(POZAJMLJENA) KOLUMNA
“Na čemu je sada RS? Naredni mjeseci biće
još jedna kritična faza za RS. A najesen Srpsku čekaju lokalni izbori. Prema
istraživanjima, a i po logici stvari, stranke SZP neće se dobro provesti
Piše: Nenad Kecmanović, thebosniatimes.ba
„Nakon ratifikacije Dejtonskog sporazuma,
međunarodna zajednica je jačanje centralnih struktura Bosne postavila kao svoj
ključni cilj. Time bi se zemlja ponovo zacementirala i neutralizirale interne
secesionističke težnje. Ovaj proces smo nazvali ‘izgradnja države‘”, piše američki
diplomata Filip Leru Marten u knjizi Pouke iz BiH (Cambridge University Press,
2014), koja je u našoj javnosti ostala bez komentara.
Marten u knjizi nije objasnio da je
nezavisna BiH i sama nastala kao rezultat „internih secesionističkih težnji” u okviru
SFRJ i da se raspala istovremeno kada je i međunarodno priznata kao država.
Zatim da se nije mogla „ponovo” cementirati jer je još od Srednjeg vijeka bila
nacionalno-vjerski podijeljena i da su cjelinu održavale okupacije i diktature.
Najzad, da je američki projekat „izgradnje država” doživio fijasko ne samo u
BiH.
Najvažnije je ipak ono što Marten nije
prećutao. U citiranim redovima sasvim eksplicitno stoji da su Vašington i
Brisel od početka imali za cilj „jačanje centralnih struktura”, a ne dosljednu
primjenu Dejtonskog sporazuma. Dakle, netom pošto je Holbruk skrojio Dejtonski
sporazum a Klinton ga supotpisao kao garant, startovala je velika prevara
kamuflirana tezom „sporazum je donio mir, ali ne i političko rješenje i trebali
bi ga mijenjati”. Centralizacija je značila direktno kršenje Dejtona – teško
pronađnog balansa između visoke autonomije entiteta i minimalnih zajedničkih
nadležnosti u centru.
Zato se tokom poratne dvije decenije
ustvari ne vodi borba između američko-bošnjačkih bosnoljuba i navodnih srpskih
bosnofoba, odnosno za i protiv BiH, nego između protivnika i pristalica
Dejtonskog sporazuma. U neravnopravnom rvanju tokom prvih deset godina Srpskoj
su u kontinuitetu otimane nadležnosti, nametani zakoni i smjenjivani
političari, a tek unazad deceniju njena vlast je uspjela da zaustavi proces
„jačanja centralnih struktura”. Tome je indirektno pomogla koncentracija Bušove
republikanske administracije na druga žarišta po svijetu i direktno doprinijela
podrška Putinove probuđene Rusije, ali prije svega odlučna politika Dodikove
vlasti na terenu.
DA LI JE DODIKOVA OPOZICIJA PROČITANA?
Dolazak supruge Clinton na čelo State
departmenta oživio je eksperte za Bosnu iliti bošnjačke lobiste, poput
Olbrajtove, Ešdauna, Koena, Servera i sl. U ime „nezavršenog posla u Bosni”
krenula je nova ofanziva na Srpsku, a Dodik je markiran kao kamen spoticanja
„međunarodne” misije „jačanja centralnih struktura”. Iako aktivnosti nižeg
intenziteta nisu nikad prestajale, izbori u RS krajem 2014. bili su viđeni kao
dan D i opozicija okupljena u SZP dobila je podršku Zapada, federalnih medija i
uticajnih NVO u Beogradu. Legitimna predizborna kampanja opozicije protiv
lidera stranke na vlasti našla se sa nelegitimnim strancima i komšijama na
rušenju predsjednika RS.
On i njegovi (SNSD-DNS-SPRS) ipak su
pobijedili na svim nivoima (parlament, vlada, predsjednik), izuzev za mjesto
člana Predsjedništva BiH. Iako sa poslanikom manje i na nivou BiH, SZP je
uključen u koaliciju SDA-HDZ u zajedničkim organima jer su Bošnjaci rekli „samo
ne sa Dodikom”. A, da je taj ulazak u vlast „na mala vrata” imao svoju visoku
cijenu, pokazalo se već na konstitutivnoj sjednici Savjeta ministara BiH.
