ANALITIKA
Poslije ulaska u Srebrenicu 11. jula 1995. general Mladić je rekao: “Poklanjam srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”
Piše: Dubravka
Stojanović, thebosniatimes.ba
Poslije ulaska u
Srebrenicu 11. jula 1995. general Mladić je rekao: “Poklanjam srpskom narodu
ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima
osvetimo na ovom prostoru”. U filmu o Škorpionima, koji smo vidjeli
zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo, vidi se i jasno čuje jeromonah Gavrilo
koji blagosiljajući Škorpione pred zločin u Srebrenici kaže: “Braćo, Turci se
povampiriše, hoće srpske svetinje. Daj vjernoj vojsci tvojoj da bude na
savlađivanje neprijatelja naroda”. Tih dana narodni guslar pjevao je ovako:
“Pokažimo cijelom svijetu da je Bosna naša đedovina, a ne turska alajbegovina”.
Izabrala sam ove
citate u moru drugih da bih pokazala idejni ili kulturni kontekst u kome se
zločin dogodio. Izabrala sam baš ova tri da bi se vidjelo da je toga bilo na
svim nivoima: od guslara, narodnog pjevača, preko crkve – za koju je baš
povodom Srebrenice Mirko Đorđević rekao da je pružala “duhovnu logistiku”
zločinu – do egzekutora, generala Mladića. Zato ću pokušati da ovdje odgovorim
na dva pitanja: zašto historija i zločin, zašto historija uopšte i – otkud
Turci.
Historija je
ključni sastojak nacionalne svijesti i ta slika ko smo mi pravi se na osnovu
stvarnih, a još više i češće pogrešnih tumačenja prošlosti. To je uobičajeno,
to rade svi, to možemo da nađemo u svim društvima, ali toga ima mnogo više u
društvima koja imaju neki problem sa sadašnjošću, koja se teško snalaze, koja
teško rješavaju probleme i teško idu dalje. To su društva koja sama sebi
povlađuju, kao što često ovdje možete da čujete: da proizvodimo više historije
nego što možemo da potrošimo. I to je još jedno od tih samozavaravanja i
odlaganja da se suočimo sa svojim pravim problemima. U Peščaniku sam to nazvala
kolektivnim sindromom Petra Pana, gdje jedno društvo odbija da odraste, jer mu
se čini da je u djetinjstvu – a za društvo bi to mogla da bude historija – sve
bilo sigurnije, toplije i izvjesnije.
Ako se složimo sa
ovim objašnjenjem zašto je historija važna, dolazimo do pitanja zašto Turci.
Svi smo čuli i stalno živimo u mantri ”500 godina turskog jarma”, i mislim da
ona ima ključno mjesto u našoj historijskoj svijesti. Za jedno istraživanje
koje smo prije nekoliko godina radili sa Beogradskim centrom za ljudska prava,
koje je objavljeno kao knjiga “Novosti iz prošlosti”, Stratedžik marketing je
takozvanom reprezentativnom uzorku postavio 120 pitanja koje je pripremila
grupa nas historičara. Bila su to identitetska pitanja o vezi sa nacijom i
historijom, i sada ću vam predstaviti neka od njih.
Jedno pitanje je
bilo “Koji je, po vama, najvažniji događaj srpske historije”, i tu su
ispitanici sami nudili odgovor. I 48%, dakle skoro pola njih, izjavilo je nešto
u vezi sa Turcima, bila to Kosovska bitka, bio to Prvi ustanak, Drugi ustanak…
Kosovska bitka je apsolutno na mjestu broj 1 sa 22% odgovora. Neki uspješni
periodi iz naše historije, čuvena zlatna doba gotovo da se uopšte nisu našla u
odgovoru na pitanje šta je najvažnije u našoj historiji. Dakle, uspjesi se tu
ne broje.
