RELIGIJA
Fokus diskusije bili su ekstremni slučajevi kršćanskog fundamentalizma, ali zanimljivo je vidjeti određene obrasce koji se mogu prepoznati i u “razvodnjenom” obliku s kakvim se i na ovim prostorima susrećemo
FOTO: (123RF)
“Imam 30
godina i svim se silama trudim pronaći zdrav razum. Zbog svih tih kršćanskih
škola, školovanja kod kuće, kršćanskih radnih kampova i različitih crkvi u
različitim gradovima, postala sam psihološka, emocionalna i duhovna
ruševina”.
Ovo su riječi
bivše vjernice koja je završila na terapiji kod psihologinje Valerie Tarico, a
citat se pojavio u članku koji je s dr. Marlene Winell napisala za AlterNet.
I dok se čini kao
da u današnje vrijeme klasični kršćanski fanatizam doživljavamo kao komično
benigne i zapravo rijetke erupcije ludila na koje možete samo odmahnuti rukom
(poput slučaja svećenika koji se bori protiv tetovaža “koje su djelo
Sotone” ili iskrene ispovijedi vjernice koje to isto vjeruje za tajice),
slučajeva poput ovog u uvodu više je nego mislimo.
Doduše, kad
čujete da bivši vjernici o kršćanstvu govore kao o uzroku depresije, opsesivnog
ponašanja ili posttraumatskog stresnog poremećaja, prva je reakcija da je riječ
o pretjerivanju. No, zapravo je nevjerojatno koliko ljudi panično strahuje od
smaka svijeta, proživljava promjene raspoloženja (od ekstaze izazvane božjom
ljubavlju do misli o samoubojstvu zbog gađenja prema vlastitim grijesima) ili
pak opsesivno razmišljaju o seksualnoj čistoći.
Naravno, fokus
njihove diskusije u prvom su redu ekstremni slučajevi kršćanskog
fundamentalizma koji počiva na doslovnom tumačenju Biblije, ali zanimljivo je
vidjeti određene obrasce koji se mogu prepoznati i u “razvodnjenom”
obliku s kakvim se i na ovim prostorima susrećemo.
Bez rizika?
Očito da u ovim
simptomima postoji religijska komponenta, ali svi smo vrlo skloni za sve
okriviti žrtvu i reći da je osoba i prije nego je “Boga” pustila u
život bila sklona depresiji ili opsesivnom ponašanju. Ukratko, konstatirat ćemo
da je vjera te osobe postala “zaražena” nekim postojećim psihološkim
problemima. Neki će možda dodati i da se ne radi o “pravom kršćaninu”
već osobi koja se nije molila iskreno, čitavim srcem i dušom.
Stvarnost je,
naravno, puno kompleksnija. Istina je da simptomi poput depresije ili napada
panike češće i lakše pogađaju one koji su za to genetski predisponirani ili su
pak rezultat svakodnevnog stresa koji čovjeka iscrpi i učini podložnijim. No,
istina je i to da kršćanska uvjerenja i način života stvaraju stresne situacije
ili čak grade temelje za obrasce ponašanja koji uključuje zlostavljanje, traumu
ili samoozljeđivanje, a prenose se iz generacije u generaciju. Isto tako,
tijekom vremena religijska uvjerenja stvaraju misaone obrasce koji mijenjaju
način na koji mozak funkcionira što ozdravljenje ili napredak čini puno težim.
Promicatelji
religije inzistiraju da je njihov “proizvod” toliko moćan da je u
stanju promijeniti život “konzumenata”, ali na neki magičan način,
vjeruju i da rizici ne postoje. Kao što nas je stvarnost naučila, ako je neki
lijek moćan, najčešće dolazi s nizom izuzetno štetnih nuspojava, a religija je,
barem za neke, uistinu jak lijek.
Moć religije
Kako bismo
razumjeli moć religije, korisno je znati ponešto o strukturi ljudskog uma.
Većina mentalnih aktivnosti gotovo da i nema veze s racionalnim i potpuno je
nedostupna svjesnom umu. Preferencije, namjere i odluke koje oblikuju naše
živote uvjetovane su našim sjećanjima i asocijacijama koje su pohranjene i
prije nego što razvijemo sposobnost racionalne analize.
