ISLAMISTIKA
Kur’an podučava
da je jedno od Allahovih, dž.š., lijepih imena i ime El-Musawwir, u značenju da
je On oblikovatelj ili darovatelj formi svih stvari na najljepši mogući način
Piše: Almir
Fatić, thebosniatimes.ba
Riječ “forma” je
latinskog porijekla i ima slijedeća značenja: oblik, izgled, lik, vanjština,
vanjska strana; kalup, model; ustaljen prikladan način ponašanja.
Pitanje forme
pojedinačnih stvari i fenomena spada u red najranijih pitanja o kojima su ljudi
raspravljali. Prema Aristotelu, opće u stvarima je forma, i ona, zajedno s
materijom, jeste osnovni princip svake pojedinačne stvari. U filozofiji, forma
je ono što bezobličnu tvar postavlja u uobličeno biće, tj. ono što biće
postavlja u bitak, bilo da je riječ o formi neživoga tijela ili o organski
živućem, kada ona postaje duša. Savremeni prirodno-filozofijski pojam forme
govori da je materija (kao uobličeno biće), zapravo, energija koja se
pojavljuje kao forma (http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20136).
Kur’an podučava
da je jedno od Allahovih, dž.š., lijepih imena i ime El-Musawwir, u značenju da
je On oblikovatelj ili darovatelj formi svih stvari na najljepši mogući način.
Formu posjeduju sve stvari i egzistentni u Univerzumu: od one najmanje i
najsićušnije do one najveće i najkrupnije. I ona najsićušnija forma u sebi
krije brojne mudrosti. Što je čovjek više upućeniji u forme stvari, veća je i
njegova spoznaja Oblikovatelja svih formi (šire v.: Gazali, Komentar Allahovih
lijepih imena, Novi Pazar, 2009., 101–106).
Sve ovo govori o
nesumnjivoj važnosti forme ili vanjskoga izgleda stvari. Jednostavno, ovoga
svijeta ne bi bilo bez njegove forme, kao i samoga čovjeka. Zato se forma
stvari nikada ne može i ne smije zaobići. A ta forma koja je data svijetu,
čovjeku i svemu drugome je ona najljepša, najprikladnija i najpodesnija. Svako biće i
svaka stvar na ovome svijetu zadobili su i imaju najljepšu formu. Uzvišeni je
rekao: Mi stvaramo čovjeka u najljepšem skladu (et-Tin, 4), tj. u najljepšem
liku, izgledu ili formi. Ovo podrazumijeva i “najljepši
sklad” u smislu intelektualnih i duhovnih sposobnosti čovjeka.
Jedinstvo forme i
suštine
No, je li sve u
formi stvari, u njihovom vanjskom izgledu ili obličju? Iako je forma važna, ima
li još nešto važnije od nje ili je, pak, u istoj ravni s njome? Evo jednostavnog
i lahko shvatljivog primjera: Ako pred sobom imamo samo čovjekov vanjski izgled,
tj. njegovu tjelesnu formu, tada pred sobom imamo mrtvaca a ne čovjeka u
njegovom potpunom smislu; nedostaje mu, dakle, duša koja zajedno s tijelom čini
čovjeka. Ako nedostaje jedno od toga dvoga, nedostaje, zapravo, i sami čovjek.
Isto tako, naglašavanje jednoga od toga dvoga vodi u krajnost: naglašavanje
forme vodi u fromalizam, a naglašavanje suštine u esencijalizam!
Forma čovjeka je
njegova neizostavna sastavnica, ali ona nije dovoljna, potrebna je i druga
čovjekova sastavnica – duša, koja zapravo čini suštinu ili bit samoga čovjeka.
Otuda dolazimo do zaključka o jedinstvu forme i suštine, i to ne samo kada je riječ
o čovjeku kao biću već i o svemu u vezi s čovjekom: vjera (iman), ibadet,
moral, poslovanje, zakonodavstvo, kultura, civilizacija… kao i ono što je oko
njega: od obične travke ili mirisne ruže pa sve do prostranog nebeskog
plavetnila.
U vjeri
Islam kao vjera
ima svoja vanjska obilježja, forme ili znakove. U Kur’anu se na četiri mjesta
spominje sintagma še‘ā’irellāh (dosl.: Allahovi propisi, znakovi) kojom se
označavaju: (a) hadžska mjesta (el-Bekare, 158, el-Ma’ide, 2); i (b) kurbani
(el-Hadždž, 32, 36). Komentarišući 32. ajet sure el-Hadždž, koji glasi: Ko
poštiva Allahove propise (še‘ā’irellāh), znak je bogobojaznosti srca, komentator
Kur'ana Ibn Džuzejj navodi: “Veli se da se pod še‘ā’ir (propisi) misli na
kurbane, a njihovo poštivanje je u značenju izabiranja onih kurbana koji su
ugojeni i skupi. Drugi vele da se pod še‘ā’ir misli na hadžska mjesta, kao što
su Arefat, Mina i Muzdelifa, a njihovo poštivanje je odlazak na njih s velikim
štovanjem i veličanjem. Treći vele da su še‘ā’ir općenito svi propisi vjere, a
njihovo poštivanje je njihovo obavljanje uz ukazivanje počasti prema njima” (Teshil,
3/41).
