Osim režimskih medija koji se „iz petnih žila“ upinju odbraniti svoje vlastodršce, skoro plebisticitarno lokalni i strani analitičari smatraju da je nužno da dođe do političkih promjena u Bosni i Hercegovini.
Tako profesor s Univerziteta “Johns Hopkins” iz Washingtona Daniel Serwer na redovnoj sesiji „Kruga 99“ javno poručuje da treba razmontirati vladajuću strukturu u Bosni i Hercegovini. Uporedo, baš istoga dana tema radio-emisije Mosta Radija Slobodna Evropa (RSE) bila je da li će opozicije iz Republike Srpske i Federacije uspjeti da se dogovore o zajedničkom nastupu na izborima za paralament Bosne i Hercegovine koji će se održati iduće godine. Pojedanostavljeno rečeno analitičari su se upinjali odgvoriti na pitanje može li udružena opozicija Bosne i Hercegovine oboriti Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića?
TAMNI ZVIJEZDA KONAKOVIĆA
Naravno da je važno ukrupnjavnje opozicije radi rušenja vlasti, ali to nikada nije bio presudan moment za izborni uspjeh. Presudno za uspjeh, hajmo se usuduti reći presudno za pobjedu na izborima jeste motivacija stranaka, a preko njih i motivacija birača. Ako je suditi po sadašnjem odnosu snaga opozicije i režima, bar u Sarajevu, stiče se dojam da Bakir Izetbegović, kao lider vladajuće koalicije, ima više motiva da brani svoju vlast nego Nermin Nikšić, kao lider „Trojke“ da mu je preotme. Izetbegović ne govori „iz prsta“ kad kaže da „zvijezda“ Elmedina Konakovića tamni brže nego što se i očekivalo, kao što nerado priznaje da mediji pro bono pomažu opoziciju tako da SDA nema odgovora na „urbanu gerilu“, čime definira grupe sarajevskih intelektualaca građanske provenijencije koji su permanentni oponenti režima.
Na stranu što je Izetbegović u svojim dosjetkama i spinovima sklon lapsusima i eskapadama zbog kojih ga grupe na društvenim mrežama izvrgnu podsmijavanju i sprdnji, što umonogome doprinosi njegovom trenutno lošem političkom rejtingu, sve to govori da je mnogo agilniji i ozbiljniji u svojim nastupima od opozicionih lidera.
Zato je za očekivati da će on u izbornoj kampanji, sportskim riječnikom rečeno, igrati bunker u odbrani, sa poduplanim braničima ispred šesnaesterca, i dugim loptama prema krilnim napadačima svojih nekoliko jastrebova poput Harisa Zahiragića i Faruka Kapidžića.
Dakle, Izetbegović je očito upoznat sa rezultatima nekih anketa, a moguće je i da ih je on sam finansirao, koje pokazuju da je rejting opozicionih stranaka i lidera već u prvom kvartalu nakon relativnog izbornog uspjeha u Sarajevu opao, te da se rejting njegove stranke stabilizirao, a samo SDP-ov neznatno poboljšao. Ankete navodno pokazuju da je rejting Konakovićevog NiP-a opao za cijelih 40%, dok je stanje sa nekoliko parlamentarnih stranaka poput SBB-a, DF-a, S za BiH i Naše stranke, katastrofalno. Promjenom vodstva u S za BiH, dakle smjenom Amera Jerlagića i dolaskom Semira Efendića, ovoj stranci je nešto porastao rejting. Teško je očekivati da će i druge stranke ići u tako radikalne promjene na vrhu da bi popravile rejting.
ODGOVOR ZA “URBANU GERILU”
Samo je toga svjestan Željko Komšić koji svoj DF želi utopiti u „novi politički subjekt“ kroz objedinjavanje manjih stranaka koje se smatraju političkim škartom i SDP-ovim otpadom. Kako god se razvijao ovaj novi Komšićev projekt, uspio ili ne objediniti taj SDP-ov škart u jednu stranku, opet će mu biti minimalne šanse za izborni uspjeh. I opet je za to glavni krivac sam Komšić koji je paktirao sa Izetbegovićem pa su ga zbog toga napustili saradnici ali i glasači. Najveći gubitak Komšić je imao u odlasku Zlatka Miletića kao generalnog sekretara DF-a.
Kako se Komšić pokazao kao politički konvertit, tako se Miletić pokazao dosljedan i vjeran ideji DF-a. Možda je Miletić jedini političar koji je na vrijeme osudio i vrlo precizno kvalificirao kriminal u vrijeme pandemije korona vriusa rekavši da je to ravno ratnom zločinu. Sve ovo vrijeme agonije koju su građani preživljavali usljed kriminalnog odnosa vlasti prema nedaćama pandemije, Komšić se nalazio u Izetbegovićevom trezoru i prećutno odobravao takvo ponašanje vlasti. To mu birači zasigurno nikad neće oprostiti, bez obzira na njegove patriotske promenade i verbalne napade na novopečene „agresore“ na Bosnu i Herecgovinu.
Tako da se njegov novi politički angažman kroz objedinjavanja stranaka centra shvata kao nova uloga i zadatak od strane Izetbegovića. Komšić bi trebao biti taj Izetbegovićev odgovr za „urbanu gerilu“ koja je zaposjela politički centar. Opet sportskim rječnikom rečeno, zato je sredinu terena Izetbegović prepustio Komšiću, potpuno svjestan da je taj dio ostao nepokriven i da će biti lahak plijen za opoziciju.
O ponašanju opozicije najbolje govori dobrodošlica koju iskuzuju NiP-ovci Denisu Zvizdiću nakon njegove odluke o definitivnom napuštanju SDA, ocjenjujući to najvećim transferom u korist opozicije. Taj raskol će sigurno nauditi rejtingu SDA, ali od Zvizdića opozicija ni blizu neće imati koristi koliko bi imala, naprimjer, od Zlatka Miletića. Šta može Zvidzić doprinijeti opoziciji osim paradiranja i verbalnih patriotskih tirada?! Dok bi Miletić kao hrabri i principijelni policajac, bio Bogom-dani igrač za borbu protiv korupcije i kriminala. Takav igrač u redovima opozicije bi bio istinsko pojačanje, jer narod konačno očekuje da se „krupne ribe“ iz kriminalnih krugova konačno izvedu pred lice pravde. Ali, samo bi Miletić mogao „staviti u džep“ Komšića i osujetiti Izetbegovićev plan da preko njega osvoji politički centar.
(TBT, Tim za analitiku)