Sve to uslovljava
način na koji živimo naše živote, što nas čini nemirnima, koje ciljeve biramo,
a od kojih odustajemo, kako reagujemo na neuspjeh, kako reagujemo kad nas netko
povrijedi i koja je naša reakcija kada nekog povrijedimo.
Moć religije leži
upravo u oblikovanju tih nesvjesnih procesa: okviri, metafore, intuicije i
emocije koje funkcioniraju puno prije nego o njima počnemo svjesno razmišljati.
Neka su uvjerenja
štetnija od drugih
Kad govorimo o
psihološkoj šteti, određena su uvjerenja i prakse toksičnija od drugih.
Janet Heimlich je
novinarka koja se tokom karijere bavila zlostavljanjem i zanamarivanjem djece u
kontekstu religije. U svojoj knjizi “Breaking their Will”, Heimlich
je identificirala tri karakteristike vjerskih skupina koje su posebno sklone
štetnom uticaju na djecu.
Klinički rad s
onima koji se vraćaju u normalan život nakon toksičnih vjerskih iskustava,
pokazao je da isti problem dijele i odrasli, a uz sve to, tu su još i
specifične manipulacije koje pronalazimo kod fundamentalista i onih koji
bibliju shvaćaju doslovno.
1) Autoritarizam – stvara strogu hijerarhiju moći i zahtijeva apsolutnu poslušnost. U većim
teističkim religijama, na vrhu se nalaze bog ili bogovi koje na nižim razinama
predstavljaju crkvene vođe koje vladaju muškim podanicima koji pak imaju
kontrolu nad ženama i djecom.
Pojedine
kršćanske sekte vrlo često promiču vladavinu muškaraca, a roditelji ponekad
znaju fizički kažnjavati ili čak izgladnjivati vlastitu djecu po naredbi
“zemaljskih vladara”. Primjerci knjige “To Train Up a
Child” svećenika Michaela Pearla i njegove supruge Debi pronađeni su u
domovima triju obitelji koje su djecu kažnjavale do smrti.
2) Izolacija i
odvajanje promiču se s ciljem očuvanja “duhovne čistoće”. Evengelisti
vrlo često upozoravaju vjernike da se ne miješaju s nevjernicima kroz brakove i
prijateljstva, a nove preobraćenika često upozoravaju da se udalje od članova
dalje rodbine ili prijatelja koji bi njihovo preobraćenje mogli propitivati.
Školovanje kod kuće također je rješenja za one koji djecu žele udaljiti od
ostalih izvora informacija koji bi ulogu crkve mogli dovesti u pitanje.
3) Strah – može
se raditi o strahu od grijeha, pakla, apokalipse ili nemoralnih nevjernika. Sve
to ljude tjera u grupe koje predstavljaju utočište od opasnosti vanjskog
svijeta. Budući da takve grupe predstavljaju alternativu svim tim
“užasima”, svaka prijetnja toj grupi (bila to kritika, oporezivanje,
znanstvena otkrića ili zaštita ljudskih prava) naći će se na meti straha.
Biblija stvara
autoritativnu, izolaciji sklonu realnost utemeljenu na strahu od prijetnji
U kršćanskom
svijetu, kontrola uma kombinirana je s uvjerenjima iz Željeznog doba prema
kojima su žene i djeca vlasništvo muškaraca, da je fizičko kažnjavanje djece
lijek protiv razmaženosti, da se svi rađamo razvratni i da nadnaravna bića od
nas zahtijevaju bespogovornu odanost. U tom kontekstu, spas i pravednost pod
konstantnim su napadom stranaca i mračnih duhovnih sila. Posljedica toga je da
se kršćani moraju emocionalno, duhovno i društveno odvojiti od svijeta. U
takvom okruženju i nije preveliko čudo vidjeti ljude koji iz svega izlaze
povrijeđeni.
