KOLUMNA
Istrage vezane za činjenicu da UN nije uspeo da spriječi masakre u Ruandi, Srebrenici i Šri Lanki objelodanile su niz slabosti, i političkih i institucionalnih
Piše: Carne Ross, thebosniatimes.ba
Jedno od mjesta gdje se možete uvjeriti da globalni “poredak” nastao poslije Drugog svjetskog rata polako propada jeste Savjet sigurnosti UN-a – ako vas puste da tamo uđete, a neće. Nećete bolje proći ni na proređenim “javnim” zasjedanjima. Ništa od stvarnog diplomatskog rada Saveta više nije vidljivo.
Savjet sigurnosti koji je zadužen za održavanje međunarodnog mira ima više posla nego ikada. Ranijih godina sastanci Savjeta su održavani jednom ili dva puta sedmično i trajali su po nekoliko sati. Danas se održavaju svakog dana, često i noću i tokom vikenda. Dnevni red o kojem raspravljaju preopterećeni diplomati sve je duži i kreće se od Sjeverne Koreje do Libije. Ovaj dugi niz sastanaka pokazuje koliko energije Savjet posvećuje mnogobrojnim sukobima u današnjem svijetu, ali i odražava činjenicu da on ne postiže svoj cilj: ne treba biti diplomata pa vidjeti da je ova planeta sve nesigurnije mjesto za život.
Tu je i problem semiotike. Pošto je sâm sebe ograničio na odlučne, oštre odluke (kao što su zahtjevi da se Izrael povuče sa okupiranih palestinskih teritorija), Savjet donosi rezolucije koje su sve duže i nejasnije. Sada koristi pet-šest (niko ne zna koliko tačno) različitih kategorija izjava za javnost. Nekada se služio samo jednom. Šefovi misija UN-a mi kažu da ni sami ne razumiju konfuzna zaduženja koja Savjet daje svojim mirotvorcima. Vlade koje sam savjetovao kažu da nemaju pojma šta u stvari znače rezolucije koje su im upućene.
Iza neuspjeha UN-a da prekine stravični rat u Siriji stoje mnogi razlozi i nije dovoljno samo svaliti svu krivicu na Rusiju, čemu su posebno skloni zapadni diplomati. Uznemirujuća istina je da glavna svjetska institucija za sprečavanje i zaustavljanje ratova – ne funkcioniše.
Glavni problem je u tome što osnivačka premisa Saveta – da svijet uređuju države – više ne važi. Sukobi u koje su umiješani Al Šabab, Boko haram ili Islamska država proističu iz određenih lokalnih okolnosti, ali često imaju regionalni i globalni uticaj i posljedice. Zamišljen kao institucija koja treba da spriječi međudržavne sukobe i arbitrira u njima, Savjet ne uspjeva da se prilagodi novom svijetu.
Kao član britanske delegacije pridružio sam se 12. septembra 2001. šokiranim diplomatima u prostorijama Saveta kako bismo osudili napade koji su se desili prethodnog dana u Njujorku i Vašingtonu. Ali priroda političkog nasilja i globalne nesigurnosti već je bila zauvijek promijenjena davno pre tog užasnog dana. Međutim, Savjet se uporno držao arogantne pretpostavke da vlade odlučuju a ostali slušaju. Neuspjeh vlada i njihovih multilateralnih institucija već poprima epske razmjere. Epizodni i geografski ograničeni incidenti polako su prerasli u stalni rat, nesigurnost i ekstremističko nasilje na gotovo svim kontinentima.
Ali rasprava o reformi UN-a ostaje zaglavljena u mnogo puta prežvakanim pitanjima o novim stalnim članicama Saveta sigurnosti ili ograničenjima upotrebe veta. Ta pitanja su važna, ali neće biti riješena u bližoj budućnosti i njihovo rješenje neće razriješiti dublje probleme ove institucije. Ujedinjene nacije gube svoj značaj i prijeti im propast slična onoj koja je zadesila Ligu naroda.
Ove godine će biti imenovan nasljednik Ban Ki-Muna. Potreban nam je odlučan i nezavisni generalni sekretar, koji će davati nepristrasne i precizne preporuke Savjetu, neće zazirati od stalnih članica i njihovih prijetnji vetom niti će podržavati njihove predrasude, pri čemu će njegov najvažniji prerogativ biti zaštita civilnog stanovništva. Ozloglašeni suprotni primjer je Ruanda: šef mirovnih misija UN-a nije upozorio Savjet sigurnost na predstojeći genocid u toj zemlji, jer je procijenio da njegove članice ne žele da čuju za to.
Zaista nezavisni generalni sekretar odavno bi zahtijevao prekid vatre u Siriji i jasno upozorio na posljedice, između ostalog i prinudne mjere, za one koji to ne poštuju. Zahtijevao bi i sazivanje međunarodne konferencije koja bi utvrdila i primjenila plan za dvodržavno rješenje izraelsko-palestinskog pitanja, što je zahtjev koji neprestano postavljaju i Savjet i sve države članice UN-a.
