ISLAMISTIKA (V)
Jedan od glavnih razloga zbog čega nastaje
konfuzija kad je riječ o ideji islamske države – kako kod onih koji podržavaju,
tako i kod onih koji kritiziraju tu ideju – jeste zbrkana upotreba zapadnjačkih
političkih termina i definicija za potpuno različiti koncept islamskog
političkog poretka
Piše: Muhamed Asad, thebosniatimes.ba
Jedan
od glavnih razloga zbog čega nastaje konfuzija kad je riječ o ideji islamske države
– kako kod onih koji podržavaju, tako i kod onih koji kritiziraju tu ideju –
jeste zbrkana upotreba zapadnjačkih političkih termina i definicija za potpuno
različiti koncept islamskog političkog poretka. Nerijetko u radovima modernih
muslimanskih autora možemo naići na tvrdnje da je «islamski poredak demokratski
poredak» ili, čak, da je cilj toga poretka da uspostavi «socijalističko»
društvo. Na drugoj strani, mnogi zapadnjački autori za islam kažu da je
«totalitaran» u toj mjeri da taj navodni «totalitarizam» neizbježno vodi u
diktaturu. Takvi površni pokušaji u političkom definiranju nisu samo međusobno
kontradiktorni, pa, kao takvi, lišeni praktične svrhe u ozbiljnoj diskusiji,
nego oni sa sobom nose jedno opasno gledište po kome izgleda da se problemi
muslimanskoga društva posmatraju isključivo iz ugla zapadnjačkog historijskog
iskustva te, posljedično, i predviđanje njegova razvoja, koje može biti
opravdano ili neopravdano – što ovisi od svjetonazora posmatrača – može biti
razmatrano samo izvan Svijeta Islama. Uvijek se mora imati na umu da, kada
Europljani ili Amerikanci govore o «demokraciji», «liberalizmu», «socijalizmu»,
«teokraciji», «parlamentarnoj vlasti» itd., oni ove termine koriste u kontekstu
historijskog iskustva Zapada. U ovom kontekstu ovi termini ne samo što imaju
svoje legitimno mjesto, nego su oni u njemu i lakše shvatljivi; oni izravno
evociraju mentalne predodžbe onoga što se zbiljski dogodilo ili bi moglo da se
dogodi u toku povijesnog razvoja Zapada i što može da preživi promjene kojima
su, tokom vremena, podvrgnuti svi ljudski koncepti. Više od ovoga: u duhu
zapadnjačkog mislioca uvijek je prisutna činjenica konceptualne promjene –
činjenica da većina političkih termina koji su kurentni danas nose značenje
koje se razlikuje od onih značenja koje su ti termini originalno, u početku,
imali; svijest o ovome njemu daje moć da svoju političku terminologiju
sagledava kao nešto što konstantno ima potrebu za revizijom i podešavanjem.
Međutim, ova fleksibilnost u mišljenju iščezava onog časa kad se dati politički
koncept pokuša prenijeti na ljude koji pripadaju sasvim drukčijoj civilizaciji
i koji su, dakle, prošli kroz dručkija povijesna iskustva. Za takve ljude, gore
navedeni i slični politički termini ili institucije, po pravilu, nose nepromjenljivo
značenje koje ne uzima u obzir činjenicu njegove povijesne evolucije pa,
posljedično, doprinosi rigidnosti političkog mišljenja, a koje novo
konceptualno obogaćenje traži da unekoliko izmijeni.
Uzmimo, npr., termin «demokracija». Na
Zapadu, taj se termin još uvijek široko – premda nikako svugdje i u potpunosti
– koristi u onom smislu koji mu je dala Francuska revolucija; to je, naime,
princip društvenoekonomske jednakosti svih građana i vladavina svih odraslih
građana putem njihovih izabranih predstavnika; princip i vladavina koji se
temelje na pravilu: jedan čovjek – jedan glas. U svojoj široj konotaciji, ovaj
pojam podrazumijeva neograničeno pravo naroda da, na temelju glasova većine,
donosi zakone koji se tiču svih pitanja javnog života. Na taj način je – bar
teorijski – «volja naroda» postavljena kao nešto što nema nikakvih vanjskih
ograničenja; ta volja je vrhovni zakon sama sebi i odgovorna je samo sebi.
Očito je da se ovaj koncept demokracije
uveliko razlikuje od onog koncepta koga su uspostavili izumitelji ovog termina
– stari Grci. Za njih, «vladavina naroda» ili «vladavina uz pomoć naroda» (što
je u konotaciji riječi «demokracija») podrazumijeva striktnu oligarhijsku formu
vlade. U njihovom gradu-državi, «narod» je bio sinonim za «građane» – tj. one
stanovnike države koji su rođeni slobodni, a koji nisu premašivali ni jednu
desetinu ukupne populacije; svi ostali su bili robovi i sluge kojima nije bilo
dozvoljeno da rade bilo koji osim manuelnog rada – premda su često morali
pružati vojne usluge – i koji nisu imali nikakvog građanskog prava. Samo onaj
najviši, i najmalobrojniji sloj društva – «građani», sitizeni – imali su
aktivno i pasivno pravo glasa, i tako je sva politička moć bila koncentrirana u
njihovim rukama. Posmatrana iz ove historijske perspektive, «demokracija» kako
se shvaća danas u modernom Zapadu mnogo je bliža islamskom nego starogrčkom
konceptu slobode budući da islam za sve ljude osigurava socijalnu jednakost i
on, prema tome, daje iste šanse svakome za razvoj i samoafirmaciju.