Znakovito je da se sintagma še‘ā’irellāh u svim kontekstima spominje u vezi s
hadžom, što nije slučajno, jer je upravo obred hadža, da tako kažemo, najizvanjskiji
obred islama u kome se traži različita i zahtjevna forma koja se mora poštivati.
Ali, završavaju li se tu smisao i suština hadža?! Dakako, naivno bi bilo
povjerovati da se smisao hadža iscrpljuje u fizičkom iscrpljenju samih hadžija!
Analogno ovome, a
usvajajući treće gore spomenuto mišljenje da su še‘ā’ir općenito svi propisi
vjere, svi ti propisi imaju svoju suštinu do koje se dolazi kroz njihovu formu.
Jedan od
najpoznatijih učenjaka islama koji je govorio i pisao o formi i suštini vjere i
vjerskih propisa jest Ebu Hamid el-Gazali. Njegovo glasovito i glavno djelo Ihja’
ulumi d-din u cijelosti je prevedeno i na naš jezik.
U Bogobojaznosti
Pojam “Bogobojaznost”
(taqwā) jedan je od ključnih pojmova Kur’ana. Ona je, kao plod imana, jedna do
najvećih deredža u našoj vjeri i nešto najbolje i najefikasnije što čovjeka
štiti od posrtaja i nemarnosti. Zato se u Kur’anu taqwā (ili kako je naša stara
bošnjačka ulema govorila: takvaluk) povezuje sa svakim dobrom na ovom i budućem
svijetu. Takwā(luk) je uzrok spasa, životnog olakša(va)nja, brisanja grijeha, “bivovanja”
s uzvišenim Allahom (me’ijjetullāh), ljubavi Uzvišenog prema Njegovom robu i
Njegove zaštite. Ova Bogobojaznost ima svoj oblik ili svoju formu kao što ima i
svoju suštinu i viši smisao.
Kada je riječ o formi
Bogobojaznosti, ispoljava su u tome da se propisi vjere ili ibadeti obavljaju u
njihovoj propisanoj formi, pri čemu se posvećuje pažnja pokretima tjelesnih
organa te vodi računa da se njima ne počini zabranjeno.
Ali suština Bogobojaznosti
očituje se u ljudskome srcu koje je “mjesto vjere” i osnova spasa na Ahiretu.
Uzvišeni u Kur’anu – jezikom Ibrahima, a.s., koji Mu čini dovu – kaže: I ne
osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, / na Dan kada neće od koristi
biti nikakvo blago, a ni sinovi. / Samo će spašen biti onaj koji dođe Allahu
srca čista (bi qalbin selīm) (eš-Šu‘ara’, 87–89). Iz više ajeta u Kur’anu
saznaje se da je sjedište vjere – srce, npr.: …jer prava vjera još nije ušla
u vaša srca (el-Hudžurat, 14); Njima je On usadio u srca njihova vjerovanje
(el-Mudžadele, 22).
U vjerodostojnom
hadisu stoji da je Allahov Poslanik, a.s. – pokazujući na svoja prsa i
ponovivši to tri puta – rekao: “Bogobojaznost je ovdje” (Muslim, 239). Ta Bogobojaznost
srca (suština) postiže se kroz bogobojaznost tjelesnih organa (forma).
U ibadetima
Svi propisani
ibadeti u islamu imaju svoju formu i suštinu koje su neraskidivo povezane. Naprimjer,
u jednom hadisu stoji da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: ”Najveći je
kradljivac onaj koji krade od svoga namaza.” “Božiji Poslaniče”, povikaše prisutni,
“kako čovjek može krasti od namaza?” On odgovori: ”Ako ne upotpunjuje ruku ili
sedždu ili tesbih između rukua i sedžde” (Ahmed, 5/210). Dakle, sam Poslanik,
a.s., potcrtava važnost pravilnog obavljanja namaza i njegovih sastavnih
dijelova u izvanjskom, formalnom smislu. Drugim riječima, i formi namaza mora
se pokloniti dužna pažnja i izvršiti je na najljepši način, jer je povezana sa
suštinom namaza koja je dvostruka: (a) zikir: …i obavljaj namaz da bi se Mene
sjećao! (Ta Ha, 14); i (b) odvraćanje od razvrata i svega što je ružno: Zaista
namaz odvraća od razvrata i od svega što je ružno (el-Ankebut, 45).
Forma ibadeta posta
sastoji se od sustezanja od jela, pića i intimnog odnosa u periodu od zore pa
do zalaska sunca. Njegova suština opisana je kur’anskim ajetom u kojem je i
naređen: Vjernici, propisuje vam se post… da biste bili bogobojazni
(el-Bekare, 183). U dobro poznatom hadisu stoji: ”Ko ne ostavi lažni govor i
postupanje prema njemu (za vrijeme posta), Allah nema potrebe (ne želi da mu ga
primi samo) zato što ostavlja svoje jelo i svoje piće” (Buhari, 1903). Ove
riječi predstavljaju najkraći i najbolji komentar o formi i suštini posta.