Generalni sekretar mora biti slobodan da izabere jak, iskusan tim, da članove imenuje po zasluzi, a ne da, kao dosad, najvažnije poslove raspoređuje među stalnim članicama, jer takva praksa institucionalizuje njihovu štetnu dominaciju.
Neki zvaničnici su priznali da stalne članice rediguju neke izvještaje UN-a pre nego što se oni dostave Savjetu sigurnosti (i sâm sam jednom to radio). Postoje tabu pitanja, kao što su ona vezana za Čečeniju ili tenzije u Južnom kineskom moru; ona se ne pojavljuju na dnevnom redu Saveta jer se “podrazumijeva”, iako to nikad nije i javno priznato, da neke moćne zemlje zabranjuju raspravu o njima. Posljednjih godina takvo je bilo pitanje Kašmira. Mada je zbog tog sukoba svijet bio bliži nuklearnom ratu nego ikada do sada, pominjanje te vruće teme je prećutno zabranjeno.
Istrage vezane za činjenicu da UN nije uspio da spriječi masakre u Ruandi, Srebrenici i Šri Lanki objelodanile su niz slabosti, i političkih i institucionalnih. Ali niko ne može biti siguran da će se ubuduće takvim tragedijama posvećivati kompetentna pažnja. Potreba za hrabrim i odlučnim novim generalnim sekretarom bukvalno je pitanje života ili smrti – u stvari mnogih smrti.
Iako se tvrdi da Savjet sigurnosti sada drži više javnih zasjedanja nego ikada ranije, većina najvažnijih pregovora vodi se iza zatvorenih vrata. U Savjetu sam proveo četiri-pet godina i nikada nisam video nijedan dobar razlog za izbjegavanje suda javnosti o većini rasprava – time se jedino prikrivaju površnost i ispraznost debata (mada je privatnost u pregovorima ponekad korisna).
Televizijsko prenošenje skupštinskih zasjedanja unaprijedilo je demokratiju. O diplomatima treba suditi na osnovu onoga što govore: to je slab oblik odgovornosti, ali je napredak u odnosu na činjenicu da ga danas uopšte nema. Transparentnost diplomatskih aktivnosti u UN-u rezultirala bi razumljivijim pa, prema tome, i legitimnijim odlukama. Javnost bi se više angažovala kada bi Savjet, na primjer, javno raspravljao o dostavljanju pomoći opsjednutim gradovima u Siriji. Ljudi bi počeli da brinu o onome što se dešava u UN-u.
I konačno, Savjet bi već sutra mogao da sprovede jednu reformu. Mogao bi da čuje šta ljudi i zainteresovane strane pogođene njegovim odlukama imaju da kažu. Kada Savjet raspravlja o Siriji, Libiji ili Somaliji, možemo biti sigurni da Sirijci, Libijci ili Somalijci nisu prisutni. Ničim se ne može opravdati to što Savjet sigurnosti, iako je stvarnost takva da se skoro svaki dnevni red tiče sukoba između “nedržavnih” grupa, samo državama dozvoljava da mu se obrate, pa čak ni to nije česta praksa ako države nisu članice Saveta.
Savjet u rijetkim prilikama dozvoljava pristup nedržavnim zainteresovanim stranama – ali samo onima koje podržava. Trebalo bi uvesti kao redovnu praksu da legitimne i reprezentativne zainteresovane strane iznesu svoje stavove pre nego što Savjet donese odluke o njihovoj budućnosti. Na kraju krajeva, one najbolje poznaju svoje zemlje i imaju najbolji uvid u svoje sukobe.
Ako žele da uspostave mir, diplomati moraju da se naviknu na to da imaju posla sa raznim grupama koje treba ubjeđivati. Da bi se neki sukob okončao, potrebno je prisustvo zainteresovanih strana. Takav rad zahtjeva strpljenje koje dobri posrednici i diplomati već imaju. Oni shvataju da će teško postignuti savezi i ponavljane runde razgovora (i saslušanja) pre dovesti do mira nego papiri koji su proizvod trgovine interesima i koje niko ni ne čita.
Da bi se takva poboljšanja postigla, nije potrebno prepravljati Povelju Ujedinjenih nacija: sve to je već sadržano u njoj. Previše se tolerišu decenije ustajale i prepotopske tradicije u UN-u; nekolicina odlučnih i hrabrih diplomata može donijeti prave promjene. Opterećen novim sukobima, svet izvan mračnih kancelarija UN-a zahtjeva da se u njih pusti malo dnevne svjetlosti.
(The Bosnia Times, The Guardian, Prevela Slobodanka Glišić, Peščanik.net)