Nema šokantnije političke spoznaje u posljednje vrijeme od one da niko od liberalne, građanske, lijeve, ili kako bi čovjek više imenovao tu bezbojnu intelektualnu sarajevsku elitu, nije reagirao na listu ratnih heroja Bakira Izetbegovića o kojima se trebaju snimati filmovi. To što on ratnim herojima vidi ljude koji imaju imidž u javnosti kao poratni profiteri i krimosi, poput Nasera Orića i Hamdije Abdića Tigra, te da oni kao takvi trebaju biti idoli bošnjačkoj mladeži, koliko pokazuje njegov karakterni profil, a isto tako prikazuje lice, sa oba obraza – politike i ideologije, njegove stranke (SDA). I to je definitivno jasna stvar koja više nikoga ne čudi, a tek ponekoga zabrinjava. Ono što čudi, da ponovimo, jeste činjenica da niko nije reagirao na način da ga upita zašto na toj listi nema Dragana Vikića?!
USPAVANKA ZA BENJAMINU
Možda suze Senada Pećanina koje je pustio u jednom televizijskom intervjuu dok je komentirao poraz sarajevske „trojke“ u pokušaju ustoličenja Bogića Bogićevića za gradonačelnika i nisu bile krokodilske. Možda su te suze rekle sve: žali Bože takve ljevice! Bogić je bio, možda, posljednji pokušaj političke revitalizacije liberalnog sarajevskog duha koji je u sebi njedrio kosmpolitizam kakav gaje metropole evropskih libreralnih demokratija. Poslije tog poraza, svi oni koji su se još nadali da u bosanskoj metropoli živi taj kosmopolitski duh, mogu samo zaplakati.
Ko je kriv za to? Ne treba puno mudrovati. Na ovo pitanje se odgovara lakonski: pa sam Pećanin! Opće je poznato da zapadne liberalne demokratije, od Amerike do Francuske, drhte pred najezdom populizma, a da liberalne intelektualne elite cvokoću zubima u strahu od autokrata. Te neki liberalni intelektualci se kaju priznajući kako su generalno bili prepotentni i da su gledali stvari s visine, te da se stoga nisu bili udostojili nešto poduzeti dok „plamen populizma“ nije zahvatio dvorišta nekadašnjih bastiona demokratije.
To što je SDP jednostavno spasio obraz izborom mlade Benjamine Karić za gradonačelnicu i nije neka nada za revitalizaciju umtrvljenog kosmopolitskog duha metropole. Za one kojima je ovo bila neka nada bolje je da ne čitaju pozamašan spisak savjetnika gradonačelnice Karić koji će besplatno volontirati u njenom kabinetu, jer će im s tim imenima nada definitivno umrijeti. Onaj ko je sačinjavao taj spisak upravo se trudio da odabere ugledne građane koje bismo rado vidjeli na sahranama zaslužnih ljudi a nikako na odgvornim funkcijama. Ti ljudi su kao „ćutolozi“, „ikebane“, pa čak i režimski lakeji, prvi ustuknuli pred populističkom politikom Bakira Izetbegovića i ovaj grad prepustili na milost i nemilost pohlepnim skorojevićima. Oni su tu da pjevaju uspavanku za Benjaminu, jer kad se oglašavaju i internacionala zvuči kao uspavanka.
BOSANSKI ELIOT NESS
Dojučerašnja perjanica građanske liberalne opcije Željko Komšić, potpuno je bio u pravu kad je rekao da je „mjera stvari“ za njega u politici Mario Nenadić, a ne Muamer Zukorlić, kojeg je spočitavao lideru NiP-a Elmedinu Konakoviću kao ideologa. Međutim, bio ne bio kriv Komšić za to, ili sarađivao ili ne Konaković sa Zukorlićem, ono što je simbolizirao Nenadić je poraženo, dok je ono što simbolizira Zukorlić u usponu i ima dominantnu moć u ovom gradu. Po takvima je grad „dolina kokaina“ i zbog takvih su nam društvene mreže pretvorene u buktinju mržnje.
Valjda zbog ovakve depresivne i tugaljive slike istupanja Zlatka Miletića, kakav je bio njegov intervju na FACE TV, upadaju u oči. Kao da gledalac dok ga gleda pomisli: nije sve govotvo!
Baš tako, i baš zbog toga, Miletićevi javni istupi zavrjeđuju pažnju i medijsku podršku. Pošto je „slobodan igrač“, nakon što je napustio DF, on bi mogao popraviti ono što je Komšić zabrljao. Pitanje je na koju će se varijatnu odlučiti; napraviti svoju stranku, ili se priključiti nekoj već postojećoj stranci. Kako se sam izjašnjava, najbliži mu je SDP. Ako bi napravio svoju stranku mogao bi popuniti Bh. blok, jer nakon Komšićevog ideološkog konvertiranja i utapanja u bošnjački populizam, upražnjeno je mjesto hrvatskog lidera stranke u Sarajevu. Tako bi Nermin Nikšić, kao Bošnjak, i Predrag Kojović, kao Srbin, dobili Hrvata kao trećeg lidera i druga u Bh. bloku. Ako bi opet, Miletić pristupio SDP-u, isto bi popunio prazan prostor za kojim vapi ova stranka, posebno nakon uspona Vojina Mijatovića, kao Srbina. Kuražni Mijatović je SDP-u povratio esdepeovski revolucionarni duh, jer vrlo hrabro, poput Save Kovačevića, probija nacionalistički obruč u koji je bio upao SDP dok je njime komandovao Zlatko Lagumdžija. I bez ove forme „nacionalnog ključa“, koja je, nažalost stoljećima usud Bosne i Herecgovine, Miletić ima još jednu referencu koja ga čini najpoželjnijim političkim transferom u prelaznom predizbornom roku, a to je njegovo policijsko iskustvo i hrabrost da uhvati kriminalca za prsa i da ga uhapsi. On bi mogao biti taj nesutrašivi bosanski Elionet Ness kojeg svakodnevno zazivaju ozlojeđeni i obespravljeni građani. Kako god, nužno je da Nermin Nikšić već naredne sedmice sjedne sa Miletićem!
(TBT, Tim za analitiku)