Postavili smo i
pitanje “Opišite period turske vladavine” i ponudili tri odgovora. Prvi je bio
“Vjekovni turski jaram”, drugi je bio pokušaj racionalnog objašnjenja i tu smo
rekli “Kao i svako veliko carstvo, i ovo je imalo uspone i padove”, i treći
odgovor je bio “Ne znam”. I 76% ljudi zaokružilo je mitski odgovor o 500 godina
turskog jarma. Svega 23% je uopšte bilo u stanju da zamisli da je moguć i neki
drugi odgovor. Najstrašnije od svega je to što je samo 1% reklo da ne zna.
Inače je na sva druga pitanja redovno oko 30% građana, što je također vrlo zabrinjavajuće,
odgovaralo da ne zna. Samo ovaj odgovor su svi znali.
I na kraju,
pitali smo građane da li su tokom tog turskog jarma uništeni svi srpski
spomenici. I 63% je odgovorilo pozitivno, što znači da 63% ljudi nije u stanju
da razumno misli o toj temi i ne može da se sjeti srpskih svetinja na Kosovu,
srpskih manastira koji su očigledno opstali pod turskom vlašću. Tolika je snaga
tog mita da oni zanemaruju sopstveno iskustvo. Mit je jači i oni daju taj
odgovor. Ovo ispitivanje je rađeno profesionalno, pa se vodilo računa o tome
kako odgovaraju muškarci, žene, mladi, stari, obrazovani i neobrazovani. Jedino
smo na ova pitanja u vezi sa Turcima dobili potpuni konsenzus i žena i
muškaraca, i mladih i starih, s tim što moram da naglasim da mladi ipak imaju
najtvrđi odnos prema Turcima. Dakle, naša predstava da to odumire nije tačna,
jer se pokazalo da mladi u tome prednjače.
Danas držimo
javni čas o Srebrenici i ispitujemo matricu našeg učenja o nama samima. Turci
su naša mentalna vremenska granica. Godina 1389. je početak naše Nove ere. Tu
stvari počinju, ili se završavaju. Turci su poštapalica, oni su opravdanje, oni
su objašnjenje za sve. Oni su iracionalno rješenje za svaki realni problem.
Prljave su ulice – zbog 500 godina. Komunizam je bio zbog 500 godina. Ne ide
nam s demokratijom, zbog 500 godina. Ne možemo dalje zbog Turaka. Zaboravljamo
da smo u 200 godina od stvaranja moderne srpske države možda mogli nešto da
uradimo.
Kada bi nam neko
uzeo Turke, morali bismo da se suočimo sa samima sobom. Oni su ključ našeg
identiteta i ključno opravdanje. Ali odatle govor Ratka Mladića. Zato se u
Srebrenici ide na Turke, jer se time oni dehumanizuju, pa ih je dozvoljeno
ubijati. Odatle i odnos prema zločinu u Srebrenici i poricanje genocida. Jer to
je više od običnog poricanja. Priznavanje genocida u Srebrenici zadire u
najdublje identitetske slojeve. Kada bi sebi priznali taj zločin, promijenila
bi se naša historijska perspektiva. Sve bi se preokrenulo i Bećkovićev “ostatak
zaklanog naroda” bi izgubio moralno superiornu ulogu žrtve, koja po definiciji
ne može biti krvnik.
Ako bismo prešli
na drugu stranu, iz genocidiranog naroda u genocidni narod, srušila bi se
zgrada postojećeg nacionalnog identiteta i morala bi da se napravi nova. Zbog
toga mislim da je učenje o Srebrenici ključna lekcija iz historije, i nadam se
da će knjige na kojima zajedno rade historičari iz čitavog regiona,
multiperspektivne čitanke o historiji ratova u Jugoslaviji, biti doprinos tome.
Sa javnog časa u
Beogradu, CZKD, 7. marta 2016: Škola znanja – Srebrenica mapiranje genocida i
post-genocidno društvo, FAMA Metodologija i Galerija 11/07/95.
(The Bosnia
Times, Peščanik.net)