Vjerovatno da nema izazovnije, a ujedno i zahtjevnije književne forme za jednog muslimanskog pisca/pjesnika od forme mevluda, spjeva u slavu hz. Pejgambera. Onaj ko se odluči na pisanje mevluda odmah će na startu naići na višestruke prepreke koje maštu nevještog pjesnika mogu potpuno paralizirati, lišiti je kreativnosti i svesti na puko didaktičko moraliziranje. Svaki mevlud (tako nas bar uči tradicija) mora sadržavati uobičajene tematske cjeline ili poglavlja koja su nezaobilazan standard mevludske forme, a to su: Prolog, Rođenje, Prva objava, Mi'radž i Preseljenje (Smrt). Osim ovih tematskih dionica, tu je i nezaobilazni metar mevludskog stiha, taj nezamjenjivi i pjevljivi jedanesterac. Treća stvar koja se može ispriječiti ispred pjesničke mašte jeste – vjerodostojno prenošenje tradicije, svega onoga što je vezano za život hz. Pejgambera, gdje se ne smije ubaciti ni najsitnija laž, koja se inače u umjetničkim djelima tolerira pjesničkoj imaginaciji.
Ovdje se pjesnik mora držati vjerodostojnih izvora naše vjere i predaja koje ne smiju biti u opreci s Objavom, Kur-ani azimuš-šanom. Četvrta stvar jesu već napisani mevludi, djela koja stoljećima, neka više, neka manje, žive u našem narodu i koju većina svijeta zna gotovo napamet, pa ta prepreka itekako može otežati posao onome ko je odlučio napisati novi mevlud, dovodeći ga u iskušenje da se ponavlja ili čak i plagira postojeća djela. Sve se ovo odnosi na netalentiranog pjesnika, koji u suočenju s ovim silnim preprekama može samo buncati, a pravi, istinski pjesnički talenat, koji ima ilham i koga vodi ilham, na krilima ilhama s lahkoćom će prebroditi sve te prepreke, na radost sviju nas koji volimo lijepu riječ. Jedan takav pjesnik jeste i naš uvaženi profesor, Bošnjak, dr. Džemaludin Latić. Kada sam, nakon dužeg čeznutljivog čekanja, konačno dobio njegov mevludski spjev i pročitao prve stihove, s radošću sam, pun oduševljenja, uskliknuo: Mašallah!
Ehibbāni ovog zikr-i medžlisa
ovē baščē od najljepših mirisa,
Evo pravog bisera, evo sufijskog dragulja, evo derviškog mevluda! I onda sam kroz ove prve stihove, kao kroz širom otvorenu kapiju, zakoračio u baštu prepunu slatkih plodova i bio pozvan za bogatu, batinsku sofru jednog zanemarenog i zaboravljenog iluma, kojom nas časti njen darežljivi domaćin, nudeći nas:
da pijemo ezelskoga šerbeta,
od čijega nejma slađeg lezzeta.
Upravo odatle, iz Ezela, i počinje da se niže ova biserna ogrlica prelijepih stihova, filigranski izbrušenih (darovito i nadahnuto) pjesničkim perom. A tamo, u Ezelu, u domovini duša i jedna ševak duša:
Međ’ dušama jedna tiho blistaše,
baško biser, sve jē druge stimaše.
I to bješe zaruka svêg bešera,
Ševāk duša Muhammed-pej-gambera!
A kakav je tek Stvoritelj te duše!? To će nam pjesnik tako vješto reći da ostajemo u čudu, diveći se vještini i umijeću njegovom:
On je Svjetlost koju pozna samo On,
brez vremena i granica, sinko moj!
Pjesnik, u čijoj ruci pero, iako naoko mrtvo, odjednom oživi i pretvara se u slavuja koji počinje biglisati najljepše melodije, nije mogao zanemariti jedno drugo, Božansko Pero (Kalem), a da ga ne opjeva i ne nagizda:
Nūn veliki, što je sv'jet obručio,
pun je nura koji se istočio
iz kalema štono niže sature,
a iz Nokte one slaze ne žureć’!
A taj tajanstveni Nun što je svijet obručio, a koji nas, zbog svog nedokučivog značenja baca u zanos, pjesnik nam simbolično približava čankom, da bi odmah zatim i sam, u velikom zanosu, transformirao taj simbol iz drvene zdjele u nuransku kofu, odakle su i iz koje su:
Svi Ćitabi i nebijji Njegovi –
od nura su iz tog čanka što se svî.
Svi harfovi i sve sure kur'anske
potekli su iz te kofe nuranske!
Pa kao da pjesnik osjeća kako su se naša srca uznemirila od ovog visokog iluma, on nam odmah kazuje od čega su ta naša srca i smješta ih u mihrab, u poprište muharebe i odjednom, ona, pročišćena, postaju lampe koje svijetle i po danu i po noći:
Naša srca – to su lampe od Nūna;
Mihrabi su od njegova zejtina,
što se pali prez ikakva čakmaka,
vazda sija, usred dana i mraka.
I ovako bismo mogli ići u nedogled, redajući sve ljepši od ljepšeg stiha, ali nam prostor to ne dozvoljava. Stoga, recimo da je ovaj Bosanski Mevludi-šerif Džemaludina Latića istinsko remek-djelo i, moguće, kruna njegovog pjesničkog umijeća. Njegov jezik poseban je peškeš bosanskom jezičkom naslijeđu, gdje je, nenametljivo koristeći ikavicu i ,,nove” riječi iz arapskog, turskog i perzijskog, na nevjerovatan način ukrasio svoje pjesničke slike, proširio značenja nekih stihova i vratio nas u stara, dobra i berićetna vremena. Osim toga, vješto ubacujući poneki stih iz starih mevluda, odao je poštovanje svojim prethodnicima: nedostižnom Sulejmanu Čelebiji i prevodiocu njegovog mevluda na bosanski, rahmetli hfz. Salihu Gaševiću, čime je pokazao visoki edeb koji baštine derviške škole odgoja. Za svaku pohvalu jeste i bogati ,,komentar” koji je dat u fusnotama u obliku pojašnjenja nekih mjesta u Mevludu, a koji će dobro doći svakom njegovom čitaocu, a samim tim još više učvrstiti temelje ovom djelu, potvrđujući tako njegovu vjerodostojnost. Ne preostaje nam ništa drugo osim da se svi potrudimo kako bi se ovaj pjesnički dragulj pokazao našem narodu i zaživio u našim kućama, džamijama i tekijama. Evo na kraju i poruke svima nama:
Ko god želi Zāt-i Dželāl sejriti,
na Resula salavat će učiti.
(TBT, Stav/Autor: Šaban Gadžo)