Srpski predstavnici su ćutali kada je bošnjački predsjednik Denis Zvizdić
najavio novi ciklus transfera ministarskih resora obrazovanja i poljoprivrede
iz Banjaluke u Sarajevo.
Treću izbornu pobjedu zaredom Dodik je
iskoristio da ode i korak dalje i da pokuša da rehabilitira izvorni Dejtonski
sporazum i iz Sarajeva u Banjaluku vrati sve ono što joj po Aneksu 4 i pripada.
Uoči izbora krajem 2014. opozicija je bila ta koja je prigovarala Dodiku i
partnerima (DNS, SP RS) što su četiri godine ranije prihvatili kompromis sa
Ketrin Ešton, nasjeli na obećanje strukturnog dijaloga te odložili referendum o
vraćanju pravosuđa u nadležnost RS. Kada je netom poslije izbora SNSD ponovila
istu inicijativu u Skupštini RS, opozicija je bila suzdržana: „Suvišan rizik
sukoba sa svijetom“. Rekacija tzv. međunarodne zajednice bila je zaista
dramatična. Aktuelni visoki predstavnik Incko pozvao je Dodika „da RS vrati sa
ruba propasti”, a bivši v.p. Lajčak je na njega apelovao „da prestane da
prijeti referendumom i da će organizatori snositi posljedice”.
UNUTRAŠNJI RASCJEP U SDS
Na čemu je sada RS? Naredni mjeseci biće
još jedna kritična faza za RS. Prošao je 1. mart i nezvanični početak proljeća,
koje se nakon zimskog mirovanja uzima za najpovoljniji termin za početak
političkih talasanja. A najesen Srpsku čekaju lokalni izbori. Prema
istraživanjima, a i po logici stvari, stranke SZP neće se dobro provesti.
Njihovu koaliciju sa SDA (i HDZ) u zajedničkim organima vlast na nivou RS
ocjenjuje kao izdajničku. Najblaže rečeno, Bosić i Tadić, a pogotovo Šarović,
čak i Ivanić, nisu u Sarajevu pokazali onoliko nacionalno-entitetskog
patriotizma koliko se od njih očekivalo u RS. U isto vrijeme, njihova
sistematska opstrukcija Narodne skupštine, kao i fokusirani napadi na
predsjednika Republike nisu donijeli očekivani pad vlasti.
Uz takve negativne indikacije, nekoliko
mjeseci uoči opštinskih izbora lideri SPZ morali bi da budu zabrinuti šta ih
čeka već krajem godine. Poslije mogućeg dvostrukog gubitka izbora, izgubiće i
spoljnu podršku, i Zapad će potražiti neke djelotvornije partnere u RS i
pragmatično i dalje trpiti Dodika do nove prilike. Unutrašnji rascjep u SDS,
između kooperativnog vrha i patriotski nastrojenog šireg rukovodstva,
dramatično će se produbiti. „Izvorni SDS”, sastavljen i podržan od političkih
tvoraca RS i ratnih veterana VRS, već čeka da preuzme veći dio razočaranog
članstva i birača.
Drugim riječima, SZP, preciznije SDS,
moraće nešto hitno da preduzme još prije toga. Kada je jedan od lidera
opozicije Dragan Čavić iz skupštinske manjine poručio da SZP prelazi na
vanparlamentarne metode borbe, mnogi su to shvatili kao najavu organizovanog
izlaska nezaposlenih, penzionera i materijalno ugroženih na ulice. Protesti
protiv neoliberalnih zakona o radnim odnosima, niskim penzijama, smanjenju
broja zaposlenih u javnom sektoru i drugih mjera MMF, međutim, nisu ono što bi
podržali protektori, pa su masovne demonstracije protiv vlasti izostale.
Šta im preostaje? Jedino pojačana
kriminalizacija vlasti, a prije svega Dodika, koja se upravo proširila i na
njegovu porodicu (oca, suprugu, sina, ćerku). Pored meke noći jednog privatnog
opozicionog TV kanala u RS, koji djeluje kao biro za kriminalizaciju
predsjednika Republike i u tome nadmašuje one u Sarajevu i na Zapadu, u bitku
su se uključili istražni organi i tužilaštvo u Sarajevu, među kojima su i
kadrovi SZP, a nalaze se pod direktnom ili indirektnom kontrolom
ino-protektora.