Važno je
zapamtiti da ovakvo razmišljanje prodire u duboku podsvijest, a to je mjesto
gdje “caruju” simboli, metafore, emocije i instinkti. Priroda i odgoj
stapaju se u šablonu gledanja svijeta kroz koju se filtrira svako naše
iskustvo. Šablona selektivno propušta samo one informacije koje potvrđuju
određeni model stvarnosti, stvarajući pritom subjektivni osjećaj
vjerodostojnosti.
Na društvenoj
razini, ljudski rod stoljećima prolazi kroz ogromne mijene, polagano se odmiče
od ideje da svijetom upravljaju sile dobra i zla i približava drukčijem
shvaćanju svemira. No, kršćanska populacija (kao i mnoge druge) spada u skupinu
onih koji se još uvijek nalaze u starom “sistemu”.
Ciljaju na dječju
um jer dječji um je ranjiv
“I evo me,
51-godišnji univerzitetski profesor koji se još uvijek oporavlja od rana koje
su mi pravednici nanijeli kao djetetu. To je gnojna rana koja sporo zacjeljuje
i koja mi svakog dana izaziva bol na različite načine. Mislio sam da sam iza
sebe ostavio sve te Bog voli, bog mrzi stvari, ali nije tako. Tako dubok i
zbunjujuć strah nije lako zaboraviti. Pojavi se svako malo u mom
perfekcionizmu, mojoj melanholiji, godinama koja sam proveo u opsesivnom
traženju sigurnosti osobnog spasenja”.
Nigdje kontrast
između poimanja djetinjstva nije oštar kao u razlikama stavova sekularnog i
vjerskog svijeta. U biblijskom smislu, dijete se ne rađa s nevjerojatnim
mogućnostima koje će u pravom okruženju procvasti kao predivni cvijet u vrtu za
koji netko brine. Ne, djeca se rađaju u grijehu, slaba su, ne znaju ništa i
sklona su buntu, treba im disciplina i netko da ih nauči poslušnosti. Nezavisno
razmišljanje je ponos, a ponos je opasan.
Budući da je
dječji um podložan vjerskim idejama, religijska indoktrinacija posebno je
usmjerena na djecu koja su najranjivija. Kognitivni razvoj prije sedme godine
ne uključuje sposobnost apstraktnog mišljenja. Razmišljanje je magično i
primitivno i sve se svodi na crno i bijelo. Isto tako, mlada ljudska bića
poštuju autoritet jer njihov opstanak ovisi o onima koji za njih brinu. Veći
dio rasta i razvoja mozga odvija se u periodu nakon rođenja što mozak, samim
tim, čini izuzetno osjetljivim na vanjske utjecaje. Posebno u prvim godina
formiranja neuronskih puteva.
Do pete godine
dječji mozak može razumjeti primitivnu uzročno-posljedičnu logiku i zamisliti
situacije koje nisu doživjeli. Djeca tog uzrasta imaju zanimljiv pogled na
stvarnost pa su sklona zamišljenim prijateljima, snovima koji djeluju stvarno i
situacijama kada mašta zamagljuje stvarnost. Primjerice, djeci je sasvim
logično povjerovati da Djed Mraz živi na Sjevernom polu ili da je prije više od
dvije tisuće godina neki čovjek umro jer smo bili zločesti. Adam i Eva, Noina
arka i pakao, sve im to djeluje prilično stvarno. Problem je u tome što je
velik dio tih lekcija zastrašujuć.
Godinama je
tehnika preobraćenja djece i adolescenata bila priča o Sudnjem danu kada će
pravi kršćani otići na nebo, a Zemlja ostati u rukama zlog Antikrista i ući u
eru vladavine anarhije.
Kada je suočeno s
takvim mentalnim slikama i idejama, dijete nema sposobnost emocionalne
samoobrane. Kršćansko učenje koje “zvuči istinito” u djetinjstvu, ima
naviku “djelovati istinito” tijekom čitavog života. Čak i
desetljećima kasnije, oni koji su samo odgojeni u kršćanskom duhu, a s vremenom
su razvili intelektualni otpor prema tim idejama, osjećaju intenzivan strah ili
osjećaj sramote kad nešto potakne njihovu podsvijest.