Ibadet učenja Kur’ana
spada među najvrednije ibadete. Ovaj ibadet, prema Gazaliju, ima deset svojih
vanjskih normi (formi), kao što su: stanje učača, količina učenja, razgovijetno
i lagahno učenje, plač, glasno učenje itd. Isto tako, ima i deset svojih “unutarnjih
aktivnosti” u koje, na primjer, spadaju: razumijevanje važnosti i uzvišenosti
Allahova govora, iskazivanje poštovanja prema Govorniku, prisutnost srca i
prestanak razmišljanja o drugome, promišljanje itd. (Šire v. u: “Knjiga o
adabima učenja Kur’ana”, Ihja’, 2:227–277).
Spomenimo ovdje
još i izvanredni kur’anski primjer o formi i suštini klanja kurbana: Do Allaha
neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići Bogobojaznost vaša!
(el-Hadždž, 37) Znači: formalnim činom klanja kurbana ne postiže se Allahovo
zadovoljstvo; zajedno s njime uvjetovane su iskrenost i bogobojaznost.
I sve druge
ibadete u islamu možemo razmatrati na ovaj način. Iz ovoga vidimo da se samo u
jedinstvu forme i suštine postiže željeni cilj. Već samo istakli, zanemarivanje
jednoga ili drugoga dovodi do poremećaja.
Ibadet kao adet
Premda je, kako
smo vidjeli, forma neizostavni element ibadeta i života općenito, njena
pogubnost javlja se onda kada se stvari i njihove suštine svedu samo na nju.
Možda je najbolji primjer za to u Kur’anu naveden o licemjerima (munaficima) i
njihovom obavljanju namaza. Njihov formalizam prikazan je i osuđen u ajetima: Zaista
licemjeri nastoje prevariti Allaha, a On će ih kazniti za varanje njihovo. Kada
ustaju obaviti namaz, lijeno se dižu i pokazuju se svijetu, a Allaha spominju
samo malo (en-Nisa’, 142); A teško onima koji
klanjaju, / koji su spram namaza svoga nemarni, / koji se samo pokazuju / i
nikome ništa ne posuđuju (el-Ma‘un, 4–7).
Prema tome,
ibadet koji se obavlja samo tjelesnim organima, formalno, bez utjecaja na srce
i dušu osobe – postaje, zapravo, samo adet, navika takve osobe. S druge strane,
zanemarivanje propisanih ibadeta i ne pridavanje pažnje njihovoj formi, uz
naglašavanje nekih sporednih stvari kao što su snovi, snatrenja, vizije i
slično, isto tako, vodi ka esencijalizaciji (nekada i pretvaranju, rijaluku)
bez pokrića, jer do suštine se, kako smo već istakli, ne dolazi bez propisane
forme.
Zato je potrebno
u ibadetima izbjegavati i jedno (formalizam) i drugo (pretvaranje) te uvijek
imati na umu sintezu njihove forme i suštine. Naravno, ostvariti formu je mnogo
lakše i jednostavnije, dok je put ka suštini znatno teži i iziskuje trud,
upornost, disciplinu i stalno prisustvo srca u onome što se čini.
Od forme ka
suštini
“Ima ljudi koji
od islama razumiju gotovo samo njegovu formu, ali ne i suštinu, i u njihovoj
vjeri je najvažnije: puštanje brade, potkresivanje pantola, nošenje misvaka,
spajanje nogu u namazu, stavljanje ruku na kijamu na prsa ili iznad pupka,
pijenje sjedeći a ne stojeći, zabranjivanje svih vrsta pjesmi i muzike,
oblačenje nikaba ženi i sl. A sve ove stvari više su povezane s vanjštinom nego
sa suštinom…” Ovako piše šejh Jusuf el-Karadavi na početku svoga teksta pod
naslovom “El-Iman… mine l-mazheri ile l-dževher” (Iman – od vanjštine ka
suštini).
Za kraj, a kao naš
zaključak, izdvojit ćemo s početka ovog Karadavijevog teksta slijedeće misli:
“Islam su
vjerovanje – čija je suština tevhid; ibadet – čija je suština iskrenost;
poslovanje – čija je suština istinoljubivost; moral – čija je suština
milostivnost; zakonodavstvo – čija je suština pravda; djelovanje – čija je suština
upotpunjenost; ponašanje – čija je suština osjećanje smisla; odnos – čija je
suština bratstvo; civilizacija – čija je suština ravnoteža.
Ko izgubi tevhid
u vjerovanju, iskrenost u ibadetu, istinoljubivost u poslovanju, milostivnost u
moralu, upotpunjenost u djelu, smisao u ponašanju, bratstvo u odnosu, ravnotežu
u civilizaciji – taj je izgubio suštinu islama, pa makar se pridržavao
izvanjskih normi i formi” (nav. prema:
onislam.net/arabic/fiqh-a-tazkia/faith-reflections/134894-2011-10-23-12-23-25.html).
(The Bosnia
Times)
