KOLUMNA
Zato se dolazi u iskušenje da se pita da nije
“trumpizam” i preteča, ili možda čak najbolji primjer, prave nove
epizode u svjetskoj politici
Autor: Bernard-Henry Levy, thebosniatimes.ba
Prema rječniku, riječ “trump” predstavlja
alteraciju riječi “triumph” (srp. trijumf, prim. prev.). A pošto se
ispostavlja da postoji velika vjerovatnoća da Donald Trump, predsjednički
kandidat SAD, osvoji nominaciju Velike stare partije Abrahama Lincolna i
Ronalda Regana, sami sebi dugujemo da postavimo pitanje u kom smislu i za koga
on predstavlja trijumf.
Misli se na segment američke populacije koju je razbjesnio
ostanak Baracka Obame osam godina na čelu zemlje, na grupu koja sada osjeća
želju za osvetom. A misli se i na supremacističku, segregacionističku žicu
bijelaca, koji teže zaštiti svojih interesa od imigranata, a čiji je zastupnik
bivši lider Ku Klix Klana David Duke, čiju je bučnu podršku Trump prošle sedmice
onoliko oklijevao da odbaci i za čije biračko tijelo on možda može biti
izuzetno uspješan ili izuzetno neuspješan kandidat.
Lako se razumije smisao kada se pokušava da se ozbiljno
shvati ono malo što se zna o Trumpovoj platformi, o zemlji koja misli samo na
sebe, koja se opasuje zidinama i koja na kraju samu sebe osiromašuje tako što
odbacuje Kineze, muslimane, Meksikance i ostale koji su doprinijeli ogromnom
šarolikom miljeu koje je najglobaliziranija zemlja na svijetu pretvorila u
čudesno bogatstvo u Silikonskoj dolini i na drugim mjestima.
Ali, kao što je to često slučaj sa Sjedinjenim Državama, u
fenomenu Trumpa postoji element koji premašuje granice američke nacionalne
scene. Zato se dolazi u iskušenje da se pita da nije “trumpizam” i
preteča, ili možda čak najbolji primjer, prave nove epizode u svjetskoj
politici.
Gledam glavu ovog krupijea iz Los Angelesa, tog kič
karnevalskog izvođača, začešljanog i s botoksom, kako prelazi s jedne na drugu
kameru sa stalno poluotvorenim mesnatim usnama – nikada ne znaš da li su ti
otkriveni zubi znaci prejedanja i prepijanja, ili da li možda oni
nagovještavaju da ste vi sljedeći koje on namjerava pojesti.
Slušam njegovo psovanje, njegovu vulgarnu retoriku, njegovu
patetičnu mržnju prema ženama, koje u zavisnosti od svog raspoloženja
predstavlja kao kučke, svinje ili odvratne životinje. Čujem njegove masne
viceve u kojima je obazriv politički jezik gurnut u stranu zarad navodno
autentičnog narodnjačkog govora u najsirovijem izdanju – jezik očito o
genitalijama. ISIL? Mi nećemo pokrenuti rat protiv njega, mi ćemo im
“isprašiti guzice” Opaska Marka Rubija o Trumpovim malim rukama?
Ostali dijelovi (tijela) nisu tako mali, “to vam garantujem”.
Onda je tu slavljenje novca u pratnji prezira prema drugima.
U ustima ovog serijski bankrotiranog milijardera i iznuđivača novca s mogućim
mafijaškim vezama, oni su postali osnova američkog kreda – toliko mnogo
mentalne džank hrane pune masnih misli, koja nadvladava slabije kosmopolitske
ukuse bezbrojnih tradicija koje su stvorile američku seosku idilu. U epizodi o
malim rukama, čak i uvo koje nije izoštreno za delikatnosti te idile moglo je
uhvatiti (mada u verziji koja je iskvarena strašno niskim nivoom razmjene
riječi) čuveni stih E. E. Kamingsa, američkog Apolinera:”Niko, čak ni
kiša, nema tako male ruke.”
Suočeni sa ovim skokom u sirovost i sitničavost, ljudi misle
na Silvija Berlusconija, Vladimira Putina i Le Penove – oca i kćerku. Ljudi
misle na novu Internacionalu, ali ne komunizma, već vulgarnosti i rasipništva,
u kojoj se politički pejzaž svodi na dimenzije televizijske scene. Umjetnost
debate se degradira u otrcane fraze; snovi ljudi postaju bombastične iluzije;
ekonomija poprima oblik grotesknih fizičkih izobličenosti verbalno siromašnih
stipsi koje preziru sve koji misle; a težnja ka samoispunjenosti se degradira u
jadne obmane zarad novca kojima je podučavao sada nepostojeći Trump
univerzitet.
To je to – Internacionala s velikim I – globalizirana
korupcija u društvu međusobnog divljenja Putina, Berlusconija i Trampa. U njima
vidimo lice karikaturalnog čovječanstva, čovječanstva koje bira nisko, sirovo,
prelingvističko da bi osiguralo svoj trijumf.
Tu je univerzum obmana u kojem se zaboravu sada prevaziđene
historije izlaže neizvjesnost izgnanika, migranata i drugih putnika koji sa
obje strane Atlantika grade pravu ljudsku aristokratiju.
Berlusconi je izmislio ovaj svet karikature. Putin je
pojačao svoj mačo element. Drugi europski demagozi to povezuju s najgorim
oblicima rasizma. Što se Trumpa tiče, on nam je dao svoju kulu, jednu od
najružnijih na Manhattanu , s kabastom, derivativnom arhitekturom, s gigantskim
predvorjem, sa 25 metara visokim vodopadom da impresionira turiste –
skalamerija u staklu i čeliku koju je izgradio Don Corleone od otpadaka u kojoj
će se svi jezici svijeta zaista stopiti u jedan.
Mada pažljivo. Taj novi jezik više nije jezik Amerike o
kojem smo sanjali da će biti vječit, Amerike koja s vremena na vrijeme ponovo
udahne život u iscrpljene kulture. To je jezik zemlje “s mudima” koja
je rekla zbogom knjigama i ljepoti, koja miješa Mikelanđela sa italijanskim
modnim brandom, i koja je zaboravila da niko, pa čak ni kiša, nema tako male
ruke.
/Autor je jedan od osnivača pokreta Novi filozofi/
(The Bosnia Times, Copyright: Project Syndicate)