Štete mogu biti
blage ili katastrofalne
Kako biste bili
“uspješan kršćanin” potrebno je pronaći način da održite vjeru u
nevjerojatno unatoč vlastitim sumnjama i dokazima drugih.
Međutim, čak i
ako uspijete ograničiti priljev vanjskih informacija i svladati tehniku
samozavaravanja, kršćansko učenje ponekad se “ne uhvati” i ne pusti
korijenje, a taj osjećaj sumnje kod mnogih stvara krivnju, konflikte te na
kraju i odbacivanje i napuštanje ideje koju smatraju nelogičnom.
Kod nekih taj
osjećaj zna potrajati.
Neki vjeru
prihvate u djetinjstvu, ali s odrastanjem ta vjera počinje nestajati i to kod
njih stvara unutarnju borb s tom gomilom kontradikcija koje očito postoje
između Biblije i crkve. I dok neki uspijevaju racionalizirati ili čak pronaći
iznenađujuće alternative, druge to iskustvo zbunjuje i plaši jer imaju osjećaj
da se njihov svijet ruši.
Problem dijelom
može biti u roditeljima koji, ponekad i na ekstremne načine, “štite”
djecu od vanjskih utjecaja (znanost, kultura, povijest, seksualnost itd,) što
izaziva velike šokove jednom kad “napuste gnijezdo” i upoznaju
stvaran svijet u koji se teško uklapaju.
Dr. Marlene
Winell skovala je termin “sindrom religijske traume” koji je u
današnje vrijeme i jedina dijagnoza povezana s religijom, a prepoznaje se po
nizu simptoma koji su rezultat duže izloženosti toksičnom vjerskom okruženju
i/ili traumi koja je nastala zbog napuštanja vjere.
Iako je slična
drugim oblicima kroničnih trauma, religijska trauma ima određene specifičnosti.
Problem je veći jer ni društvo religiju ne vidi kao problem i zapravo je
uobičajeno krivnju svaliti na žrtvu. Nitko neće intervenirati, a simptomi su
najčešće isti kao i kod depresije, napada panike ili anksioznosti.
Svima je grozno,
ali ženama je najgore
Nagli odmak od
restriktivne prirode religije kod mnogih izaziva osjećaj olakšanja, ali u isto
vrijeme mnogima, pogotovo ako se radilo o nekom kultu ili fundamentalističkoj
skupini, to predstavlja golemi razdor u životu, a što su u svojoj vjeri bili
predaniji, to je trauma veća jer “veza” s Bogom bila je ponekad i
centralni dio njihova života.
Kad na sve to
dodate gubitak obitelji i prijatelja (Mormoni ili Jehovini svjedoci), mnogima
to može biti prevelik udarac.
Uz već spomenuto
ponižavanje i podređenost žena unutar ovakvih zajednica, valja baciti svjetlo i
na to da sučeka ih još i niz uobičajenih prepreka s kojima se žene svakodnevno
susreću.
A valja se
podsjetiti i u kakva se društva vraćaju.
Zašto to još
uvijek dopuštamo?
Većina velikih
društava ne bismo mogli svrstati u kategoriju fundamentalističkih, ali itekako
su slijepa za štetu koja religija izaziva. Štoviše, kršćanstvo je kulturna
kulisa indoktrinacije, a Biblija i politika idu ruku pod ruku neovisno o tome
radilo se o SAD-u ili Hrvatskoj. U svakom slučaju govorimo o teističkom
autoritetu većeg ili manjeg intenziteta što isključivo ovisi o struji koja je u
datom trenutku na vlasti.
Religijska trauma
je nevidljiva jer kamuflira je povlašteni položaj religije u društvu.
Roditelji i dalje
imaju pravo vlastitu djecu učiti doktrinama koje su dopuštene neovisno o tome
koliko zle, ponižavajuće, diskriminirajuće ili mentalno nezdrave bile. Nije ih
“kulturno” propitivati osim ako ne poprime zaista zabrinjavajuće
razmjere, a tada je najčešće prekasno za neke.
Ovo će se trebati
promijeniti kako bi se ljudima pomoglo da preuzmu kontrolu nad vlastitim
životima.
(The Bosnia
Times, Index.hr)