Na drugoj strani, islam od svih Muslimana
traži da svoje odluke podrede vodstvu Allahovog zakonodavstva, šeri'ata,
objavljenog u Kur'anu i oprimjerenog životom poslanika Muhammeda, sallallahu
‘alejhi we selleme; to je obaveza koja nameće jasna ograničenja pravu zajednice
da donosi zakone, čime se ne priznaje «volja naroda», volja koja je sebi
prisvojila suverenitet, a koja tvori neodvojivi dio zapadnjačkoga koncepta
demokracije.
Na osnovu ovoga se, onda, javlja tendencija
da bi se islam – zbog površne sličnosti – mogao situirati u koncept «ideološke»
demokracije koja je dominantna u Sovjetskom Savezu i drugim komunističkim
državama. To stoga što, prema ovakvom gledištu, u islamu ideologija ima
poziciju koja je iznad volje naroda da slobodno donosi zakone za sebe; naime,
glas većine može biti djelotvoran samo u okviru ove ideologije. Međutim, kako
je upravo navedeno, ova sličnost je samo površna; prvo, zato što islam sve
svoje ideološke koncepte temelji na Božijem zakonodavstvu koje je, za vjernika,
etički obavezujuće u apsolutnom i nepromjenljivom smislu, dok je ideologija
komunizma, kao što je svima poznato, produkt ljudske doktrine zbog čega je
podvrgavana najdalekosežnijim popravljanjima; i drugo, zato što je islam
učinjen jasnim, jednostavno shvatljivim učenjem, pa je interpretacija njegova
šeri'ata podređena samo individualnom znanju i svijesti tako da niko ne može
prisiliti pojedinca da prihvati šeri'atske interpretacije bilo kojeg pojedinca
ili organizirane institucije kao moralno obavezujuće. (Uprkos čestim kršenjima
ovog principa tokom muslimanske povijesti, učenja islama su, bez imalo sumnje,
ostala takva kakva jesu.)
Iz prethodnog je jasno da čak i na Zapadu
termini kao što su «demokracija» i «demokratske slobode» mogu da se
upotrebljavaju – i upotrebljavaju se – sa širokim divergentnim konotacijama.
Njihova aplikacija – u afirmativnom kao i u negativnom smislu – na političku
ideologiju islama neizostavno proizvodi atmosferu nejasnosti i, sa njom,
tendenciju da se obmane pomoću riječi.
Isto bi se moglo reći za mnoge druge
društvenopolitičke termine koji igraju originalnu – tj. historijski opravdanu –
ulogu u zapadnjačkome mišljenju, ali su oni ekstremno dvosmisleni, konfuzni i
sumnjivi kada se odnose na islamsku ideologiju. Kao primjer za to mogla bi se
uzeti tvrdnja (koju plasiraju neki savremeni muslimanski autori) da je islam
«socijalistički» u svojim tendencijama zato što je njegov cilj država koja svim
građanima treba da osigura jednake šanse, ekonomsku sigurnost i pravičnu
distribuciju nacionalnih dobara. Međutim, sa istim stepenom uvjerenja takvi
autori bi trebalo da znaju da se islam suprotstavlja socijalizmu ukoliko se
«socijalizam» (a to marksistički socijalizam, bez sumnje, jeste, i to čini) u
svojoj primjeni uzima kao rigidno zgrupnjavanje cjelokupnog društvenog života i
ako se on shvati – na izvorno marksistički način – kao ljudska doktrina u kojoj
je ekonomija nadređena etici i u kojoj se čovjek reducira isključivo na
ekonomski faktor.
Pa čak se i na pitanje oko toga da li ili
ne islam ima cilj da uspostavi «teokraciju» ne može odgovoriti uprošćenim
odgovorom sa «da» ili «ne». Moramo reći «da» ako pod teokracijom
podrazumijevamo društveni sistem u kome je cjelokupno svjetovno zakonodavstvo,
u krajnjoj liniji, proizišlo iz onoga što muslimanska zajednica smatra
šeri'atom, Božijim zakonodavstvom. Isto tako, naš odgovor mora biti jedno
energično «ne» ukoliko neko identificira teokraciju sa pokušajem – tako
poznatim u historiji srednjovjekovne Europe – da se svećeničkoj hijerarhiji preda
najviša politička moć – iz jednostavnog razloga što u islamu ne postoji
svećenstvo ili monaštvo i, konsekventno tome, u islamu ne postoji institucija
koja bi bila ekvivalent kršćanskoj crkvi (tj. organiziranom tijelu koje se bavi
doktrinom i svećeničkim službama). Pošto svaki odrasli musliman ima pravo da
obavlja svaku vjersku službu, onda nema te osobe ili grupe koja bi mogla
legitimno da tvrdi da posjeduje bilo kakvu posebnu svetost na temelju vjerskih
službi koje su mu povjerene. Prema tome, termin «teokracija» kako se on obično
shvata na Zapadu potpuno je obesmišljen u islamskoj sredini.
Ukratko, krajnje je pogrešno i zavaravajuće
neislamske termine primjenjivati na islamske koncepte i institucije. Ideologija
islama posjeduje društvenu orijentaciju koja je svojstvena njoj samoj i koja
se, u mnogim pogledima, razlikuje od one na savremenom Zapadu; nju je moguće
uspješno interpretirati samo unutar njezina vlastitog konteksta i njezine
vlastite terminologije. Bilo kakvo odvajanje od ovog principa neminovno vodi u
opskurno zaključivanje o islamskom zakonodavstvu u pogledu mnogih gorućih
pitanja našeg doba.
/“Principi islamske države i vlasti”,
Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM,
Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
(The Bosnia Times)