Poslije niza neuspjelih pokušaja da se
Dodik, najprije kao premijer i sada kao predsjednik, optuži zbog svečanih
odijela za ministre, zbog skupog rezanog cvijeća koje je često mijenjano u svom
kabinetu, ili zbog luksuznih pepeljara u reprezentativnoj zgradi vlade, na red
je nedavno došao „nezakonit kredit” za vilu u Beogradu, što je Dodik javnom
prezentacijom originalnog ugovora sa bankom takođe opovrgao. Umjesto
izvinjenja, Dodikov referendum o vraćanju sudskih nadležnosti opozicija i
stranci cinično tumače kao njegov providan pokušaj da sebe lično, sada ispada i
porodično, zaštiti od sudova u Sarajevu, koji nisu pod njegovim nadzorom i gone
ga zbog korupcije. Naftaške veze Bušovih sa saudijskom dinastijom, Bajdenov sin
na čelu državne gasne kompanije u Ukrajini, vlasništvo Olbrajtove nad prvim
kosovskom mobilnim operaterom i sl. nemaju, naravno, nikakve veze sa
korupcijom. Zašto, i pored toga, uzalud ponavljaju te optužbe?
OBNAVLJANJE MEĐUNARODNE PRISILE
Prije svega, bjesomučno ponavljanje bar do
sada neosnovanih optužbi ipak ima smisla jer demanti daje manji efekat nego
prva informacija. Hiperprodukcija makar i lažnih optužbi protiv iste osobe
stvara utisak da tu ipak mora da ima nešto. Zatim, zbog propalih pokušaja da
Dodika optuže i osude, za javnost anonimni istražitelji ne snose posljedice, a
on je prisiljen da se ponižavajuće neprestano brani, opravdava, objašnjava u
medijima. Najzad, više ili manje uspješan tokom više od decenije na vlasti,
izrastao je u poslije predsjednika osnivača Karadžića, najmarkantnijeg
političara u četvrt vijeka dugoj istoriji RS. Za njega se vezuju najbolje
godine poslijeratne Srpske i posebno efikasan otpor inostranim i komšijskim
pritiscima na Republiku.
„Dodik je dobio sve što je htio za 10 odsto
cijene. Pali smo na policijskoj reformi, Savjetu ministara i skupštinskom
poslovniku”, vajka se Filip Marten povodom neuspjeha koji je sa v.p. Lajčakom
pretrpio u pokušaju da objedini entitetske policije. A kao primjer uspjeha
uzima v.p. Pedija Ešdauna. „Njegov stil bio je jedinstvena kombinacija taktičke
inteligencije, energije i šarma. Petričev mandat bio je početak beskompromisne
upotrebe Bonskih ovlašćenja, a Ešdaun je otišao i dalje. Međunarodna prisila,
međutim, biće znatno umanjena politikom njegovih nasljednika.”
„Prisila”, koju Marten odobrava, neki
zapadni autori su uporedili sa kolonijalnom upravom, a Dodik je protiv Ešdauna
podnio tužbu za sistematsko kršenje međunarodnog sporazuma. Dodik je zaista
nezgodan…
Ali svuda u svijetu se napad na
predsjednika republike smatra uvredom i poniženjem za naciju koja ga je
direktno demokratski izabrala. Amerikanci su stvorili pravi kult od funkcije
predsjednika, koji svi poštuju, obavljao je Ruzvelt ili Buš junior. Gotovo kao
Englezi, koji uvijek pomno čuvaju ugled kraljevske porodice, čak i kada se radi
o sumnjivoj saobraćajnoj pogibiji princeze Dajane.
Angloamerikanci, dakle, računaju da će,
poslije izvjesno najteže presude Karadžiću i mogućeg rušenja Dodika, narod u RS
biti uzdrman i da će „jačanja centralne strukture” lako privesti kraju,
„neutralisati” entitetski i nacionalni otpor, završiti „izgradnju države” i
„zacementirati” status quo. A to, kako nam otkriva Filip Marten, i jeste
„ključni cilj“ američke politike u BiH. Njegove Pouke iz Bosne napisane su u
okviru projekta Budućnost diplomatije u Kenedijevoj školi za državnu upravu na
Harvardu. Učesnici i budući diplomate već za pet-šest godina će postati neki
„asistenti pomoćnika zamjenika podsekretara i sl. za Balkan” u State Departmentu.
Dakle, politika pritisaka, prisila i prevara neće prestati na duži rok.
(The Bosnia Times, Fond strateške kulture)
