zapitali kako je
moguće, na primjer, da se u vremenu od 1900. do 1925. Ib Saud, utemeljitelj
Saudijske Arabije, oženi sa stotinu i šezdeset i pet žena?! Jasno nam je kakvi
su monarsi, a kakav je to šerijatski pogled na ženu?
Evo kakav:“
Učenje Abdul Vehaba nabraja četiri stotine smrtnih grijehova; a svaki od tih
grijehova smatra se i nadalje u državi ibn Sauda zločinom koji se utvrđuje i
kažnjava po zvaničnoj dužnosti. Trgovcu koji se uhvati da prodaje proizvode ,
čije je trošenje zabranjeno pobožnim ljudima , prvo tresnu o glavu zemljanu
posudu , te ga šibaju sve dok se ne sruši onesviješten. Po naredbi kraljevoj u
sred Džide, podignut je visoki drveni sramni stub. Za taj stub o dugačko uže
privezuju brakolomnike. Ženu sa kojom je brakolomnik zgriješio, trpaju u džak.
Njen ljubavnik mora da uprti džak na leđa, te da sa svojim teretom trči oko
stuba na odstojanju koje dopušta uže za koje je privezan. Za vrijeme tog trčanja,
„ihvani“ teškim motkama udaraju i po brakolomniku i po ženi u džaku, sve dok
ova ne izdahne pod nemislosrdnim udarcima. Potom njen ljubavnik odlazi šest
mjeseci u zatvor, gdje, po jedanput mjesečno, ima da primi po četrdeset udaraca
korbačem. Tako propisuje zakon. Lopovu
odsijecaju ruku. „
Da li su ti
bosanski studenti ikad pročitali išta iz novije historije islama? Da su čitali
jasno bi im bilo koliko pojava organizacije ISIL ima historijsko uporište u
strategiji vehabijske ideologije za stvaranje „Božije države.“
Evo šta su
historičari zabilježili na Kongresu svih islamskih naroda 6. juna 1926. u Meki
koji je sazvao Ibn Saud :“Božija država treba da je iznad pojedinih nacija,
treba da prožme sve islamske narode – to je ideja Ibn Sauda, koju propovijedaju
stotine oduševljenih misionara širom
zemalja sredozemne kotline i duž
Crvenog mora. Ova Božija država za sada
se zadovoljava samo imenom Svearapskog
saveza ; njen najbliži cilj jeste da se združe Irak, Transjordanija, Sirija i
Palestina, kako bi te zemlje sa Kraljevinom Saudijom – a možda ne isključuju iz
tog saveza ni Jemen – obrazovale Islamsku federaciju pod političkim vodstvom
Ibn Sauda. Sutra će se , možda, već pojaviti glasovi koji će tražiti da se u tu
Saveznu državu primi i Egipat koji je, također, zemlja arapskog maternjeg
jezika. U tom slučaju, s jedne i s druge strane Sueskog kanala i Crvenog mora,
nasred puta između Evrope i Indije, ponići se velika islamska država tvorevina
sa devedeset i pet miliona stanovnika“.
/Ulomak iz knjige
„Sarajevski Armagedon“, Autor Nedžad Latić/
(The Bosnia
Times)