KOLUMNA
Iako se godinama govorilo da su se ratovi
na Bliskom istoku vodili zbog religije,
istina je nešto drugačija. Učesnici mnogih od ovih sukoba su obično bili
sljedbenici stranke Baath, koja je na Bliskom istoku primjenjivala marksističku
ideologiju
Piše: Harun Yahya, thebosnaitimes.ba
Krstaški ratovi su svijet upoznali sa
jednim novim pojmom, a to je: „rat religija“. Već stotinama godina, svaki put
kada bi započeo novi rat, uporno se insistiralo na tvrdnji da je religija uzrok
svih sukoba. Drugim riječima, insistiralo se na tome da sebični interesi,
pohlepa za zemljom i moći nisu bili razlozi za ratovanje, te je sebičnost, pravi uzrok ratova, ostala
skrivena.
Navodni sektaški sukobi koji su se dešavali
tokom cijele historije kršćanstva, nisu bili ništa drugo nego pohlepa za još
više moći i utjecaja. Neupitno je to da se pogledi protestanata, katolika i
pravoslavaca dosta razlikuju, ali razlike koje se tiču religije sigurno nisu
pravi uzrok njihovih ratova. Ne iznenađuje činjenica da su se u tim krvavim i strašnim
sukobima, čak i pape borile kako bi dobili više političke moći.
Ni Bliski istok nije ništa drugačiji u
pogledu toga. Igrači koji su se nalazili u pozadini velikih ratova u ovom
području, uvijek su radili na ostvarenju svojih sebičnih ciljeva. Iako se
godinama govorilo da su se ratovi na Bliskom istoku vodili zbog religije, istina je nešto drugačija. Učesnici
mnogih od ovih sukoba su obično bili sljedbenici stranke Baath, koja je na
Bliskom istoku primjenjivala marksističku ideologiju.
Povremeni sektaški sukobi u islamskom
svijetu su bili posljedica istog tog razmišljanja. Mada su ove sukobe mnogi
smatrali tek problemom sektaških sukoba, stvarni problem je nastao zbog borbe
za moći među različitim klanovima, pripadnicima različitih etničkih grupa, te
interesnim skupinama. Sukob među šitima i sunitima koji traje već stoljećima na
Bliskom istoku, bio je u stvari predstavljen kao neki oblik natjecanja među
dvjema etničkom grupama, koje su u potrazi za još većim utjecajem, moći i
kontrolom nad prirodnim bogatstvima, kao i bitnim trgovačim putevima. Ovaj
sukob nikada nije imao direktnu vezu sa samim sektama, sve dok na scenu nisu
stupile radikalne grupe. Naprotiv, različite sekte su korištene čisto kao
okidač za širenje mržnje i plodno tlo za ratove.
Poznata teza „sukob civilizacija“ koju je
devedesetih godina predstavio Samuel Huntington, na neki način je opisala ove
sukobe u budućnosti. On je tvrdio da će sukobi među državama i neslaganja
unutar istih s vremenom prerasti u sukobe kultura. Prema Hungtintonu, to bi bio
prirodan rezultat globalizacije; drugim riječima, sa željom za moći i utjecajem
koja vodi do novih ratova, došlo bi i do preraspodjele centara moći.
Materijalističko razmišljanje koje je zavladalo svijetom pokazalo je da je
Huntington bio u pravu. Međutim, države i dalje krive religiju za ono što se
dešava.
Vrlo je bitno imati na umu da radikalne
grupe koje tvrde da djeluju u ime religije, nisu ništa drugo nego nepoželjan
rezultat svjetske borbe za moći. Nikada nije bila tajna to da mnoge supersile
pružaju podršku različitim radikalnim grupama kao instrumentu, a ponekad i kao
vrhunskom postignuću. Isto tako je potrebno naznačiti da se radikalne grupe
služe nasiljem zbog osjećaja ljutnje i osvete, a ne zbog svojih vjerskih
uvjerenja.
Izvještaj koji je 2014. godine objavio
Institut za ekonomiju i mir, mogao bi bolje objasniti ovu situaciju. On je
pokazao da religija nije bila glavni uzrok nijednog od ukupno 35 oružanih
sukoba u 2013. godini. Prema ovom izvještaju, svi sukobi su uglavnom bili uzrokovani
pobunama protiv vlade, separatističkim pokretima, ideološkim podjelama i
podjelom prirodnih resursa.
Ovaj izvještaj nudi statističku analizu
pitanja „ Da li količina vjerskih uvjerenja ili ateizma u nekoj zemlji odlučuje
o tome da li će vladati mir?“ Prema ovoj analizi, tri od ukupno deset
najmirnijih zemalja na svijetu su jako religiozne. U 11 od ukupno 20 zemalja u
kojima vlada mir, 90% stanovnika su se izjasnili kao religiozni. Ono što je
bilo zajedničko za sve zemlje u kojima nema mira, bila je demokratija na vrlo
niskom nivou. Sukobi i tenzije su uobičajeni u zemljama u kojima je ateizam
zvanična politika, a to, naravno, uključuje komunističke zemlje.
„Kada je riječ o muslimanskim zemljama, da
li demografska rasprostranjenost sunita i šita odlučuje o miru?“ Ovo pitanje je
pokazalo da ne postoji stvarna veza između mira i sektaških razlika. Katar, kao
zemlja u kojoj suniti čine 85% stanovništva, a šiti 15%, nalazi se na 11 mjestu
po pitanju mira; dok s druge strane imamo Afganistan koji ima iste omjere, ali
je u apsolutnom haosu. Na osnovu ovog primjera, možemo istaći da stvarni
problem nisu sektaške razlike. Na isti način posmatramo Bahrein koji je
relativno mirna zemlja, iako u njoj postoje ogromne podjele među sektama (50%
suniti, 50 % šiti).
„Može li religija odigrati pozitivnu ulogu
u izgradnji mira?“ Ovo možda i jeste ključno pitanje studije. Prema izvještaju,
međureligijske organizacije više od svih ostalih rade na izgradnji mira. Možemo
reći da je za izgradnju efektivnog i stalnog mira u svijetu, bitno da vjernici
rade zajedno kako bi osnažili savez i prijateljstvo među religioznim ljudima.
Zaključak izvještaja Instituta za ekonomiju
i mir koji je zasnovan na temeljitim statističkim analizama, navodi na
razmišljanje. Religija nije ona koja uzrokuje ratove, ali jeste jedini način da
se zaustave ratovi i to podrazumijeva saradnju među pripadnicima različitih
vjeroispovijesti. U vremenu kada je sve više mračnih oblaka nad našim svijetom,
važno je da mirotvorci obrate pažnju na ovu vrlo bitnu činjenicu. Nesumnjivo je
da će upotreba bombi, svaljivanje krivice na islam, te stvaranje mržnje
zahvaljujući anti-islamskim opaskama, samo pogoršati situaciju. Ako oni koji
traže rješenje zaista žele mir, onda je potrebno da obrate pažnju na riječi istinskih
mirotvoraca koji pozivaju da se vratimo suštini religija.
(The Bosnia Times)
